Mirjana Mitrović, 47-godišnjakinja iz Borova u zadnjih sedam godina bila je u tri sezone na obali. Prvi put je kaže, bilo najteže jer je odlučila ići kod privatnika u Istru o kojem prethodno nije ništa znala, a njegovu je objavu da traži pomoćne radnike u kuhinji vidjela na internetu.

– Obećao je puno toga no kada sam došla bilo mi je jasno kako je realnost drugačija od našeg dogovora. Smještaj je bio loš. Nas tri gurale smo se u sobici u potkrovlju, radilo se 12-14 sati na dan, bez dana odmora i bilo je baš teško. Izdržala sam dva mjeseca i vratila se kući, misleći da u sezonu više nikada neću, ma koliko god mi novac trebao. No, već idućeg proljeća na preporuku prijateljice otišla sam raditi u restoran kod Zadra. Tu je bilo sasvim drugačije, gazdarica je bila ljubazna, ekipa radnika mlada i vrijedna, plaća na vrijeme, imali smo i vremena za odmor pa čovjeku nije teško raditi koliko god je potrebno, kaže Mitrović.

Presušio bazen radnika

Lani je radila u poznatom hotelu u Dalmaciji pet mjeseci. Bilo je to sasvim drugačije iskustvo jer raditi u privatnim, manjim objektima i velikim hotelima nije isto, ni organizacijski ni s obzirom na uvjete rada.

– Smještaj je bio u hotelu, prehrana osigurana, smjene strogo po 8 sati tako da se nitko nije "ubijao" od posla. Vjerojatno bih se vratila na isto mjesto raditi, ali uspjela sam pronaći posao u Vukovaru tako da će me more vidjeti samo ako odem na odmor, ispričala nam je svoje iskustvo ova Slavonka, koja ovoga ljeta neće biti među 50 tisuća sezonskih radnika koliko će ih, prema procjeni Eduarda Andrića, predsjednika Sindikata turizma i ugostiteljstva Hrvatske (STUH), odraditi turističku sezonu na hrvatskoj obali Jadrana. Najveći dio tih sezonaca, kaže Andrić, bit će stranci, njih čak 70 posto, i to uglavnom iz Azije; Filipinci, Indonežani, Indijci i Nepalci. Doći će i određeni broj radnika iz zemalja u okruženju, iz Sjeverne Makedonije, BiH i Srbije. Najmanje će, čini se, biti domaćih sezonaca, onih koji iz unutrašnjosti Hrvatske zbog posla u ljetnim mjesecima sele na obalu. Kad govorimo o tim "unutarnjim rezervama", fokus je desetljećima ponajviše bio na pet slavonskih županija. Slavonski sezonci slovili su za marljive, odgovorne i okretne radnike, no sada te kvalifikacije potvrđuju vani. U STUH-u kažu kako je taj radni kontingent za Jadran desetkovan, a slaže se s time i Marina Cvitić, predsjednica Sindikata Istre, Kvarnera i Dalmacije (SIKD).

– Kada govorimo o radnicima s kontinenta Hrvatske, moramo naglasiti da je tih radnika manje. Razlog tome jest što ti radnici napuštaju svoje domove pa sada odlaze u zapadne zemlje gdje su plaće sigurno veće, a uvjeti rada su bolji, kaže Cvitić.

Marina Cvitić (Foto: Arhiva Novog lista)

Velike tvrtke bolje

Cvitić potvrđuje i navode naše sugovornice iz Borova da su uvjeti rada u velikim turističkim tvrtkama puno bolji jer nude i bolje uvjete smještaja i bolje plaće, osobito od lipnja do kraja rujna.

– Oni sigurno nude bolje uvjete u odnosu na manje obrtnike, kafiće i restorane. U njima se uglavnom poslodavci drže minimalnih plaća i uvjeti smještaja ne mogu parirati onima koje nude velike turističke kompanije. Oni objekte manje kategorije, koje ne iznajmljuju turistima, namijene za smještaj personala, a nekada čak i komercijalne objekte pretvaraju u smještaj za radnike. Međutim, ima i izuzetaka kod manjih poduzetnika koji znaju cijeniti dobrog radnika, kazala je Cvitić. Robert Kovačević iz zadarskog Ceha ugostitelja je uvjeren kako kontinentalci nikada nisu imali bolje uvjete rada na našoj obali.

– Nakon početnih "porođajnih" muka, niskih plaća i problema s lošom kvalitetom smještaja, vjerujem da je stanje sada puno povoljnije i upravo su domaći radnici iz kontinentalnih dijelova Hrvatske profitirali zbog krize na tržištu rada i velike potražnje za radnom snagom u turizmu. Veće potrebe za radnom snagom uvijek će se djelomično puniti iz bazena radnika trećih zemalja, no u komunikaciji s gostom, domaća će radna snaga uvijek obaviti bolji posao, pojasnio je Kovačević.

