Prva godina mandata Zorana Milanovića, ako se ne računaju svađe sa svime i svakim, ostat će ipak zabilježena kao jedan važan iskorak koji je učinio hrvatski predsjednik. Napokon, nakon mandata Kolinde Grabar-Kitarović gdje je bilo svega i svačega, Milanović se jasno odredio prema ustašluku, energično pokazao što misli o ustaškom pozdravu Za dom spremni i ukazao što je potrebno učiniti da Hrvatska napokon zaista postane zemlja koja se treba sramiti koketiranja sa nostalgičarima, kako god se zvali i gdje god bili.

Dva puta se Milanović okrenuo i otišao nakon smišljenih provokacija koje je doživio sa ustaškim simbolima i pokazao da može biti državnik, s jasnim stavom koji koristi zemlji na čijem je čelu. Za neke će se činiti da je to malo u godini mandata, ali je zapravo puno, jer smo godinama zarobljenici prošlosti, što Hrvatskoj nimalo ne treba. To što predsjednik nije naišao na istu reakciju onih koji bi trebali u zakonskom smislu definirati odnos prema avetima prošlosti druga je stvar. Ali, to ne ide 'na dušu' Milanoviću.

Da će Zoran Milanović biti posve drukčiji od svih koji su sjedili na Pantovčaku nije bilo baš teško prognozirati. Oni koji su očekivali 'drugog Milanovića', različitog iz vremena dok je vodio SDP i Vladu, nisu ga dočekali, jer je ostao oštar, drčan, ponekad eksplozivan, ali inteligentan, provokativan i zanimljiv. Ne treba se uostalom previše zamarati predsjednikovim karakterom ili njegovim verbalnim ratovima, jer bit će ih još, time da će sigurno ostati najviše u pamćenju onaj fajt s Andrejom Plenkovićem. Je li bio potreban, naravno da nije, ali nije ga samo i isključivo inicirao predsjednik. Koliko je politika čudljiva profesija pokazuje i 'dan poslije' tog bombastičnog duela gdje su Milanović i Plenković djelovali kao da se ništa nije dogodilo. Samo su si javno rekli što misle jedan o drugome, uz tu razliku da bi 'obični' ljudi nakon takve kanonade prestali komunicirati zauvijek. Političarima ta privilegija nije dozvoljena.

Zapravo, Milanović se našao na krivom mjestu, Pantovčaku. Svjestan svih ograničenja predsjedničke dužnosti, time da on ne voli glumatati da je 'važan' više nego što mu to zakonski okviri omogućuju. I zapravo je nesreća za hrvatsku politiku da je Milanović završio baš u toj, već pomalo otrcanoj i staroj Titovoj rezidenciji, umjesto da je preuzeo vođenje umiruće stranke SDP-a. Da se sada previše ne filozofira je li Milanović socijaldemokrat, jer se po istoj špranci može postaviti pitanje je li i Plenković desničar iz HDZ-ovog osinjaka, posve je jasno da bi hrvatska politička stvarnost izgledala posve drukčije da je na čelu glavne opozicijske stranke Milanović. Uostalom, sve ono što se posljednju godinu čulo od šefa države bilo je i jedino suvislo što se moglo čuti, time da nije dolazilo iz usta šefa opozicije. I zato je Plenković mogao tako mirno 'vladati', preuzimajući sve pore društva u svoje ruke, svjestan da s jalovom opozicijom može biti jedini pravi 'vladar' Hrvatske.

Milanović mu je povremeno 'puhao' za vratom, ali i on se u jednom trenutku zamorio igrati istovremenu ulogu predsjednika države i jedinog suvislog političara koji može kontrirati aktualnoj vlasti. Shvatio je da to i nema mnogo koristi, dok SDP vode Davor Bernardić ili Peđa Grbin. Svejedno koji. Rezultat je isti, SDP tone, čamac propušta na sve strane, a Hrvatska bez opozicije ostaje duboko ukopana na dnu Europe.

