Blagdanske dane potiskujemo u zaborav, vraćamo se u normalu svakodnevna življenja. Mnogima je već u utorak bio prvi radni dan, ostali će ga imati sutra. Osim onih koji su na skijanju. Neće ni oni još dugo uživati… Povratak u normalu podrazumijeva, između ostaloga, i vraćanje svakodnevnim prehrambenim navikama. Dosta je bilo pretjerivanja, kao i uvijek previše se jelo i pilo, puno više od prosjeka. Stolovi su naprosto bili zatrpani, dominirali su odojak i sarme. Kakvi bi bili novogodišnji blagdani bez tih jela. Rijetki su se opredijelili za riblji meni. Kao da riba ne priliči Novoj godini. Jednom davno bio sam na ribljem novogodišnjem ručku, bio je itekako prikladan.

»Dan poslije« blagdana mnogi su glasno prijetili i uvjeravali svakoga tko ih je slušao, da »od sutra idu na dijetu«. Samo dvopek i salata, i – voda za piće! Možda će uistinu tako postupiti… Netko hoće, uvijek ima jakih karaktera. Drugima se teško odvojiti od punog pijata. Pa, ako baš neće na dijetu neka, barem, promijene način prehrane. Dobro bi bilo da, umjesto u mesnicu, češće svraćaju u ribarnicu. Više ribe na jelovniku svima bi nam dobro došlo!

Uvijek govorimo, kroz medije i u međusobnoj komunikaciji, da mi u Hrvatskoj konzumiramo malo ribe. To stoji, iako se u prilog toj tezi barata različitim brojkama. Ribe jedemo manje od prosjeka EU-a, ali ne zaostajemo puno, dok se sa zemljama što su na vrhu, a Portugal tu prednjači, ne možemo uspoređivati. Iako, mora se to reći, i u nas ide nabolje.

Nije samo riba skupa

Često slušam opravdanja onih kojima je riba rijetko na jelovniku, kojima su kotleti draži od srdele ili oslića. Sada, u ovim danima poslije blagdana opravdanje im je lovostaj za malu plavu ribu. »Jeo bih ja, ali sada se ne lovi.« Kao da naši ribari love samo srdele i inćune. A, kada se lovi, kada mogu birati između plave i bijele ribe te ostalih morskih organizama, nalaze novu skužu: »Jeo bih ja ribu i znam da je zdrava, ali je skupa!« Kao da je meso kopnenih, toplokrvnih životinja jeftinije. Uoči blagdana zgražali smo se nad cijenama odojaka što su svakodnevno rasle i dostigle neslućene iznose. Nitko me neće uvjeriti da taj odojak spada u nekakvu deliciju. U redu, i bakalar je bio pretjerano skup, ne opravdavam cijene, ali on je ipak posebna kategorija.

Mogu se složiti s tvrdnjom da je »riba skupa«. I poskupjela je prošle godine, kao i kompletna paleta prehrambenih proizvoda. Nekim vrstama ribe i ostalih morskih organizama cijene su uistinu previsoke. Istodobno, nekoliko dana prije početka lovostaja kilograma svježih srdela mogao se kupiti za dva eura. Što može biti jeftinije. Za tri eura kilogram i pol, to je za četvoročlanu obitelj obilan ručak. Skuplja je blitva što se, u pravilu, priprema kao prilog uz ribu.

Ponavljam ono što sam mnogo puta napisao: ne moramo jesti divlje zubace, lubene i podlanice, niti škampe, ta je »roba« prosječnom potrošaču nedostupna. Ali ima vrsta s pristupačnim cijenama, koje sebi može priuštiti taj »prosječni potrošač«. Tu spada i riba iz marikulture, svakodnevno je u ponudi, a mnogi je ne prihvaćaju. Nije mi jasno. Ipak su to lubeni i podlanice, ribe koje spadaju u najviši razred kvalitete, a cijenom su u rangu oslića, često i jeftinije. Dobro, divlja riba je bolja, meso joj je kvalitetnije, to stoji, ali razlika nije takva kao što je cijenom iskazana. Ljudi koji ne prihvaćaju tu ribu iz marikulture imaju svoje argumente, iako im svi nemaju čvrsta uporišta. Ne znam tko bi od njih za stolom razlikovao divlju i ribu uzgojenu na farmi, kada je dobro pripremljena. Možda trojica od desetorice…

