Treći predsjednik Republike Hrvatske, političar, pravnik, skladatelj. O svom umjetničkom radu, političkom djelovanju i stavovima, krizi u SDP-u te aktualnoj temi rata u Ukrajini govori za Glas Istre.

- Kako biste samoga sebe najiskrenije opisali? Tko je Ivo Josipović ponajviše – pravnik, glazbenik ili političar?

- Za vrijeme studija, pa i godinama nakon njega, kolege su se šalile na moj račun govoreći da sam bigamist, da imam dvije ljubavi, pravo i glazbu. Kasnije se pojavila i treća, politika. Tako mogu reći da pripadam i pravu, i glazbi, i politici. U različitim periodima života dominirala bi jedna od tri ljubavi. Mogu reći da sam u sve tri aktivnosti ostvario pristojne rezultate. Radio sam na Pravnom fakultetu, predavao na Muzičkoj akademiji, objavljivao znanstvene radove, kompakt diskove, primao međunarodne nagrade, putovao svijetom i kao glazbenik i kao pravnik. Posebno, upoznao sam divljenja vrijedne ljude, znanstvenike, umjetnike, borce za ljudska prava, političare vrijedne divljenja. Iako, pravo i glazba su uvijek imali prioritet nad politikom, naravno, sve dok nisam postao predsjednik Republike. Sigurno, ta je dužnost vrh politike. U vrijeme predsjedničkog mandata bio sam gotovo potpuno posvećen politici. Bio je to period napornog rada. Često sam iz Ureda dolazio kući u rano jutro, budio se za dva-tri sata i nastavljao s radom. Svakako, moram istaknuti podršku koju sam od studija pa do danas imao od svoje obitelji, najprije roditelja, kasnije supruge Tanje i kćeri Lane. Biti izložen javnosti, često i napadima, pa i podlostima, izazov je za političara, ali i za njegovu obitelj. U vrijeme predsjedničkog mandata, periodu života koji mi puno znači, jer, velika je čast, ali i obaveza obavljati dužnost predsjednika, pomagali su mi i pravo i muzika. Pravo u formiranju politike, glazba kao poluga tzv. kulturne diplomacije koju sam vodio. Evo, mnogi se Istrijani sigurno sjećaju velikog pomirbenog susreta Esula i hrvatskih antifašista u Puli i velikog koncerta za gotovo osam tisuća ljudi na kojemu su istaknuti hrvatski i talijanski glazbenici slavili ono dobro i lijepo što vezuje Hrvate i Talijane, Hrvatsku i Italiju. Pred tom publikom i TV kamerama predsjednik Napolitano i ja smo pročitali Deklaraciju koja je puno značila za odnose, ne samo naših država, već i za mnoge ljude koje je teška povijest bila povukla u mržnju i stradanje.

- U politiku ste, navodno, krenuli vrlo rano, još u doba bivše Jugoslavije, početkom osamdesetih. Kako je usporedo teklo i Vaše pravničko i glazbeno obrazovanje?

- Ne baš. Zapravo, 1980. godine, nakon smrti Josipa Broza Tita, bio sam jedan od mnogih koji su se uključili u rad Saveza komunista želeći i tako pokazati poštovanje prema velikom državniku Titu. Istina, kasnije je i kod mene porasla kritičnost prema njegovoj eri, ali, sasvim sigurno, ono po čemu je bio velik, antifašizmu, pokretu nesvrstanih i velikom napretku zemlje u odnosu na porušenu i nerazvijenu državu kakva je bila na prije rata i na njegovu kraju.

S druge strane, bez obzira na ogromnu razliku u odnosu na tadašnje komunističke zemlje, kako ih je označavao Zapad, Jugoslavija je patila od demokratskog deficita. Školovanje je bilo lijepo razdoblje mog života. Paralelno sam išao u opću gimnaziju i u muzičku školu, kasnije studirao na Pravnom fakultetu i Muzičkoj akademiji. Upoznao sam mnogo različitih ljudi, imao izvrsne profesore na oba studija. Puno sam radio, ali i nalazio vremena za izlaske, putovanja tada popularnim studentskim interrailom, čak i relativno dobro igrao nogomet.

- Imali ste više odlazaka iz politike i povrataka u njezine vode. Kako je uopće došlo do kandidiranja za predsjednika Republike Hrvatske?

