Maloljetni Afganistanac, 14-godišnji Raaz Muhammad i njegov sunarodnjak 24-godišnji Rezwanullah Niazy mole nas da kažemo vlastima da se neće zadržati u Hrvatskoj, a policiji da objasnimo da ih nije potrebno tuči. Oni moraju probati opet proći granicu. Riskirali su sve što imaju, prošli sito i rešeto i sada ne mogu odustati

Odgovor na pitanje o sudbini migranata stiješnjenih na Vučjaku nalazi se na tankoj liniji između života i smrti. Ilegalni izbjeglički kamp na otvorenom nadomak bosanskog grada na rijeci Uni, Bihaća, već je pod snijegom, prvim koji je napadao ove godine. Zasigurno ne i posljednjim. Čak i da kraj uskoro ne zametnu nove pahulje, snijeg će se na tom grozomornom žarištu migrantske rute zasigurno zadržati još neko vrijeme.

Na vrhu niske bosanske planine temperature ne prelaze nulu. Noću vam preostaje jedino da od hladnoće škrgućete zubima. Ništa pretjerano bolje nije niti danju, kada se migranti griju oko logorske vatre, zapaljene drvima iz šume kojom su okruženi, a nazivaju je džunglom. Većina njih koncem prošlog tjedna nije imala adekvatnu zimsku odjeću i obuću. Prizor je potresan. Kampom tumaraju bosonogi, ozeblih stopala ili tek u poderanim ljetnim šlapama, zaogrnuti dekama, poplunima i ručnicima.

Vučjak je deponij

Kad bi na Vučjaku bilo struje i vode, niske temperature ne bi predstavljale problem. Ili bi bile njegov manji dio. Ali takvu privilegiju migranti, a uglavnom se ovdje radi o Pakistancima i Afganistancima, u tom prihvatilištu nemaju. Naprotiv. U izbjegličkom taboru nema niti sanitarnog čvora. Tamo je, doduše, postavljen kemijski WC, ali odavno je dosegao svoj limit. Kampom se sada širi oštar vonj urina i izmeta. Jedina blagodat hladnoće je što donekle neutralizira neugodne mirise, dovoljno da se uspijete oduprijeti mučnini. Smrad fekalija para nosnice. Uvukao se duboko u šatore, ulegnute i nakrivljene pod težinom snijega. U nekoliko desetaka šatora spava otprilike 600 do kostiju promrzlih i pothlađenih migranata. Svih 600 noću liježe i ujutro se budi samo s jednom mišlju – napustiti nehumane, nehigijenske uvjete Vučjaka, prijeći bosansku granicu s Hrvatskom i zatražiti azil u jednoj od zemalja Europske unije.

Vučjak je, inače, bivše odlagalište otpada, a trebao je biti tek privremeno rješenje lokalnih vlasti za prihvat izbjeglica. U Bihaću su, naime, situirana još tri prihvatna centra. Bira koji sada broji otprilike dvije tisuće izbjeglica, Sedra s njih 380 i Borići s još isto toliko. U njima, za razliku od Vučjaka gdje su samo muškarci, borave i žene s porodicom, djecom i maloljetnici. Nekoliko kilometara od Velike Kladuše smješten je i kamp Miral. U njemu spava oko 750 migranata. No, metoda kojom se dolazi do zaključne brojke je odokativna. Točan broj je nepoznat, a mijenja se iz dana u dan. Migranti su slobodni u kretanju i nitko ne zna koliko ih svakog trenutka pristigne u grad, niti koliko ih u isto to vrijeme kreće u igru.

Policija ih mlati

A igra (eng. game), iako tako zvuči, nije nikakav veseli provod, nikakva vožnja zabavnim parkom. To je izraz koji migranti koriste za pokušaj bijega preko granice u zemlje zapadne Europe. Izbjeglice u kampovima duž Bihaća tu su igru igrali i po nekoliko puta. Nekolicina i preko dvadesetak. Svi koji su u Vučjaku probali pomirisati hrvatsko teritorijalno tlo, prepričavaju priču koja, bez obzira na to tko je narator, uvijek završava jednako bolnim ispovijedima, sa samo jednim nesretnim, mučnim završetkom: nakon što ih uhvati, hrvatska policija ilegalne putnike svirepo muči, udara ih, žigosa, otuđi im hranu, dokumente, razbije mobitele, ukrca ih u kombi i istovari usred šume. Najčešće ih odvoje u parove. Dok jednog lupaju pendrecima, drugi gleda što ga čeka. Takvo, nasilno vraćanje preko graničnog prijelaza, takozvani push-back, navodna je učestala praksa hrvatskih policijskih službenika.