Konkretni pokazatelji

U jednom boljem restoranu na jednom kvarnerskom otoku svojedobno sam naručio »lubena na lešo«. Lubena kojeg sam prethodno vidio, konobar ga je dovezao na kolicima. Divlju i uzgojenu ribu ipak znam razlikovati. Kada mi je servirana pripremljena riba, s prvim zalogajem osjetio sam da to nije luben kojeg sam naručio, nego drugi, u kavezu uzgojen. Malo kasnije konobar je ponovo prošao s ribom na kolicima, a onaj luben još je uvijek stajao na vrhu. Nisam jedini kojemu se to dogodilo, i ne samo u tom restoranu.

U raspravama o godišnjoj potrošnji ribe »po glavi stanovnika« mnogi često pretjeruju, pa spominju brojke što nas svrstavaju među kontinentalne zemlje čijim su stanovnicima kobasice i pivo draži od ribe i vina. Ipak, nismo takvi! I što je najvažnije, potrošnja ribe u nas posljednjih godina kontinuirano raste. To nisu neke paušalne procjene, poput onih koji govore da »svaki stanovnik naše zemlje godišnje pojede tek oko 12 kilograma ribe«. Prosjek je znatno veći, skoro dvostruk. Do njega se došlo temeljitim i sveobuhvatnim istraživanjem što ga je provela Uprava ribarstva Ministarstva poljoprivrede, a kojim je analizirana potrošnja proizvoda ribarstva i akvakulture. Zadnji podatak objavljen je otprilike prije godinu dana – potrošnja u Hrvatskoj po glavi stanovnika iznosi 22,90 kilograma. Teško je predvidjeti podatak za 2023. godinu, cijene su značajno porasle, domaćim »proizvodima« i onima iz uvoza. Na razini Europske unije prosječna je potrošnja 24,4 kilograma. Portugal je na vrhu čitavog kontinenta s potrošnjom od 57 kilograma po glavi stanovnika.

Potrošnja se povećava

Važno je istaknuti da potrošnja stalno raste, u EU-u i u nas. Statistike značajno kasne za kalendarom, pa su podaci o rastu potrošnje bazirani na stanju prije više od godinu dana. Unatrag šest-sedam godina, otkada se u nas provodi istraživanje nazvano »Dostupnost i vidljiva potrošnja proizvoda ribarstva i akvakulture«, potrošnja je rasla oko 10 posto godišnje. Izuzetak je 2020. godina kada je korona uvjetovala smanjenja potrošnje. U istom razdoblju europski rast kretao se oko 7 posto, s time da Europski tržišni opservatorij za proizvode ribarstva i akvakulture svoje istraživanje bazira na troškovima, a ne na količinama. U takvu pristupu ne smije se zanemariti tržišna kretanja ponude i potražnje te neizbježni utjecaj inflacije, što je lani dostigla značajne brojke. Taj opservatorij također procjenjuje da bi kroz sljedeće dvije-tri godine trebalo doći do stabilizacije tržišta. Ali… prošla je godina puno toga promijenila, nadajmo se da tržišni pokazatelji neće u silaznu putanju.

Rast akvakulture

Akvakultura, morska i slatkovodna, u nas je strateška grana gospodarstva koja proizvodi nutricionistički visokovrijedne namirnice i kvalitetno nadomješta manjak ponude proizvoda ribarstva koji dolaze iz izravnog ulova, zbog sve većih restrikcija u ribarstvu. U njoj se bilježi stalni trend rasta. U skladu s takvim stavovima očekuje se da će akvakulturna proizvodnja do 2027. godine premašiti 28.000 tona.

Povezane vijesti

• Kako napraviti savršenu salatu za zdravo mršavljenje? Donosimo nekoliko savjeta
• SAVJETOVALIŠTE ZA PREHRANU svaki mjesec u Labinu
• ŠTO JESTI TIJEKOM VELIKIH VRUĆINA? Donosimo savjete za ljetnu prehranu