- Zapravo, moje je bavljenje politikom vrlo neobično. U SK-u i kasnije u SDP-u, sve do danas, nisam obavljao nikakvu dužnost, ni na lokalnom, ni na državnom nivou, čak ni najmanju. Jedino sam par godina bio predsjednik SDP-ova Savjeta za ljudska prava i civilno društvo. Imao sam jedan odlazak iz politike, sredinom devedesetih. Nakon što sam bio aktivan u stranci devedesetih, ne na nekoj dužnosti, već kao netko kome je Ivica Račan povjeravao različite poslove, analize, pisanja dokumenata, smatrao sam da SDP nije bio dovoljno agilan na političkoj sceni. Ivici, s kojim sam, iako puno mlađi, bio dobar prijatelj, napisao sam pismo nezadovoljstva i izašao iz stranke, ne samo radi nezadovoljstva, nego i zato što sam se morao posvetiti pisanju doktorata, pa i izgubio interes za politički rad. Ali, nastavio sam surađivati s Račanom s kojim sam bio kućni prijatelj i partner u brojnim kartaškim partijama. Račan me bio pozvao da vodim Savjet za ljudska prava i civilno društvo te da, kao nestranački kandidat,uđem na listu za Sabor. Tako sam postao saborski zastupnik. U SDP-u sam stekao brojne prijatelje i kolege. Na sugestiju Ivana Račana ušao sam u utrku za predsjedničkog kandidata SDP-a i na unutarstranačkim izborima pobijedio profesora Ljubu Jurčića. Kampanja koju smo vodili za današnje je pojmove bila čudo. Između nas dvojice nije pala ni jedna ružna riječ ili objeda, a naši tabori se nisu svađali ili vodili negativne kampanje. Na samim predsjedničkim izborima sudjelovalo je 12 kandidata. Tu je već više iskrilo, posebno u drugom krugu izbora u kojemu sam se natjecao s Milanom Bandićem. Nakon predsjedničkog mandata nisam se vratio u SDP jer to više nije bio moj svijet. U stranci su bili počeli procesi koji su korijen krize u kojoj je stranka danas. Gubio se socijaldemokratski karakter do mjere da je tadašnje vodstvo pregovaralo o koaliciji sa strankom Branimira Glavaša.

- Široj javnosti tada i niste bili suviše poznati, a ipak su Vas glasači odabrali kao najbolji izbor za predsjednika? Što mislite da su prepoznali u Vama?

- Bilo je to vrijeme u kojemu je vladajući HDZ bio opterećen velikim skandalima i bilo je očito da birači očekuju nešto novo. Imao sam program koji se zvao "Nova pravednost". Temeljio se na borbi protiv korupcije i pretvorbenog kriminala, ambiciji da uđemo u Europsku uniju, pomirenju sa susjedima i jačanju socijalne komponente politike. Eto, zajedno s gospođom Kosor nakon napora mnogih, pa i mene, potpisao sam pristupni sporazum s EU, proslavili smo na Trgu bana Jelačića ulazak u to elitno društvo država. Pokrenuti su mnogi antikorupcijski procesi, pa i u oružanim snagama kojima sam bio na čelu. Sjetimo se dolaska predsjednika Tadića na Ovčaru i puno boljih odnosa sa Srbijom i BiH no što su danas. Nažalost, neke želje, posebno one koje su se odnosile na socijalnu politiku i gospodarstvo, nisam mogao ostvariti, predsjednik naprosto nema ovlasti u tim područjima, a vlade nisu baš lude od toga da makar i dobre predsjedničke ideje pretope u praksu. Imao sam i izvrsnu kampanju koju je vodio Mirando Mrsić te podršku vrlo različitog i širokog kruga građana. Posebno se rado sjećam podrške glazbenika i spota koji smo tada napravili.

- Djelujete vrlo pomirljivo, pa i pacifistički. Kako ste se snašli u ulozi vrhovnog zapovjednika oružanih snaga?

- Okosnica moje politike bili su mir i pomirenje. S vojskom sam odlično surađivao i mislim da je uspješan i sretan onaj vrhovni zapovjednik koji ne mora ratovati.

- Gledajući današnju ratnu situaciju u Ukrajini, na koji način mislite da bi se Hrvatska trebala postaviti prema njoj u vojnom smislu? Što biste učinili da ste danas u ulozi predsjednika?

