PLETE KOŠARE OD VRBINA PRUĆA
Anton Ljubičić Tone iz Letaja u općini Kršan: "Pripremiš obruče, onda opleteš oči košare, spremiš rebra, a treba i porezati beke, vrbe, i kalibrirati ih"
Tone u radionici pokazuje kako se pletu košare (foto: Valter Stojšić)
Ekomuzej Vlaški puti iz Šušnjevice organizirao je u svom Interpretacijskom centru dvije radionice pletenja košara od vrbinog pruća koju je vodio mještanin Tone Ljubičić iz Letaja koji je vještinu izrade predmeta od vrbinog pruća naučio od svog pokojnog djeda i jedan je od rijetkih u ovom kraju koji još uvijek plete prekrasne predmete od vrbinog pruća. Nekada su predmeti izrađeni od vrbinog pruća, kao što su košare, bocuni, koševi za sijeno, bili dio svakodnevice, danas su, nažalost, ovi ekološki predmeti zamijenjeni plastičnim proizvodima.
Dugotrajne i ekološke
Polaznici radionice upoznali su se sa svim fazama izrade košare, od toga kako se i kada priprema vrbino pruće za obradu, kako se priprema kostur za pletenje, do samog pletenja košare. Radionica je trajala čak četiri sata i namijenjena je odraslim osobama koje su mogle same oplesti svoju prvu košaru i ponijeti je kući. Voditeljica Eko muzeja Vlaški puti Viviana Brkarić potvrđuje da su se košare i drugi uporabni predmeti od vrbinog pruća tradicionalno izrađivali u ovom kraju i svakodnevno koristili u domaćinstvu. Međutim, kako ih je u novije vrijeme potisnula plastika, tako je došlo do izumiranja i ovog zanata.
- Mi smo još 2019. godine organizirali prvu radionicu pletenja košara u Ekomuzeju Vlaški puti u kojoj nam je Tone Ljubičić pokazao sve faze pletenja košare, odnosno sprte, kako ih mi tu nazivamo. Snimili smo i dokumentarni film "Sprte" kako bismo za buduće naraštaje sačuvali nazive na vlaškom jeziku te sam proces izrade. Ove godine smo ponovno organizirali novu radionicu 25. veljače, a kako je bilo jako puno zainteresiranih, trebala je još jedna. Obje radionice bile su popunjene. Jako smo zadovoljni radionicama i mi kao organizatori i sudionici koji su izradili svoju prvu košaru, rekla je Brkarić.
Majstora za košare 69-godišnjeg Antona Ljubičića Toneta posjetili smo u njegovoj kući u zaseoku Letaj pored Šušnjevice u općini Kršan, gdje već 35 godina plete razne košare od vrbina pruća, ali i bocune.
- Kad mi je sin Korado, danas inženjer u Monfalconeu, imao pet godina, jednom prilikom tast je čistio beke, žukve, venke, kako mi to kažemo za vrbovo pruće, i ja sam to uzeo pa za sina ispleo jednu malu košaru i rekao mu da će s tom košaricom ići s nonom jaja pokupiti.
Svekrva je to vidjela i rekla mi da napravim jednu veću košaru i tako je to sve počelo. Bilo je to prije 35 godina. Pletenje sam vidio kod svog noneta, prva košara bila je ružna, druga nešto bolja, spodobila je na nešto, a tek kasnije su došle one prave. Do sada sam napravio oko 500 raznih košara i raznih oblika, a pleo sam i bocune. Radio sam za poklone, koji put je netko nešto i kupio.
Te košare najviše se koriste za povrće i voće iz vrta, ali i za namirnice, a danas se s njima odlazi na plac i u trgovinu jer su praktične i dugotrajne. Mogu trajati i 60 godina, dok su plastične vrećice kratkotrajne, naplative i pomalo odlaze u zaborav, govori Tone.
Industrijske košare su drugačije
Danas zbog bolesti ne radi puno jer priprema i pletenje iziskuju puno vremena. Jednu košaru plete cijeli dan, a bocun od deset litara dva dana. Danas iz hobija napravi jednu ili dvije košare na mjesec. Ističe da postoje i industrijske košare koje su drugačije. Kod njegovih košara napravi dva obruča, jedan veći i jedan manji, zatim napravi kostur pa plete od prirodnog vrbinog pruća, dok je industrijska košara kalibrirana na mašini.
- Meni treba cijeli dan. Najprije treba pripremiti obruče, onda oplesti oči košare, spremiti rebra, porezati beke, odnosno vrbe, kalibrirati ih i onda su spremne za pletenje. Za veće košare trebaju deblje i duže, a za manje čim tanje vrbe. Za pripremu i pletenje treba cijeli jedan dan, kaže Tone koji je pun hvale za polaznike njegovih radionica koji su stigli s raznih strana.
Jako je zadovoljan odazivom, posebno mladih koji su pokazali iznimno zanimanje i vještinu.
- Stigli su s cijele Labinštine, iz Žminja pa i iz Bribira. Bilo je puno dečki i cura, ukupno 21 polaznik koji su upijali moje savjete, znanje i iskustvo pa je dok su radili bio i tajac. Išao sam od jednog do drugog i pokazivao im, savjetovao ih i tako četiri sata. Kada su završili, ponijeli su košare kući.
Želio bih da nastave s tim kako se ova tradicija ne bi ugasila. Spreman sam svakom zainteresiranom pokazati kako se pletu košare jer ovu vještinu treba sačuvati i spasiti od zaborava. Slobodno neka se jave. Danas u Istri desetak ljudi plete košare, a bocune samo trojica, uz mene još po jedan iz Rovinja i Buja. U Hrvatskoj se košare najviše pletu na području Međimurja, nekada su Međimurci dolazili u dolinu Mirne i sadili industrijsku šibu i pleli košare. U Pazinu je 50-ih godina u tadašnjem Kombinatu postojala šibljarska radnja, govori Tone.
Elipsaste košare Ivana Ljubičića
Podsjeća da je u Istri postojala istarska sprta za nošenje krumpira, radića, pomidora i povrća s njive. Priča nam kako je njegov pokojni susjed Ivan Ljubičić, otac poznate sindikalistice Marine Cvitić, jedini radio elipsastu košaru bez obruča. On je bio zarobljenik u Njemačkoj i tamo je naučio to raditi, a od njega je tu vještinu preuzeo i Tone.
- Početkom prošlog stoljeća, za vrijeme kontrabande, ljudi iz ovih krajeva nosili su u košarama na leđima po 30-40 pilića preko Učke u Opatiju za prodaju tamošnjim bogatunima.
Danas je to prošlost, ali košare i danas imaju svoju primjenu, ovisno o veličini i vrsti, njihova je vrijednost od dvadeset do sto eura. Međutim, ja ih ne radim za tržište, poručuje Anton Ljubičić Tone, majstor za pletenje košara i bocuna iz Letaja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
