Riječanin Ivan Milatić zbog novog će Zakona o osobnoj asistenciji bez prava na pomoć u kući, što mu je kao osobi sa stopostotnim invaliditetom prijeko potrebna usluga.

I, naravno, u toj situaciji nije jedini jer novi zakon čak ni najtežim invalidima ne omogućuje pravo na obje usluge istovremeno.

Zakon o osobnoj asistenciji u čl. 13., st.1 kaže da usluga pomoći u kući predstavlja zapreku za realizaciju prava na osobnog asistenta. Kako će se to reflektirati na sve one korisnike koji su dosad imali pravo na obje usluge, Milatić ilustrira ovako:

– Zbog te jedne rečenice, ovo je siguran put prema eutanaziji osoba s invaliditetom.

Ako mi se oduzme usluga pomoći u kući, zakonodavac me osuđuje na kućni pritvor, a to posljedično dovodi i do atrofije mišića i trajnih posljedica zbog tromosti zdravstvenog sustava koji mi već tri mjeseca ne uspijeva osigurati fizikalnu terapiju u kući, koja mi je propisana tri puta na tjedan, kaže Milatić.

Potpisana suglasnost

Prema novom zakonu dobio je, kaže, pravo na 176 sati osobne asistencije mjesečno, što znači 8,8 sati kroz pet dana tjedno. »Što se tog zakona tiče, osobe s invaliditetom vikendom ne žive jer tada nemaju nikakva prava na pomoć«, ističe.

Dosad je imao pravo na dva sata dnevno pomoći u kući, i to šest dana u tjednu. Međutim, zbog manjka njegovateljica za pružanje te usluge, trenutno uslugu dobiva jednom tjedno, dva sata.

– I to ako imam sreće, komentira.

Njegova osobna asistentica, kao i većina drugih, nije spremna preuzeti na sebe poslove njegovatelja jer za to nije educirana, a radi se, kaže Milatić, i o zadiranju u privatnost, na što osobni asistenti u pravilu nisu spremni.

Njegova socijalna radnica od njega je prošli tjedan zatražila da joj žurno dostavi potpisanu izjavu da je upoznat s odredbama Zakona o osobnoj asistenciji, u kojoj potpisuje suglasnost da mu usuga pomoći u kući prestaje s danom priznavanja prava na uslugu osobne asistencije.

– Rekao sam joj da se ne želim odreći tog prava jer nisam ni birao da budem invalid. Odabrao sam, kao i sve osobe s invaliditetom, da budem zdrav.

Ali nas to nitko ne pita. S druge strane, ne dižu nam osobnu invalidninu, nego kažu da će to obuhvatiti inkluzivni dodatak, ali ne kažu kad.

S 364 eura, koliko iznosi moja mjesečna naknada, podmirujem račune i živim, ali nikako si ne mogu priušititi osobu za pomoć u kući triput na tjedan, po cijeni od 10-ak eura po satu, ilustrira Milatić.

Sve bi to, kaže, bilo još donekle opravdano da se radi o istom izvoru financiranja. Ali samo je usluga osobnog asistenta plaćena iz državnog proračuna, dok uslugu pomoći u kući i toplog obroka koji prima iz Doma Kantrida, ne pokriva državni budžet, već Grad Rijeka.

Podnio žalbu

Uz to, navodi da samo šest osoba na području Rijeke koristi obje usluge, i osobne asistencije i pomoći u kući. Pita se zato zašto zakon ne priznaje iznimke, i zašto nadležni ne vide nelogičnosti u propisima koje su donijeli.

Zabrinjava ga i mogućnost da dio ljudi koji se odreknu prava na pomoć u kući ostanu i bez usluge osobnog asistenta, jer registar asistenata još nije uspostavljen, niti im je osigurana edukacija.

Najavljuje se da će ih u Hrvatskoj biti oko 15.400 zaposlenih, ali je to zasad samo načelna brojka.

Milatić je stoga podnio žalbu resornom Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike.

»Vjerujem da postoji nada da će shvatiti ovaj propust i izmijeniti spornu odredbu. Može se napraviti korekcija, ako postoji dobra volja. Ovo se tiče svih osoba s invaliditetom, one će imati velikih problema«; upozorava.

– Stariji od 65 vjerojatno će se odreći usluge osobne asistencije jer njima više treba da im netko počisti po kući i pomogne im oko higijene, društveni život im ne znači toliko.

Ali mlađe osobe, a tu ubrajam i sebe, trebaju osobnog asistenta jer žele društveni život. Ako se zatvorim u kuću, to je kraj, poručuje.

Nema pravobranitelja za osobe s invaliditetom

Ogorčen nerazumijevanjem sustava, kaže da bi stvari bile sigurno drukčije kad bi se s invaliditetom u svojoj obitelji susreli dužnosnici koji sjede u Vladi.

»Da netko od njih ima člana obitelji s invaliditetom, u ovoj zemlji bi se na to pazilo. A ovako oni koji odučuju nemaju doticaja s djecom i odraslima s invaliditetom, zato je to marginalno i nebitno.

Tako i Hrvatska već četiri mjeseca nema pravobranitelja za osobe s invaliditetom, ali to je nevažna stvar, ironičan je Milatić.