Ciča zima. Prvi snijeg pao je prije svega dva dana. Seže do gležnjeva. Temperatura je čitav dan ispod ništice. Hladan zrak struže grlo poput sitnih, oštrih žileta. U izbjegličkom kampu Vučjak u Bihaću nema ni struje, ni vode.
Kemijski WC već je odavno van funkcije. Vonj fekalija uvukao se duboko u šatore, para nozdrve na svakom koraku.
Migranti su promrzli, pothlađeni, izranjavani. Mnogi od njih nemaju ni cipele, kamoli čizme ili kakvu adekvatnu odjeću za zimske uvijete. Po bljuzgi gackaju u ljetnim sandalama. Gola stopala povremeno griju na logorskim vatrama, među hrpom smeća. Omataju se u deke, ručnike. Navlače kapuljače preko glave.
Na nekadašnje smetlište Vučjaku ne biste imali srca poslati niti najljućeg neprijatelja. A odonuda nema bijega. Svaki takav pokušaj uglavnom završi okršajem s hrvatskom policijom.
Batinama. Otuđenjem odjeće, obuće, hrane i mobitela. Objašnjavaju nam to Afganistanci, Sirijci, Pakistanci, Indijci.
Opkolili su nas čim su ugledali vozilo s oznakom "press". Novinare smatraju prijateljima. Traže ih da vlastima poruče da neće raditi probleme. Svakodnevno ih mole da obećaju da će napisati da su sve što im treba - otvorene granice.
Danas je već drugi dan da migranti odbijaju hranu. Štrajkaju, govore, pod svaku cijenu. Ono najvrjednije - život - ionako im je ugroženo. Dokopati se hrvatske granice jedina im je želja. To je misija s kojom liježu navečer i ustaju ujutro. Ako od hladnoće uopće i uspiju sklopiti oči.
Moraju je, uvjeravaju nas, prijeći. Ne žele u Sarajevo, Veliku Kladušu ili neki drugi kamp. Ne pada im napamet niti zadržavanje u Hrvatskoj. Nipošto ne žele natrag otkud su došli.
Njihov cilj je zapad, razvijene zemlje Europske unije. Tamo gdje mogu pronaći posao, osnovati obitelj, živjeti u sigurnim uvjetima.
Oni koji ne se uspiju domoći granice, prijeći ju, ne odustaju. Čim se oporave, zaliječe rane, probaju opet. Takva je igra (engleski game) - izraz koji koriste za svaki pokušaj bijega.
Naši reporteri Chiara Bilić i Milivoj Mijošek izvještavaju iz izbjegličkog kampa u Bihaću