Cijene su sulude, ne samo u kafićima, konobama i restoranima, već i na placi i u trgovinama. Jedino novine možeš kupiti po cijeni koja je svuda ista, požalila mi se nedavno prijateljica koja je s bratićem iz Australije u jednom restoranu za dvije porcije brancina i pola litre vina dobila račun veći od tisuću kuna! Jest da je brancin, al' brate, previše je

Neće oni ništa smanjiti cijene, ostavit će ih iste kako bi dodatno zaradili - najčešći je komentar koji prati hvale vrijedan potez vlasti koje su u jednom sektoru turističke djelatnosti smanjile stopu PDV-a, odgovorivši time pozitivno na višegodišnja traženja tog poteza. Vlast je, dakle, učinila svoje. Sad su na potezu oni kojima je PDV smanjen i koji bi, logično, na taj potez trebali odgovoriti snižavanjem cijena. No, uvjerena je velika većina običnog puka, to se, osim možda rijetkih i svake hvale vrijednih slučajeva, sigurno neće dogoditi. Otkud tako pesimističan, deprimirajući i negativan stav? Iz iskustva.

Zaradi dok stigneš

        Naime, bezbroj smo već puta svjedočili tome kako bi se s državne razine snizile, primjerice, cijene goriva, što je trebalo značiti da bi sukladno tome trebale padati i sve druge cijene vezane uz troškove prijevoza. To znači gotovo sve cijene i na svim područjima. Ništa. Ćorak. Isto se dogodilo kad je prije nekoliko godina baš na području turizma snižen, pa kasnije opet vraćen na raniju razinu postotak PDV-a. Opet konačni korisnici usluga nisu u doba sniženja PDV-a osjetili blagodat sniženja. Jednostavno, ogromna većina u sektoru turizma i ugostiteljstva, poučena činjenicom da će davanja prema državi uvijek biti velika, stalno kuka, a kad kuknjava da rezultat, brže-bolje nastoje što više zaraditi jer, osjećaju, neće takvo stanje dugo potrajati pa je bolje što prije zaraditi koju paru. Trebat će kad se vrate stari odnosi i davanja. A vratit će se.

Zlatna ribica

        Tom nepovjerenju u državu koja će te kad-tad dobro oderati, treba, na žalost, dodati i sve uočljiviju crtu krajnje neprofesionalnosti velikog dijela ljudi koji se bave turizmom, bilo u ugostiteljstvu, bilo u sektoru iznajmljivanja smještaja. Prevelik broj ljudi u tim djelatnostima želi - po uzoru na državu koja "dere" njih - "oderati" gosta. Pa su cijene sulude i to posvuda, dakle ne samo u kafićima, konobama i restoranima, već i na placi i u trgovinama. Jedino novine možeš kupiti po cijeni koja je svuda ista, požalila mi se nedavno prijateljica koja je s bratićem iz Australije, s kojim je razgovarala cijelo vrijeme na engleskom. U jednom običnom restoranu na rivi makarske rivijere za dvije porcije brancina i pola litre vina dobila je račun malo više od tisuću kuna! Jest da je brancin, al' brate previše je. Cijena je bitno smanjena kad je progovorila hrvatski i zaprijetila inspekcijom i novinama. "A dečko je mislija da ste Amerikanci, e", bio je jedini komentar vlasnika do kojeg je došla tražeći pojašnjenje cijene za zlatnu ribicu.

        Dalo bi se itekako naći još sličnih primjera, a slično je stanje i u smještaju pa su već pomalo i legendarne priče o nabijanju cijena u Splitu dok traje Ultra festival. Za dva-tri dana totalnog divljanja mladi, među kojima je podosta imućnih, ne žale ni eurića pa bez pogovora najobičniji krevet u najobičnijoj sobici plaćaju po nekoliko stotina eura. Tko im je kriv, reći će netko, a drugi će dodati da je sve to stvar kretanja na tržištu, odnosno vjekovnih zakona ponude i potražnje. I u pravu su, ali bez obzira na tu čistu logiku u svim tim i sličnim slučajevima "deranja" gostiju nekako nam fali ona moralna strana, strana ljudskosti i poštovanja gosta. Nije li možda i zbog toga u Hrvatskoj ove godine manje gostiju? Jer, moja prijateljica se pobunila i spustila divljački visoku cijenu. Stotine drugih nisu se bunili. Platili su i rekli - nikad više u ovaj kafić, restoran, hotel, pansion...

Gostoprimstvo

        Previše smo opsjednuti novcem i (lakom) zaradom. Višegodišnji uspjeh hrvatskog turizma nije bio rezultat samo zaista prekrasne prirode i obale koju bi poželjela svaka zemlja na svijetu, već i gostoljubivosti s kojom su nekada dočekivani gosti koji su vrlo brzo postajali prijatelji pa mnogi od njih, često se o tome može čitati, obilježavaju pedeset ili koju godinicu manje dolaska u Hrvatsku. Naši roditelji, naši nonići i nonice otvorenih su ruku i srca dočekivali sve te Nijemce, Austrijance, Talijane i s radošću s njima dijelili ovu ljepotu koja i zaslužuje da u njoj uživa što veći broj ljudi. Koliko takvog odnosa imamo danas? Koliko gostu danas baš iskreno želimo reći da nam je drago što je došao i što će uživati u našem prelijepom zavičaju? Ili se umjesto toga samo gleda odakle je, ima li para, može li mu se još negdje nešto nekako naplatiti. I da, naravno, što prije ode pa da dođe drugi s lovom...

        Takav se odnos, nemojmo se zavaravati, osjeti. Isto kao što i mi pri putovanju u druge zemlje znamo osjetiti iskrenu srdačnost, poštenu profesionalnost ili namjeru prevare, isto tako to su u stanju osjetiti i svi koji izvana dolaze u Hrvatsku. Možda ih je zato sve manje. Možda nam, uz snižavanje stope PDV-a koje je itekako potrebno i to u svim sektorima turizma, treba i rast poštovanja prema gostu i njegovoj želji da baš kod nas provede desetak dana svog godišnjeg odmora. Nije to mala stvar.

Povezane vijesti

• Hrvatska i Španjolska imaju najbolju naplatu PDV-a
• Smanjit ćemo PDV
• Ove godine neće biti promjene PDV-a