- Načelno, mislim da je pozicija Hrvatske ispravna. Jasno se politički odredila prema ratu u Ukrajini i stala na njenu stranu. Hrvatska politika je dio europske i NATO politike, pri čemu naš angažman odgovara našim realnim mogućnostima i rizicima vezanim za naše kapacitete i geopolitički položaj. Bilo je i pogrešaka. Primarno mislim na disonantne nastupe predsjednika Republike i premijera, te na neoprezno razglašavanje vojne pomoći koju smo pružili Ukrajini. Iako je bila riječ o dobrim namjerama premijera Plenkovića, nerealno je bilo nuditi Ukrajini hrvatski model mirne reintegracije.

Današnje okolnosti rata u Ukrajini bitno su drukčije od onih koje smo imali u Hrvatskoj 1995. godine. Da sam predsjednik, radio bih isto ili vrlo slično onome što danas radi državno vodstvo. Posebno, snažno bih nastojao pružiti Ukrajini i njenim građanima humanitarnu pomoć te inzistirao na kvalitetnom zbrinjavanju izbjeglica. Naravno, inzistirao bih i na pripremama da vojno i logistički budemo spremni odgovoriti i na najgori ratni scenarij.

- Je li istina da ste Vi napisali prvi statut SDP-a?

- Statut stranke uvijek je rezultat kolektivnog rada. Bio je takav i prvi, tranzicijski statut SDP-a. Ali, istina je, bio sam drafter tog statuta i, osim što sam pravno uobličio prihvaćene ideje o novom uređenju stranke, i sam sam dao mnoge prijedloge koji su uglavnom bili prihvaćeni.

- Kako promatrate današnju situaciju u SDP-u i kako komentirate prošlogodišnji raskol koji je rezultirao osipanjem njihovih članova u Saboru nakon izbacivanja nekih članova?

- Očito je da je SDP prošao, a i još prolazi ozbiljnu krizu. Ona je rezultat dugogodišnjih procesa u kojima je ideološka komponenta stranke slabila, u kojima su zavladali sitna pragma i mali ciljevi. Političku borbu s političkim suparnicima zamijenili su ogorčeni unutarstranački sukobi, često vođeni tek željom da se osvoji kakav mandat, nekada i onaj na najnižoj lokalnoj razini. Stranka se počela osipati, mnogi istaknuti članovi i simpatizeri, posebno ugledni intelektualci, napustili su stranku. Kulminacija je, kako ga nazivate, prošlogodišnji raskol. Teško sam ga doživio jer je on bio svojevrsni bratoubilački rat. Na obje strane, onoj kojoj pripadaju izbačeni ili oni članovi koji su sami otišli, a i na onoj koja je pobijedila i otjerala one druge, moji su kolege i prijatelji. Raskol je sigurno oslabio stranku, barem u vremenu u kojemu su unutarstranački sukobi kulminirali. Silno mi je žao što je došlo do raskola i nadam se da će doći, ili do ponovnog ujedinjenja na političkoj platformi koja će biti široko prihvaćena, ili do kvalitetne suradnje. S druge strane, odlazak jedne sukobljene strane omogućio je da obje frakcije socijaldemokracije rade mirnije, bez sukoba, da SDP a i kolege i prijatelji koji danas nastupaju u Saboru kao zaseban klub Socijaldemokrati, budu fokusirani, ne na međusobni rat, već na dobru politiku. Ali, uvjeren sam, bez jedinstva ljevice, teško će biti poraziti HDZ na narednim izborima, unatoč svim korupcijskim i drugim aferama kojima svjedočimo. Ako bude dovoljno mudrosti, siguran sam da će ljevica na čelu sa SDP-om naklon narednih izbora formirati vladu.

- Zbog čega se po isteku predsjedničkog mandata niste željeli vratiti u SDP?

- Već sam naveo jedan od razloga. Stranka je očito gubila socijaldemokratski karakter. Nije samo bila riječ o tadašnjem očijukanju s Glavašem i društvom. Nadalje, u kampanji sam bio predstavio program koji je značio temeljitu reformu, onu ustavnu, uključivši velike promjene u pravosuđu, sustavu lokalne i regionalne samouprave, strukturi državne vlasti, izbornom sustavu… Nažalost, tadašnje vodstvo SDP-a nije bilo podržalo te prijedloge, čak ni kao barem deklaratornu podršku kampanji svog predsjedničkog kandidata. A i dio vodstva jasno je pokazao da ne bi baš bio sretan mojim povratkom, vjerojatno u strahu da ne zauzmem nečiju poziciju. Danas, vidimo, problemi koje sam predlagao riješiti ustavnim promjenama, posebno stanje u pravosuđu i neefikasnost uprave, i dalje su veliki teret Hrvatske a mnogi političari i stranke, drago mi je i SDP, vraćaju se na prijedloge koje sam isticao pred skoro desetljeće. Iako, moram priznati, neki su mi, poput predsjednika Mesića, govorili da nije dobro predlagati reforme u kampanji. Kasnija predsjednica gospođa Grabar-Kitarović se nije takvim čime opterećivala. Obećala je da ćemo biti najbogatija država i to je očito bilo više u funkciji izbora nego mnogima teško razumljive ustavne promjene. Vjerojatno je i to dokaz da nisam bio tipični političar nego više stručnjak na privremenom radu u politici.

