Za ovo izvanredno stanje nije kriva Vlada, a nismo krivi ni mi, ali solidarnost, jasne i nedvosmislene poruke i brza operativa mislim da su zasad, kad je gospodarstvo u pitanju, izostali, kaže Deranja

I prije nego što su interventne mjere Vlade za pomoć gospodarstvu i spašavanje radnih mjesta stupile na snagu, iz realnog sektora stizala su upozorenja kako to jednostavno nije dovoljno te da će od domaćeg gospodarstva, kad jednom prođe opasnost i bude ukinuto izvanredno stanje, vjerojatno ostati samo spaljena zemlja. Usprkos tome što je ovoga tjedna počela primjena najkonkretnije među donesenim mjerama, one o pomoći države u isplati minimalne plaće poslodavcima čije su djelatnosti direktno pogođene, kritike ne jenjavaju. Dapače, sve su glasnije. Jedna od onih koja ta upozorenja, kao i obično, izgovara bez dlake na jeziku predsjednica je Hrvatske udruge poslodavaca i predsjednica Uprave Tehnomonta Gordana Deranja. Kaže da nema sumnje da zbog krize izazvane koronavirusom hrvatsko gospodarstvo ovih dana kreće u borbu za svoj opstanak.

- Ovo je definitivno najveći izazov pred kojim se našlo hrvatsko gospodarstvo. Ovo nije nitko očekivao, ni predviđao, pa su se tako i Hrvatska, Europa, ali i čitav svijet, našli u istim problemima. Kriza ovih razmjera se ne pamti i nitko od nas zapravo još ni ne zna što nas sve čeka kad prođe ova pandemija. Sad nam je prvenstveno u mislima zdravlje i očuvanje života svih naših građana, a nakon toga ćemo zbrajati žrtve u gospodarstvu do kojih će doći, posebno ako ova situacija potraje mjesec, dva ili tri i ako država promptno ne odreagira na naše zahtjeve. Odnosno, ako ne donese mjere neophodne da bi se sačuvalo i gospodarstvo. Ono što svakako treba pohvaliti jest rad stožera Civilne zaštite koji je poduzeo sve što je bilo nužno da bi zaštitio ljudske živote i zdravlje, ali je napravljen veliki propust što istovremeno nije napravljen i Stožer za obranu gospodarstva.

- No u jednom, onom prvom razdobloju, zdravlje je imalo apsolutni prioritet pred gospodarstvom.

- Kako je zdravstvo dva koraka bilo ispred krize, tako je trebala i Vlada sa svojim resursima biti dva koraka ispred i predvidjeti što će se sve dešavati u gospodarstvu i te onda promptno reagirati. Ovo natezanje “hoćemo, vidjet ćemo, odgodit ćemo” mislim da ne ide nikome u prilog, te stvara nesigurnost i nervozu. Ovo je trenutak da budemo solidarni i jedinstveni. Da našim građanima, radnicima, pošaljemo jasne i nedvosmislene poruke, te da svi znamo na što možemo računati. Za ovo izvanredno stanje nije kriva Vlada, a nismo krivi ni mi, ali solidarnost, jasne i nedvosmislene poruke i brza operativa mislim da je zasad, kad je gospodarstvo u pitanju, izostalo.

- Je li u sjeni ove brige za zdravlje i živote koja je primarna možda podcijenjen taj snažni popratni udar koji će u ovoj krizi primiti domaće gospodarstvo?

- Upravo zato sam i pohvalila rad Stožera. Oni su bili otvoreni, promptni, jasni i nedvosmisleni. To se ni u kom smislu ne može reći za poteze Vlade, odnosno način na koji reagira prema gospodarstvu. Naravno da je za pohvaliti mjeru za očuvanje radnih mjesta kroz subvenciju 3.250 kuna koje će se osigurati za isplatu minimalnih plaća. Međutim što se tiče ostalih prijedloga, kao što su odgode plaćanja, dok sakupimo sve papire, dok im sve objasnimo… Danas smo, primjerice, pokušali iz Tehnomonta poslati dokumentaciju, međutim sustav je bio zagušen i nismo uspjeli slati mailove. Dostava je gotovo onemogućena. Znači, nisu se pripremili i previše toga traže.