Prva godina mandata Zorana Milanovića prošla je u znaku korone i potresa. Nije to bila laka godina prije svega za hrvatske građane, za razliku od hrvatskih političara. Koliko smo se samo nagledali i naslušali sitnih i krupnih privilegija koje politički vladari zemlje imaju u odnosu na 'obične' ljude. Nitko se tome ne čudi, jer smo na to navikli i pomirili se da je tako. Tu i tamo Milanović 'kukurikne' – iako i on ima putra na glavi – ali što mu vrijedi kad igrači na terenu ne znaju iskoristiti 'lopte' koje im namješta bolje nego Luka Modrić. Bernardić, Grbin, naprosto nisu dorasli toj utakmici i zato Milanovićeve riječi odu u vjetar, a često su itekako jasne. Poput onih o Hrvatskoj gospodarskoj komori, izrečene sada s pozicije predsjednika države, da bi mu pronicljivi i isto tako inteligentni Plenković odmah vratio lopticu komentarom 'pa što nisu učinio ono što danas predlažeš dok si bio premijer'. I tu, naravno, svaka daljnja rasprava stane. A Plenković je i u vrijeme 'afere Kovačević' imao u džepu jak adut već zbog činjenice što je u taj famozni zagrebački klub dolazio Milanović, čak i u vrijeme lockdowna dok su se dijelile kazne, s opravdanjem da se 'riba ne baci'.

Ono što je izostalo u prvoj godini mandata je ono što Milanović najbolje zna, a to je vanjska politika. Uostalom, okolnosti su bile takve da je sve zamrlo, da se državnici nisu posjećivali, da se sve preselilo na virtualne sastanke i skupove, pa Milanović i nije imao mnogo prostora za djelovanje. Ali, sada, kada mu kreće druga godina mandata, trebao bi biti mnogo aktivniji, pogotovo u regiji koja sve više ima problema. Vrijeme je da se krene u istinsku normalizaciju sa Srbijom, iako Milanović i Vučić teško mogu komunicirati. Vrijeme je i da se problemi u BiH ne bacaju pod tepih, ali i da od Europske unije tražimo više. Prije svega kada je riječ o ulasku Hrvatske u schengenski prostor, jer bez toga nema i previše smisla europsko ujedinjenje. I sa najmoćnijima, Amerikom, Kinom i Rusijom trebamo osvježenje u odnosima, a sve to nije zadatak samo i isključivo premijera, već i šefa države.

I Milanović i Plenković dobro znaju gdje je danas Hrvatska, ali su ipak na sasvim drukčijim pozicijama. Premijer će biti odgovoran ako se pomaci neće osjetiti do kraja njegovog drugog mandata, a Milanović kako se sada čini i nema nekih posebnih želja osvojiti još jedan na Pantovčaku. I baš zato bi sljedeće četiri godine trebao iskoristiti kako bi dao svoj doprinos da ova zemlja napokon ipak krene naprijed. Ne smije to biti stalna utakmica s Vladom, bildanje mišića, osporavanje svega što dolazi iz Banskih dvora, već da predsjednik države svoje iskustvo koristiti kao korektiv. U ovom trenutku on je svakako i najiskusniji aktivni hrvatski političar, bio je šef velike stranke, premijer, sada je predsjednik države. To je veliki kapital i ne treba energiju trošiti u jalovim obračunima. Bitke treba birati. Ali one koje izabere, a to bi prije svega trebale biti bitke koje vode napretku Hrvatske, morao bi odigrati svim žarom. S energijom koju očito posjeduje.

A da iza svakog uspješnog čovjeka stoji i uspješna žena dokaz je baš Milanović. Njegova supruga, liječnica, dr. Sanja Musić Milanović, sjajan je PR sadašnjem predsjedniku. Simpatična, radišna, skromna, obična u toj neobičnosti, da hoće – a naravno, neće - lako bi popularnošću nadišla i samog supruga. Ovako, upravo je ona primjer u kojem smjeru Hrvatska treba ići, kao zemlja znanja, sposobnosti i osobne poniznosti, idealima koje njen suprug kao predsjednik države treba vratiti na velika vrata ovoj napaćenoj zemlji sitnih političkih kokošara, nesposobnjakovića i karijerista. Milanović za to ima još pune četiri godine.

Povezane vijesti

• Predsjednik Maduro započeo novi mandat, U IZOLACIJI I EKONOMSKOJ KRIZI
• BERNARDIĆ I MILANOVIĆ U ZAGRLJAJU: Znači li prošlotjedno druženje i odgovor na pitanje o predsjedničkom kandidatu?
• Josipović i Picula spremni podržati Milanovića za predsjednika države