?Manolo Birkić, predstavnik zadarske podružnice udruge Glas poduzetnika kaže kako poslodavcima najveći problem pričinjava upravo pitanje smještaja radnika, zbog visoke cijene najma.

– Oni poduzetnici u turizmu koji teže kvalitetnom i uspješnom poslovanju, po mojem će mišljenju uvijek gledati da zaposlenike traže na domaćem tržištu rada. Na tržištu koje je zasićeno ponudom kao što je turizam, uvijek ima kukolja, no pošteno platiti radnika za njegov trud obveza je svakog poštenog poslodavca. Dio radnika će, naravno, sreću okušati u drugim zemljama EU-a, ali ni zapadna tržišta više nisu ono što su nekada bila, stava je Birkić, koji je otputovao u Čazmu, upravo s ciljem pronalaska radnika.

– Čini mi se kako naše sugrađane koči određeni psihološki problem, jer u inozemstvu im ne smeta naporno raditi, dok u Hrvatskoj za iste novce žele minimalni napor, mišljenje je ?Manola Birkića.

Manolo Birkić (Foto: Arhiva Novog lista)

Različita iskustva

No, da nije baš tako, i da ima i onih koji su spremni uložiti maksimalni napor i na "domaćem terenu", pokazuju iskustva naših sugovornika, i u Slavoniji, i u priobalnom dijelu. Marko Žup, 30-godišnjak iz unutrašnjosti Hrvatske, među onima je koji je odlučio ostati. Sezonac je na Jadranu već tri godine, a iskustva su mu pozitivna. Kao konobar u jednom od popularnih restorana u Splitu, ističe da se uz dobru organizaciju posla može zaraditi pristojna plaća.

– U sezoni satnica je solidna, a napojnice često čine značajan dio prihoda. Ipak, radimo naporno, puno je posla, ali atmosfera među kolegama čini sve lakšim, zadovoljan je ovaj 30-godišnjak.

Ana Galović, 20-godišnja studentica iz Zagreba, ovoga je ljeta prvi put odlučila raditi u sezoni na Jadranu. Radi u hotelu na Hvaru, plaća joj, kaže "nije loša, ali je uvjetovana intenzivnim radom i promjenjivim radnim vremenom". I Martina Brković je studentica. Ima 23 godine i danas ima zadarsku adresu. Već s 18 godina svoje rodno mjesto, Privlaku kod Vinkovaca, zamijenila je Supetrom na Braču gdje je odradila sezonu kao konobarica. Bilo je to, kako nam je kazala, iskustvo koje ju je mnogočemu naučilo.

– To je bio moj prvi posao i iskustvo koje me je formiralo kao osobu i postavilo na noge. Trenutno sam u Zadru, tu studiram i radim. Prošlo sam ljeto odradila u jednom trgovačkom lancu, a prije oko mjesec i pol počela sam raditi u jednoj trgovini u staroj gradskoj jezgri i to je posao koji mi se sviđa, kolege su mi jako dobre i željela bih ljeto odraditi na toj poziciji, kaže Brković. No, bračko iskustvo nije joj ostalo u lijepom sjećanju.

– Plaća nije bila najbolja, ali bila je redovita. Činjenicu da sam na nju pristala pripisujem danas svojoj mladosti i naivnosti, no da mi se isti uvjeti danas ponude nikad na njih ne bih pristala. Nisam bila zadovoljna, naočito smještajem u staroj i oronuloj kući u kojoj je živjelo nas deset radnika. No, jako sam uporna i tvrdoglava osoba, tako da unatoč početnim negativnim reakcijama nisam odustala i vratila se kući. Stambeno zbrinjavanje sezonskih radnika jako je važno i prihvaćajući posao na slijepo, dogovarajući se na daljinu može biti jako razočaravajuće kada vidite gdje bi ste mjesecima trebali živjeti, dodala je Brković, naglasivši kako ju je na "površini" održala činjenica da je radila s dobrim kolegama.

– Sada sam pametnija i znam bolje, naročito znam na što ne pristati. Kao tinejdžericu privuklo me more i iskustvo života na obali, a niti dobra manča nije bila naodmet. U Zadru sam trenutno na diplomskom studiju i nakon što steknem diplomu, ponovo bih se okušala u radu u turističkoj industriji. Trenutno mi je jako važno da sam pronašla posao kojim se mogu lakše financirati i plaćati stanarinu, jer život u Zadru je jako skup, zaključila je Brković.

Plaće zaostaju

Kada je riječ o plaćama u sezoni, Eduard Andrić, predsjednik STUH-a, naglašava da prema podacima Državnog zavoda za statistiku, turizam kao djelatnost zaostaje.