- Kako su trebali reagirati?

- Trebali su dati jasnije naputke jer svi smo u nemogućoj situaciji. Funkcionira samo proizvodnja hrane, opskrba lijekovima i sanitarnim potrepštinama, dok je sav ostali dio gospodarstva ugrožen. Imate onaj prvi udar koji su morali podnijeti oni mikro i mali poduzetnici koji su odjedanput zatvoreni i prestali su s radom. Njihova situacija je katastrofalna. Oni su ostali bez prihoda, a pripremali su se za turističku sezonu. Najprije se trebalo reagirati prema njima, a onda i prema ostatku gospodarstva koje zbog otežane dobave materijala, ukidanja narudžbi, te otežane ili nemoguće isporuke proizvoda trpi enormne štete. I to u svakom dijelu Lijepe naše bez obzira koliko je građana zaraženo. Znači svi trpimo nekakvu štetu već sada. Što je sasvim logično, jer ako nema, primjerice, protoka robe ili turizma, znači da nema ni prihoda. Bez prihoda poduzetnici nemaju odakle platiti obaveze i Vlada je jasno trebala reći: “Dok traje korona, nema plaćanja prema državi. Nema vraćanja kredita. Nema plaćanja komunalne naknade i svih onih davanja koje plaćaju građani i poslodavci”. Nakon toga, kad ta opasnost prestane, onda ćemo zbrajati žrtve i dogovorit se što dalje. Ali, u ovoj situaciji mjere su, ponavljam, trebale biti jasne, promptne i odmah!

- Neki poduzetnici će pokušati prebroditi krizu uz pomoć vlastitih rezervi, no najveći je broj onih koji takvih rezervi nemaju. Očekujete li da će Vladina subvencija uspjeti zaustaviti otpuštanja ili su ona neizbježna?

- Puno djelatnosti je niskoprofitabilno i ta mjera trebala bi pomoći da se ostavi nešto takvim tvrtkama kako bi pokušale sačuvati radna mjesta. No bojim se da će biti veliki broj njih koje će biti i ugašene. Likvidnost je bitna ne samo radi očuvanja radnih mjesta, nego i za plaćanje naših dobavljača. Jer ako mi ne budemo međusobno vršili plaćanja, ni oni neće imati likvidnih sredstava. Sve to vuče jedno za drugim. Zato ono što tražimo je momentalno jasna poruka da ne plaćamo obveze, a ne da nam kasnije, kad se jednog dana pokrene gospodarstvo, natovare da to moramo vraćati. Nek’ se jednostavno to otpiše. Tražimo i moratorij na sve kredite jer država za to ima mehanizme. Neka ukine obavezne bankovne rezerve i taj novac vrati bankama da i one mogu preživjeti. Neka se isto tako svi angažiraju na povlačenju novca iz Europskih fondova, pa neka se i taj novac uloži u gospodarstvo. Uz takve mjere vjerujem da bi nekako preživjeli svi zajedno. Međutim, želim jasno poručiti da mi poduzetnici više nećemo dozvoliti da nam se ponovi 2008. godina kada je 150 tisuća radnih mjesta nestalo u privatnom sektoru. Neće više privatni sektor trpjeti da isključivo na svojim leđima nosi teret. Jasno smo rekli: “Javni sektor mora podnijeti krizu isto kao i privatni!” Mi smo punili taj proračun i ne mogu oni sebi isplaćivati plaće kao da rade, a ne rade, a mi da idemo u privatnom na minimalac.

- Odnosi li se to na cjelokupni javni sektor?

- Šaljem jasnu poruku, a pritom ne mislim, naravno, na onaj dio javnog sektora koji je na prvoj crti obrane od ove pošasti, kao što su zdravstvo, policija, carina, vatrogasci i da ih sad sve tu ne nabrajam. Oni itekako trebaju dobiti punu plaću, svaki prekovremeni sat i opremu da zaštite svoje zdravlje. Tu želim biti jasna i nedvosmislena i na taj dio javnog sektora mi ne ciljamo.