Prije tri mjeseca u Bosnu je iz Pakistana stigao i 24-godišnji Naser Wasiri. Među rijetkima je koji na Vučjaku priča tečni engleski. Obraća nam se pomalo pokorno, uglavnom pognute glave, blagim tonom i s nesigurnim smiješkom na ustima. Njegovo je putovanje preko Irana, Turske, Grčke, Makedonija i Srbije trajalo punih osam mjeseci. Bosna mu je trebala biti, kao i svima koji su zapeli u državi naslonjenoj na Hrvatsku, samo usputna točna, još jedna zemlja kroz koju će proći da bi došao do Europske unije. No Naser je baš poput ostalih ubrzo shvatio da mu vidik prema zapadnoj Europi zaklanja preko 900 kilometara dugačka hrvatsko-bosanskohercegovačka granica. A tamo patrolira, svjedoči iz prve ruke, beskrupulozna hrvatska policija. Siledžije u uniformama.

Naser želi u Italiju, a odonuda u Francusku, jer se u toj državi, smatra, može dobro raditi i zaraditi. No, korak po korak. Zasad mu je prioritet stupiti nogom u Italiju. Jednom je već bio nadomak. Od ukupnih pet pokušaja ilegalnog prijelaza međe, najviše mu se posrećilo pri prvom bijegu. Došao je, prepričava, do Slovenije, Ljubljane. Tamo ga je, međutim, dočekala slovenska policija, koja ga je "bacila", navodi, preko graničnog prijelaza s Hrvatskom, da bi ga odonuda u Bosnu deportirali hrvatski policijski dužnosnici. Ovo što Naser opisuje zove se lančani push-back, a o ilegalnom načinu suradnje između te dvije države građani Bihaća i mediji koji izvještavaju na Vučjaku pričaju ispod glasa.

Dolazim raditi

- Odonuda me do Bosne dovezla hrvatska policija. Istukli su me, uzeli ruksak, mobitel, jaknu i deku, pustili su me u šumi, među strmovitim brežuljcima. Znam da ovo što radimo nije legalno, ali mnogi od nas bježimo od terora. Dolazimo raditi, a ne stvarati nevolje. Znam i da se bojite terorista. Mnogi od nas to nismo, već se od njih skrivamo. U Pakistanu imam suprugu i petoro djece, no nemam dovoljno novca da ih nahranim i pošaljem u škole. Moja djeca se ne školuju, kao ni većina djece iz seoskih krajeva u Pakistanu. Kad zaradim novac, poslat ću ga doma. Želim da moja djeca upišu dobre škole, isprekidano, uz mnoge uzdahe i zastajkivanja u govoru priča Naser, koji unatoč lošoj kvaliteti života u Pakistanu voli svoju zemlju. Nije ona, uvjerava nas, loša. Problem je, veli, u tome što se poštenim radom teško može zaraditi za pristojan život.

U Pakistanu je Naser radio u građevini i kaže da je dobar radnik. Ne boji se posla. U igru će opet krenuti kad se otopi snijeg. Jasno mu je da bi to moglo potrajati i nekoliko mjeseci, do proljeća. Zasad se nada se da će na Vučjaku preživjeti dovoljno dugo da još jednom krene na put.

- Volio bih da hrvatskoj policiji mogu reći da me istuče i baci iz Hrvatske, ali u neku drugu zemlju Europske unije. Samo ne ovdje, iskren je.

Nametnut štrajk glađu

Naser je tog dana pojeo tek nekoliko brašnastih okruglica i malo riže. To je ono što si migranti sami pripreme na vatri. Nije bogzna kako nutritivno, ali napunit će prazan želudac. Već nekoliko dana tamošnje izbjeglice ne prihvaćaju pomoć Crvenog križa koji svakodnevno na planinu donosi obroke. Uglavnom tost-kruh, paštete, sokove i vodu. Odlučili su štrajkati glađu kako bi vlastima što prije dali do znanja da će na Vučjaku umrijeti. Zahtijevaju premještaj u bolje kampove. Djelatnici Crvenog križa s njima se natežu i po sat vremena, mole ih da uzmu hranu. Iako među njima ima onih koji bi rado nešto prezalogajili jer nemaju novac kojim bi si kupili hranu u gradskim hipermarketima, za razliku od pojedinaca koji u taboru čak i preprodaju upaljače i limenke coca-cole, samonametnuti vođe kampa im to brane. Jedan kuštrave, crne brade i plavih očiju posebno je agresivan i glasan. Dok on stoji na ulazu u prihvatilište nitko neće prihvatiti pakete pomoći. Oni na rubu gladi, a malo mudriji, Crveni križ čekaju uz usku, vijugavu cesticu na putu prema Bihaću, gdje hranu brzopotezno kriomice trpaju u omanje ruksake.

