Znanstvenici su istražili mnoge aspekte albanske migracije, toliko da je poznati stručnjak, profesor Russell King sa Sveučilišta u Sussexu, Albaniju opisao kao "laboratorij" za proučavanje migracija i razvoja. No, unatoč velikom broju studija koje ispituju iskustva albanskih migranata u zemljama poput Grčke, Italije i Švicarske (i utjecaja migracija u gradovima i selima u Albaniji, na Kosovu i u Makedoniji), nedostaje jedan presudan dio priče.

Što je s brojnim Albancima s Kosova (i Makedonije), dakle državljanima SFRJ, koji su u znatnom broju migrirali unutar Jugoslavije tijekom socijalističkog razdoblja? Time se već nekoliko godina znanstveno bavi povjesničar dr. Rory Archer (rođen u Republici Irskoj), predavač na Odsjeku za povijest njemačkog sveučilišta Konstanz, a koji u Centru za studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Grazu vodi istraživački projekt "Na sjeverozapad! Unutarnje jugoslavenske albanske migracije (1953.-1989.)". Inače su njegova istraživačka zanimanja usmjerena na socijalnu, radnu i rodnu povijest Balkana u 20. stoljeću.

U organizaciji pulskog Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma Archer je prije tri dana održao zanimljivo javno predavanje na tu temu. Ono što, međutim, tom prilikom nije rečeno jest činjenica da, za razliku od predavača, upućeni domaći slušatelji, posebno oni starije generacije, imaju u "političkom kodu", a i faktično, dugo iskustvo življenja s Albancima u zajedničkoj istoj državi, u Istri sve do danas, ali i za zajedničkog služenja vojnog roka u JNA upravo tih 80-ih godina, pa i za demonstracija na Kosovu 1981. koje su, godinu dana nakon smrti Tita, otvorile put u raspad Jugoslavije. 

Najbrojniji neslaveni 

To, dakako, ne umanjuje poziciju inozemnog istraživača ove teme. Štoviše, izostanak emotivno-generacijskog iskustva (i predrasuda) može biti samo prednost za znanost. Naime, taj je odnos Slavena i Albanaca bio iznimno složen - od ovih prvih nerijetko i s rasističkim obilježjima, toliko da je naziv "Šiptar" stekao pogrdno značenje, a od drugih vrlo zatvoren spram sredine u koju su doselili, što je, uz radikalno različit jezik i vjeru, proizvodilo sumnjičavost matičnog stanovništva. Dakako, uz paranoju i manipulativnost (usmjeravanjem krivice za štošta prema najrazličitijem, k tome manjini) bitno oslabjelog državnog režima koji je tih 80-ih nepovratno strulio.

Albanci su bili najveće neslavensko stanovništvo u Jugoslaviji, dosežući do osam posto 1980-ih. Albanski radni migranti, pretežno ruralnog porijekla, gravitirali su industrijskim centrima širom zemlje u potrazi za poslom. Više su odabirali Hrvatsku (i unutar nje najčešće Istru i Kvarner) nego Sloveniju, vjerojatno zbog jezika, budući da su ipak u Jugoslaviji u školama učili srpsko-hrvatski.

- Oprez i sumnjičavost prema doseljenicima primjećuju se u općinskim komitetima SKH, Službi državne sigurnosti i lokalnim medijima, ističe dr. Archer.

I zaista, posebna vrijednost ovog online predavanja bila je ilustracija autentičnih dokumenata koji to vjerno ilustriraju, a mi ćemo ovdje i slikom naglasiti dokument pulskog centra Službe državne sigurnosti iz srpnja 1987. godine, kao i još radikalniji, nimalo diplomatski izvještaj Općinske organizacije Saveza komunista Poreča iz svibnja 1982. godine.

Povezane vijesti

• Puno govora o jedinstvu, NO BEZ KONKRETNIH REZULTATA
• Tisuće Albanaca prosvjedovalo u Prištini protiv Hashima Tachija
• Europski povjerenik: Tzv. Marakeški sporazum ključan je za RJEŠAVANJE PROBLEMA MIGRACIJA