- Na koga točno ciljate?

- Ciljam na sve političke uhljebe i na sve one agencije koje su se kroz godine množile. Zbog toga tražimo hitno ukidanje parafiskalnih nameta koji isključivo služe za održavanje radnih mjesta raznim podobnim kadrovima koji nama ne služe ničemu! Maknite nam s vrata parafiskalne namete, raščistite s gradovima i općinama koji samo sišu proračunske novce, a služe isključivo kao glasačka mašinerija. Imate povijesnu šansu da raščistite sve ono što je nepotreban javni sektor, da svi zajedno preživimo i nastavimo uz čisti start i jednake šanse. Ova kriza je šansa da pokažete solidarnost i razumijevanje s građanima, privatnim sektorom i onim dijelom javnog sektora koji daje sve od sebe. Ni jedna država ne može funkcionirati bez javnog sektora i mi protiv njega nismo. Ali smo protiv ovako glomaznog i neučinkovitog javnog sektora. Zbog takvog javnog sektora i odlaganja da se provedu reforme, nesposobne su nas vlade držale najduže u krizi, što nije imala ni jedna druga država, te je ovo jadno hrvatsko gospodarstvo tek sad, s ovim malim rastom, uspjelo doći na razinu iz 2008. godine. I sada nam se, nažalost, događa ova pandemija enormnih razmjera.

- I što sad?

- I što sad? Zar opet mi trebamo ponijeti taj teret koji je nesaglediv? E pa neće ići! Mislim da trebamo biti solidarni i da svatko treba dati svoj doprinos, sačuvati radna mjesta i osigurati ljudima primanja da mogu preživjeti.

- Sindikati u javnom sektoru već su pokazali zube i nespremnost na prihvaćanje tereta krize. Kako komentirate njihov istup?

- Dok sam ih slušala, jako me razljutio potpuni izostanak empatije i solidarnosti s radnicima u privatnom sektoru kojima su ovom krizom ugrožena radna mjesta i egzistencija. Oni ne brinu od čega će ti ljudi uopće sutra živjeti, već su istupili da bi kazali kako se ne smiju smanjivati plaće u javnom sektoru! Neki od njih nisu se potrudili ni pročitati mjere. Krešimir Sever tako mrtav hladan izjavljuje da će poslodavci dobiti 3.250 kuna, a radnicima dati otkaz. To je najblaže rečeno zagađivanje medijskog prostora, jer da se potrudio pročitati mjeru vidio bi da se svaki poslodavac koji dobije taj novac obvezuje radnike zadržati narednih šest mjeseci. U protivnom, novac s kamatama mora vratiti državi.

- Jesu li ti koji su slijepi na probleme privatnog sektora uopće svjesni da je i država u ovoj situaciji poduzetnik koji je u ozbiljnim problemima?

- Očito nisu, premda bi trebalo biti jasno, da ako mi ne punimo proračun, onda je sasvim izvjesno da se ni njima neće imati iz čega isplaćivati pune plaće. Pritom, ponavljam, ni u javnom sektoru ta nužna rezanja ne smiju osjetiti oni koji rade i koji pridonose u ovoj situaciji. Gospodarstvo ne može biti pogonsko gorivo jednom takvom glomaznom i tromom birokratskom aparatu koji se ne prilagođava. Zato tražimo solidarnost, jer moramo svi podjednako podnijeti teret krize. Vlada si ne smije dozvoliti da i dalje nastupa s pozicija - “vidjet ćemo, odgodit ćemo, sačekat ćemo”, jer to nisu mjere! Trebali su promptno reagirati, jer kao što je za jednu državu na prvom mjestu zdravlje i sigurnost građana, na drugom joj mora biti gospodarstvo.