U logoru, uviđamo već pri samom dolasku, postoji svojevrsna hijerarhija. Bradati i plavooki migrant koji žvače datulje većini utjeruje strah u kosti. Ostali mu se ne usude proturječiti. Umjesto toga okupe se ispred vozila Crvenog križa i čekaju da pristignu novinarske ekipe. Momentalno ih opkole. Tada počinje njihov vapaj upomoć, već unaprijed režirana predstava. Ispred sebe namjeste oznaku na kojoj su na kartonskim podlogama ispisali: "Zahtijevamo od EU da otvori granice", "Umiremo ovdje", "Želimo prijeći granicu", usto glasno urliču i podižu ruke uvis u znak protesta sve dokle god su upaljene kamere. Potom se raziđu svaki u ili pred svoj šator.

        Nekolicina migranata mrkog stasa, očigledno nasilnije naravi, izbjegava kontakt s očima. Izbjegavaju novinare. Mršte se, svako toliko zaurlaju nešto gromkim glasom, okreću leđa. Jedan od takvih je i migrant s crnom fantomkom preko lica, koji svakog dana šačicu izbjeglica vodi do granice. On je svojevrsni vodič. Nepoznato je međutim odvede li ih zaista pred granicu ili samo uzme novac i napusti ih u divljini.

Indijac želi azil

Vedar 39-godišnji Navtej Singht, jedini Indijac kojeg smo susreli u dva dana provedena na Vučjaku nije među onima koji odbijaju razgovor. Nakon što se ponudio da s nama podijeli beskvasni, tanki chapati kruh, tradicionalno južnoazijsko jelo i jedino koje će tog dana staviti u usta, ispričao je svoje izbjegličko iskustvo.

        Na Vučjaku je, govori, posljednjih mjesec dana. U Bosni ukupno četiri mjeseca. Granicu je u tom kratkom roku pokušao prijeći nevjerojatnih 14 puta. Navteja je, kao i Nasera, hrvatska policija uhvatila, pretukla, s njega je skinula odjeću i obuću, a naposljetku i deportirala nazad u Bosnu.

- Svaki put im kažem: "Molim vas, želim se ovdje prijaviti u azil", ali oni mi kažu da to ne mogu napraviti u Hrvatskoj i da moram nazad u Bosnu.

        - Želiš ostati u Hrvatskoj, pitamo ga da ponovi. Nitko nam, naime, osim Indijca nije izrazio želju da ostane u zemlji gdje ih policija maltretira.

        - Da. Ostao bih čak u Bosni ili Srbiji, ali u tim zemljama ne mogu pronaći posao. Oni nemaju radnih mjesta ni za svoje stanovništvu. Siromašni su. Njihovo stanovništvo također bježi u Hrvatsku, pojašnjava Navtej, koji bi, kaže, radio štogod treba. Nije izbirljiv. Potrudit će se naučiti sve što bude potrebno. Pobjegao je iz siromaštva Indije jer tamo, tvrdi, za njega nije bilo budućnosti. Na put se otisnuo sam, bez obitelji. Dok pričamo s njim pored vatre, njegove su bademaste, tamnosmeđe oči sada čvrsto uprte u jednu od kozjih stazica do gležnja zatrpane snijegom, koje iz kampa vode u divljinu gdje prijete neočišćena minska područja i divlje životinje.

Ponekad se, pripovijeda dalje kao da se trgnuo iz kakvog sna, probudi usred noći i shvati da je u džungli. Tada ga uhvati strah. A ionako teško spava. Prošlu noć je oči uspio zaklopiti tek na sat vremena. Od hladnoće više od toga, uvjerava nas, nije ni bilo moguće. Čak niti kad se pokrio s četvrtom dekom. Stidljivo potvrđuje da čeka sljedeću priliku da utekne s Vučjaka. Opet će riskirati masnice. Unatoč tome Navtej neće, poput ostalih, reći da su hrvatski policajci zli ljudi. Shvaća ih, kaže. Rade svoj posao. Međutim, dvije stvari nisu mu jasne. Zašto mu ne žele pružiti azil? Zašto neki od njih tako jako i nemilosrdno tuku migrante, toliko da im gotovo polome kosti, dok su neki veoma dobri i suosjećajni?

Pobjegao od talibana

Maloljetni Afganistanac, 14-godišnji Raaz Muhammad i njegov sunarodnjak 24-godišnji Rezwanullah Niazy smatraju nas sretnicima jer slobodno možemo prelaziti granicu. Mole nas da kažemo vlastima da se neće zadržati u Hrvatskoj, a policiji da objasnimo da ih nije potrebno tuči. Oni moraju probati opet proći ispod policijskog radara. Riskirali su sve što imaju, prošli sito i rešeto i sada ne mogu odustati potrage za boljim sutra.