- Kakav je bio program Vaše stranke Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez? Ipak ste se 2019. ujedinili sa SDP-om; je li to bila Vaša vizija nekog paralelnog SDP?

- Naprijed Hrvatska je bila pokušaj da u očekivanim i već nadolazećim teškim vremenima za SDP i socijaldemokraciju, sačuvamo za socijaldemokraciju mnoge ljude koji jesu socijaldemokrati, ali koji nisu bili spremni biti dio SDP-a kakav je on sve više postajao. Bili smo dobro počeli, imali osnivačku skupštinu sa preko 400 nazočnih, imali više vrlo uglednih članova i simpatizera. Ali, izbori su nam došli prebrzo, tek tri-četiri mjeseca nakon osnivanja. Loše smo prošli na izborima. Nakon toga, iako smo u nekim sredinama na lokalnim izborima imali određene rezultate, stranku nije bilo moguće podići. S jedne strane, bez obzira na loš rezultat, nije mi bilo žao što smo se upustili u avanturu nove stranke. Zaista je jedan broj ljudi članstvom u našoj stranci ostao uz socijaldemokraciju. Došli su i neki novi ljudi, neki danas važni članovi SDP-a, poput Renata Peteka, najaktivnijeg člana Skupštine Grada Zagreba već u drugom mandatu. S druge strane, pomalo mi je žao što su se stvari razvijale na način da je i osnivanje nove socijaldemokratske opcije dovelo do raskola koji je štetio ljevici na izborima. Vodstvo SDP-a nije željelo da zajedno nastupimo na izborima. Onih par posto glasova koje smo mi dobili možda je odlučilo da SDP ne pobijedi na tim izborima. Predsjednik Davor Bernardić je razumio da ljevicu treba jačati udruživanjem i to je bilo odlučujuće da se Naprijed Hrvatska pripoji SDP-u. Mislim da je to bio dobar potez. Međutim, rat u SDP-u išao je k vrhuncu i mogući benefiti udruživanja, planirani s još nekim manjim lijevim strankama, nisu dali očekivani izborni rezultat. Sadašnjem vodstvu SDP-a na čelu s Peđom Grbinom nije lako. Obračun u stranci je završio kako je završio, a sada se treba potpuno okrenuti obnovi stranke i uspjehu na idućim izborima. Stranka ima vodstvo koje su izabrali članovi i bez obzira tko je za koga glasao na unutarstranačkim izborima, vodstvu treba dati podršku i pomoći mu da SDP dovede do pobjede.

- Mislite li da Hrvatska u ovom trenutku ima jaku ljevicu?

- U formalnom smislu, raskolom u SDP-u ljevica je oslabila. Međutim, tu su i dvije nove opcije, Možemo! i Socijaldemokrati koji moraju moći surađivati, predizborno i poslije izbora. Ali, lijeva je ideja jaka u hrvatskom društvu. Uostalom, Hrvatska je tri puta izabrala lijevog predsjednika, Mesića, Milanovića i mene. Da lijeva politika nema dubok korijen u hrvatskom društvu, to sigurno ne bi bilo moguće. Kad kažem lijeva politika, mislim tu na socijaldemokrate, socijaliste kakvima smatram Radničku frontu i neke manje stranke, lijeve liberale i lijeve narodnjake koje smatram dijelom lijevog centra.

- Svojevremeno ste kao predsjednik održali govor u Parlamentu BiH koji se u dijelu javnosti percipira kao kontraverzan. Kakav je Vaš stav prema Bosni i Hercegovini danas, kao zemlji koja pokušava zakoračiti prema zajednici Europske Unije?