- Brojni poslodavci i uz mirovanje ili smanjen obim poslovanja pokušavaju zadržati radnike kako bi nakon okončanja krize bili spremni za nastavak poslovanja. Demantira li to one koji tvrde da će poslodavci u racionalizaciju troškova krenuti od smanjenja broja radnih mjesta?

- Meni je iskreno više dosta te mantre poslodavci - radnici. Pa ako nema simbioze poslodavaca i radnika, nema ni djelatnosti. Mi ne možemo bez radnika isto kao što ni radnik ne može bez poslodavca. Koliko smo samo stranih radnika zaposlili u razdoblju kad je gospodarstvo išlo naprijed? Sada više toga nema. Znači, sad se borimo za svoje radnike, da njih sačuvamo, odnosno da sačuvamo jezgru i da imamo s kime sutra nastaviti. Jer ako nemamo radnika, nema ni naše djelatnosti. O čemu pričamo!

- Pripremate li u HUP-u nove prijedloge za sastanke s Vladom?

- HUP je non-stop po ministarstvima, non-stop dajemo prijedloge i inicijative. Puno smo toga potaknuli, ubrzali smo neke stvari da se pokrenu, jer da nismo reagirali pitanje je kad bi i ovakve mjere stupile na snagu. Međutim, u ovoj krizi nije bitan HUP. Svi smo mi u privatnom sektoru ugroženi. HUP ima priliku, zato što je dio GSV-a, stalno kontaktirati s ministarstvima i vršiti jači pritisak na izvršnu vlast. No, ono što mi govorimo mislim da svatko u privatnom sektoru podržava. Nije vrijeme za kojekakve razne udruge velikih vođa, stvar je u tome da svi zajedno postignemo najbolje moguće mjere koje će pomoći gospodarstvu da prevlada ovu krizu.

- Za razliku od industrije i nekih drugih djelatnosti, turizam je u ovim vremenima krize potpuno stao i prihodi od njega su u ovom trenutku na nuli. Hoće li to konačno biti jasno upozorenje da Hrvatska, osim turizma, u svom BDP-u treba još stabilnih oslonaca?

- Upozoravali smo puno puta da kad se nešto ovakvo dogodi ne može država ovisiti o turizmu koji čini gotovo 20 posto našeg BDP-a. To smo uporno govorili i to se, nažalost, sada i ostvarilo. Da budem jasna, mi želimo da naš turizam raste i razvija se, ali da ne sudjeluje u tom postotku u BDP-u, već da je njegovo učešće puno manje. Dakle želimo jači, moćniji i kvalitetniji turizam, uz koji će jačati i druge industrije koje svojim izvozom i većom dodanom vrijednošću snažnije utječu na rast BDP-a. Mi ostali, usprkos pozivima koje vidimo ovih dana - “ostani kući” - moramo nastaviti dolaziti na svoja radna mjesta i proizvoditi. Mi u Tehnomontu gradimo brodove, a njih ne možemo graditi on line. Ako stanemo, može nam se samo pogoršati situacija. Dakle, uz maksimalne mjere zaštite naših radnika i raspored naizmjeničnih dolazaka, nastavljamo dalje i borimo se za svoj opstanak.

- Jeste li optimist? Vidite li uz sve ove nedaće kroz koje prolazite i koje tek nailaze ipak svjetlo na kraju tunela?

- Čim ste u poduzetništvu i gospodarstvu znači da ste optimist. Ako niste optimist, nemate u toj djelatnosti što tražiti.

Povezane vijesti

• Plenković povećava plaće u javnom sektoru, iako je taj sektor na razini nerazvijenih afričkih država. ISTOVREMENO, RAZLIKA U PLAĆAMA IZMEĐU JAVNOG I PRIVATNOG SEKTORA JE SVE VEĆA. POGLEDAJTE KOLIKO, I KAKAV JE TREND U EUROPI
• Vlada u četvrtak o rebalansu proračuna za ovu i prijedlogu za iduću godinu te setu poreznih zakona
• VLADA Dopune poreznih zakona za pomoć gospodarstvu i građanima