        Rezwanullah koji novi život želi započeti u Njemačkoj prisjeća se kako su ga htjeli regrutirati talibani u Afganistanu. No, on im je rekao da nije sposoban činiti ono što od njega traže. Zatim je pobjegao.

        - Problem je u ome što se njima nitko ne može oduprijeti, imaju novaca, a većina Afganistanaca živi u siromaštvu. Vi ne shvaćate. Oni su puno, puno moćniji od nas. Uhvatili su me. Zato sam pobjegao.

Kanton puca

Stanje na Vučjaku i novonastalu situaciju sa štrajkom glađu sredinom ovog tjedna došla je, još jednom, provjeriti i ministrica zdravstva Unsko-sanskog kantona Nermina Ćemalović, čija je funkcija u Bosni otprilike ekvivalentna pročelnici županije u Hrvatskoj. Svjesna ozbiljnosti loše zdravstvene situacije u kampu, epidemiološke tempirane bombe, Ćemalović upozorava da migrantima u najvećoj mjeri prijete hipotermija i respiratorne infekcije. Oni su, napominje, psihofizički iscrpljeni. Ako ovakvo stanje, gdje su tenzije svakim danom sve veće, potraje, Ćemalović strahuje od ozbiljnih posljedica po Unsko-sanski kanton.

- Ovo je samo odraz države Bosne i Hercegovine i odraz zemalja Europske unije koje su dozvolile da migranti dođu, neću reći u središte Europe, ali do Hrvatske. Trebali su to zaustaviti u Grčkoj, ako su željeli da ne ulaze ovamo. Grčka je članica EU. Ovo što rade u Hrvatskoj, trebalo se dogoditi u Grčkoj, a ne pustiti ih da prođu kilometre i kilometre, komentirala je Ćemalović.

- Dvije godine imamo empatiju prema migrantima. Samo na našem kantonu su centri, ima još jedan u Sarajevu i jedan kod Mostara. Građani Bihaća, Kladuše, Unsko sanskog kantona definitivno ne mogu više podnijeti taj pritisak. Nema više mjesta gdje nema migranata. I oni žele slobodu i za sebe i svoje porodice, svoju djecu, obrazlaže.

Mještani se boje

To potvrđuju i Bihaćani. Iako migranti tvrde da im Bosanci, kao i Hrvati pomažu da prijeđu granicu, stanovnici grada na obali Une u većoj mjeri zaziru od izbjeglica. Vlasnik jednog bihaćkog kafića govori da djecu više nikuda ne pušta samu, gdjegod moraju ići on ih odveze. Naprosto je, veli, postalo nepodnošljivo. No, on ima i vikendicu blizu graničnog prijelaza, potvrđuje da među hrvatskom policijom ima pojedinaca koji se nad izbjeglicama brutalno iživljavaju. Polome im noge, a sve kako se ovi još dugo ne bi usudili krenuti na put.

- Znam da ima onih koji bježe od groznih uvjeta života, ali kad ih vidite kako gradom u grupi, njih tridesetak, hodaju kao borbena formacija, nije vam svejedno, pojasnio je ovaj Bihaćanin koji nas upozorava da izbjeglice uglavnom lažu o zemlji iz koje potječu, kao i godinama i razlozima bijega te da je većina njih obučena za preživljavanje u teškim uvjetima.

Migranti, uvjerili smo se na svoje oči, hodaju duž gotovo svake prometnice u Bihaću. Kupuju hranu i piće u dućanima, sjede i leže na javnim površinama, željezničkim prugama, skvotaju u napuštenim, oronulim kućama i potleušama. Kanton puca po šavovima, a vlasti ne reagiraju. Najveća prepreka preraspodjeli migranata na druga područja je, kako se moglo čuti od novinara i građana, srpski je član predsjedništva BiH Milorad Dodik. Ništa se bolje ne priča ni o Hrvatskoj, zemlji kojoj, moglo se čuti, odrađuje prljav posao za Europsku uniju i u dogovoru s njom.

Naznake da bi se izbjeglice na Vučjaku uskoro trebale premjestiti u kampove s humanijom uvjetima, tijekom tjedna su se pojavljivale i nestajale.

Povezane vijesti

• IDS se protivi smještaju izbjeglica u Pulu i Istru
• Makedonija: Migranti probili policijski kordon
• POTRESNA FOTOREPORTAŽA IZ IZBJEGLIČKOG KAMPA U BIHAĆU - REPORTERI GLASA ISTRE: "Opkolili su nas čim su ugledali vozilo s oznakom press. Novinare smatraju prijateljima"