- Na samom početku mandata, nakon Brisela, otišao sam u Sarajevo i tamo održao govor u kojemu sam priznao pogreške Hrvatske u odnosima s BiH, posebno u ratno vrijeme. Smatrao sam i smatram da Hrvatska mora u cijelosti poštivati suverenost BiH i ne miješati se u njena unutarnja pitanja. Što, naravno, ne znači da nema pravo na u međudržavnim odnosima uobičajeni način izražavati stavove o pitanjima od zajedničkog interesa. Da, nakon toga se govora, zanimljivo, ne u Mostaru, već u Zagrebu, digla kuka i motika. Vlada je organizirala skupove umirovljenih generala, bivših premijera, braniteljskih udruga i mnogih drugih, raspisali se provladini mediji. Malte ne, nacionalna izdaja. Čak se iz HDZ-ovih krugova prijetilo mojim opozivom kao predsjednika. A ja sam znao da od svih tih prijetnji neće biti ništa. Nakon što su ankete pokazale da moj govor u Sarajevu podržava, ako se dobro sjećam, preko 75 posto građana, premijerka Kosor je, kao mudra političarka, prihvatila inicijativu da se u Saboru raspravi i glasa o Deklaraciji o BiH, koja je postavila nove, drukčije temelje politici prema BiH, utemeljene na nemiješanju u unutarnje poslove i prihvaćanju njene pune suverenosti. Podsjetit ću, nova politika prema BiH koju sam inaugurirao ne samo da nije štetila interesima Hrvata u BiH, nego je, što je dugo prije i poslije bilo nezamislivo, omogućila kroz sustavne razgovore s političkim faktorima u BiH, da Hrvati biraju člana Predsjedništva BiH, a ne da im to čine Bošnjaci. I ta je epizoda pokazala da poštivanje susjeda i njegovanje dobrih odnosa s njihovim liderima, daje puno bolje rezultate nego međusobne uvrede i talambasanje po medijima. Mislim da je budućnost BiH u EU iznimno važna za tu državu, ali i za nas. Međutim, nažalost, zahvaljujući politikama političkih lidera najjačih nacionalnih stranaka, članstvo BiH u EU je daleka budućnost. Nespremni su na kompromis i dogovor o budućnosti te nama toliko važne i bliske države. Imaju veliku odgovornost i ponajviše o njima, ne o susjedima, ili trećim državama, ovisi što će biti budućnost BiH.

- Mislite li da nas ponovno očekuje rat na Balkanu, kao posljedica eskalacije ukrajinske krize?

- Nadam se da do rata neće doći, iako, iskušenja su velika i nitko sa sigurnošću ne može jamčiti da rata, ili barem sukoba nižeg intenziteta, neće biti. Ponavljam, lideri zemalja iz regije, pa i naši lideri, imaju veliku ulogu i veliku odgovornost. Danas se u regiji prelamaju, kao i uvijek, interesi velikih sila, ali i ambicije lokalnih lidera i politika.

- Je li, po Vama, ovaj trenutak u povijesti već početak Trećeg svjetskog rata?

- Stanje je vrlo teško i ozbiljno, a budućnost neizvjesna. Ipak, ne bih išao tako daleko da proglašavam Treći svjetski rat ili da mu se nadam. Optimist sam i nadam se povratku mira i suradnje u cijelu Europu.

- Pitat ću Vas, citirajući vizionarske stihove Gorana Bareta iz pjesme koja je svojevremeno bila i Vaš zaštitni znak: „Gdje je nestao čovjek“?

- Riječ je zaista o prelijepoj pjesmi koja je bila zaštitni znak moje prve kampanje. Band aid naših elitnih muzičara koji su me podržavali zaista je dodatno naglasio kvalitetu te sjajne pjesme. Pitanje gdje je nestao čovjek, smatram, naravno, retoričkim pitanjem. Čovjek je tu i uvijek će ga biti, nije nestao. Uvijek ga je bilo i u najtežim vremenima za čovječanstvo. Da, bilo je i onih koje je napustila čovječnost. Zapravo, Baretovo pitanje koje možda implicira pesimističnu sliku svijeta, ipak smatram optimističnom. Implicira da se čovjek sakrio, da ga ne vidimo, ali da je tu. Da, čovjek i čovječnost su uvijek tu, bit su i smisao života, naravno i politike.

Povezane vijesti

• Izmjene GUP-a ne idu totalno u turizam. GRAD NE ISKLJUČUJE INDUSTRIJU
• Antifašizam europska vrijednost, Hrvatska ugrožena revizionizmom
• IVO GOLDSTEIN: Hrvatska se mora detuđmanizirati u smislu suočavanja s pravim Tuđmanom. On je dobro organizirao otpor agresiji, a u svemu ostalom je podbacio