– Prema DZS-u pravnim osobama prosječna je 1.360 eura neto, a u našoj djelatnosti prema NKD-u ona je 1.069 eura neto i to je razlog što naši ljudi odlaze raditi sezonu van. Iščitavam novi, prvi krovni Zakon o turizmu koji donosi da bi prosječna plaća u turizmu dosegnula 1.600 eura i to bi već bio znatan pomak, a minimalna bi bila 1.250 euro bruto, a ona je sada na razini nešto više od 840 eura bruto. No, činjenica je da i sada naši konobari po privatnim restoranima neće raditi ispod 1.400 eura, a vani bi dobio i 2.500 eura, pojašnjava Andrić.

– Ne bih rekla da će novi Zakon nešto poboljšati ako država sama ne regulira odnos među plaćama. Sada se događa totalni nesklad između zanimanja općenito, ne samo u turizmu. Nama danas jedan kvalitetan kuhar koji radi u elitnom restoranu dobije plaću veću od liječnika. Jedna čistačica ili spremačica dobije veću plaću od odgojiteljice. Mišljenja sam da bi se kroz neke zakonske akte trebalo regulirati, ovisno o stupnju obrazovanja i ovisno o složenosti i težini posla. To bi se dalo regulirati kroz neki opći kolektivni ugovor kao što je to primjer u drugim zemljama. Ovaj novi Zakon turizmu gdje se sezonski radnici mogu smjestiti, neće puno utjecati na stanje u turizmu, mišljenje je predsjednice SIKD-a Marine Cvitić.

Pozivajući se na podatke o nominalnom trošku rada po satu u Hrvatskoj u prvom tromjesečju 2024. godine koji je porastao za 15,2 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, Denis Ikić iz HGK – Županijske komore Zadar zaključuje da se, iako još nema svježih podataka o cijeni rada za ovu turističku sezonu, visina prosječne plaće ugostiteljskih radnika u Hrvatskoj približava visini plaće u konkurentnim mediteranskim zemljama. Prema njegovim riječima, zamjetno je da neki gospodarstvenici, uključujući i dio hotelijera iz Zadarske županije, nastoji izbjeći zapošljavanje uvozne radne snage kada je to god moguće.

Lakše je s domaćima – hotelsko naselje Uvala Scott (Snimio: Marko Gracin)

Stranci skuplji

Razlog za to su često slabije kvalifikacije takvih radnika, osobito onih koji dolaze iz dalekih zemalja, kao i jezične i kulturološke barijere. No, kaže Ikić, takvi su radnici i najskuplji poslodavcima.

– Prema rezultatima ankete koju je provela Županijska komora Zadar među svojim članicama, neto plaće zaposlenih stranih radnika u hotelijerstvu i ugostiteljstvu kreću se od šest do sedam eura po satu, ali ukupna primanja su znatno veća. Za takve je radnike potrebno osigurati adekvatan smještaj i hranu, snositi administrativne troškove prilikom zapošljavanja, a sve bez garancije da će se takav radnik zadržati na radnom mjestu tijekom sezone, zaključuje Ikić. Na to upozorava i Marina Cvitić.

– Nažalost, činjenica je da dobivamo nekvalitetne radnike iz dalekoistočnih zemalja od kojih se neki nikada nisu susretali s ovakvim poslom. Kada se nauče raditi, to je još jedna činjenica, za radna mjesta koja ne zahtijevaju veliku stručnost, oni će taj posao potražiti na Zapadu. Već sada u nekim kompanijama primjećujemo da se, recimo, Filipinci zadržavaju kod nas 15, 20 dana ili mjesec dana i onda pronalaze načine kako produžiti dalje, zaključuje čelnica SIKD-a. Jedno od rješenja problema radne snage u turizmu je i zapošljavanje tzv. stalnih sezonaca, osobito ako se želi ostvariti cilj o cjelogodišnjem turizmu.

– Imamo toliko potencijala, no za to treba povećati plaće u turizmu, kao i broj ugovora o radu na neodređeno jer ih je na određeno još uvijek dosta. To je kamen spoticanja za rad u turizmu i kvalitetnu radnu snagu, a onda i uslugu. Stalni sezonac dobra je opcija i tu se pokušavaju poboljšati naknade, no problem je što su stalni sezonci najčešće vezani za velike hotelijerske kuće, za privatnike ne, upozorava Andrić, naglašavajući da, ako se želi u turizmu pružati kvalitetnu, vrhunsku turističku uslugu, onda treba osigurati kvalitetan, kvalificirani kadar, a to u ovoj djelatnosti, slažu se naši sugovornici, nisu strani sezonci.

Povezane vijesti

• Istraturist i Plava laguna traže čak 2.100 sezonaca
• Istarski ceh ugostitelja protiv nelojalne konkurencije u trgovini
• Hotelijeri ne mogu naći 97 posto potrebnih radnika