UTOČIŠTE
Obitelj iz Gaze spas pronašla u Hrvatskoj: Srećom, sada smo na sigurnom, ali tamo su nam ostali rođaci, prijatelji…
(Snimio Sergej Drechsler)
Situaciju na terenu nemoguće je opisati: bolnički hodnici prepuni ranjenih, bolesnih i umirućih ljudi, prepune mrtvačnice, operacije bez anestezije, desetci tisuća ljudi koji se sklanjaju u bolnice…
Tako je Tedros Adhanom Ghebreyesus čelnik Svjetske zdravstvene organizacije opisao situaciju u Gazi, jednom od najstarijih gradova na svijetu čije ime znači “tvrđava”, ali ta tvrđava, otkako je 7. listopada izbio rat na tome području, polako nestaje pred očima svijeta.
S puno zebnje u srcu vijesti koje dolaze iz tog najnapučenijeg dijela svijeta prati i obitelj Sabaih. Oni su u Hrvatsku stigli prije sedam dana i utočište od ratnih strahota pronašli u okolici Virovitice, rodnom mjestu Vedrane Sbaih, hrvatske državljanke koja je u Gazu odselila 1993. godine sa suprugom Gazijem, Palestincem kojega je upoznala tijekom studija u Rijeci.
Spašena obitelj
Obitelj Sbaih živi u središtu Gaze, u dijelu koji se zove Remal i starosjedioci su u tom gradu. Već desetljećima obitelj se bavi uvozom prehrambenih proizvoda iz tvornica u Izraelu, prije svega soli.
Vedrana i Gazi imaju šestero djece. Najstariji sin Sani rođen je 1991. godine u Rijeci, danas je inženjer elektrotehnike i ima vlastitu obitelj, suprugu Aju i djecu Nadu i Gazija, koji su također stigli u Hrvatsku.
S njima je i 22-godišnji Rami te najmlađa kći Mariam. Jedna kći živi u Libanonu, a blizankinje Dalia i Dalal s obiteljima već duže vrijeme žive u Njemačkoj.
– Cijela naša uža obitelj sada je na sigurnom, ali u Gazi su nam ostali brojni rođaci, prijatelji, znanci… i strašno nam je slušati vijesti i sve ono što nam govore oni koji su tamo ostali kada se uspijemo čuti, govori nam Vedrana.
Sve ono što su oni prošli dok konačno nisu izašli iz Gaze nije bilo nimalo lako, ali kaže da su oni imali sreće jer sve ono što su vidjeli nakon što su napustili dom i krenuli prema granici s Egiptom, kao i ono što su doživjeli prije odlaska iz Gaze bilo je strašno, a vijesti od tragedijama sustizale su jedna drugu.
Iako je, kažu nam, u tom uskom pojasu uz Sredozemno more, stisnutom između Egipta i Izraela, postojala stalna opasnost od sukoba, to je postao dio njihovog života, ovo što se događa posljednjih mjesec dana gore je od ičega ranije.
S Vedranom smo razgovarali i prije gotovo deset godina, 2014., kada je također zaiskrilo, ali ono što se danas događa ne može se usporediti ni s čime što su proživjeli do sada.
– Probudili smo se ujutro i čuli raketiranje. Nismo znali što se događa. No, ubrzo smo saznali – Izrael je objavio rat, prisjeća se Vedrana 7. listopada, dana koji će svim stanovnicima Gaze, pa tako i njima, potpuno promijeniti život koji se, kako nam govore članovi obitelji Saibah posljednjih godina odvijao prilično mirno.
– Iako mnogi misle da je riječ o siromašnom području, u Gazi se posljednjih godina, unatoč izolaciji, puno toga gradilo, radilo se, živjelo normalno.
Izgrađen je veliki Islamski univerzitet na 30 hektara, bolnice, škole… Sve to sada se pretvara u ruševine i pepeo, govori Vedrana.
Telefonski pozivi
O tome da se moraju skloniti iz svoga doma, obavijestili su ih telefonom. Poruka im je stigla iz Veleposlanstva Republike Hrvatske u Arapskoj Republici Egipat sa sjedištem u Kairu koje je nadležno i za Gazu. Veleposlanstvo je o tome izvijestila izraelska strana.
– Mi smo dobili upozorenje, ali ne dobivaju ga svi. Samo oni koji nemaju nikakve veze s Hamasom, njih se upozori da ostave kuću i sklone se kako bi ostali živi.
No, oni koji imaju bilo koga tko je s njim povezan, ili je bio nekada u prošlosti, ne dobivaju takvu obavijest, njihove se kuće bombardiraju bez ikakve najave, pojašnjavaju nam "sustav obavještavanja" o napadima, dodajući kako najčešće izraelska strana o napadu na određenu gradsku četvrt o tome obavijesti samo jednog stanovnika u tome području, a na njemu je da onda o tome izvijesti i ostale.
– No, telefona nema, interneta rijetko pa mnogi na vrijeme ne dobiju obavijest o bombardiranju, pojašnjava nam dalje naša sugovornica, ilustrirajući to pričom o sudbini članova obitelji njezine snahe Aje, čija je sestra također doživjela tragediju jer joj je poginuo muž.
– Živjeli su pored kuće koja je bombardirana. Dobili su obavijest da izađu iz svoga doma, ali kako bombardiranje nije odmah počelo, njezin muž se vratio u kuću po neke stvari jer su otišli bez ičega.
No, dok je bio tamo, počelo je bombardiranje…, priča Vedrana, oslikavajući još jednu tragediju stanovnika Gaze, a to je da mnoge žrtve ostaju zakopane pod ruševinama jer ih nema tko izvući.
– Nema bagera koji bi iskopavali ruševine u potrazi za žrtvama. Ovog su čovjeka otkopavali rukama, i Sani je bio s njima.
Zvali su civilnu zaštitu, ali su im rekli da imaju možda tri bagera u cijeloj Gazi, ali oni idu samo tamo gdje postoji neki znak života ispod ruševina.
Dva dana je bio ispod ruševina, tek treći dan su ga izvadili. Slično je bilo i kada je bombardirana kuća u našem susjedstvu. Čim je bombardiranje prestalo, ljudi su potrčali pomoći.
Zvali su bager, ali im je čovjek koji njime upravlja rekao da on radi samo ako čuje glas ispod ruševina koji ukazuje da je netko živ.
Rekli su mu da je ispod tih ruševina šestero-sedmero ljudi, ali odgovorio im je da ako ne čuje glas, ne ide. "Ima i drugih koje možda mogu spasiti", bio je njegov odgovor, prepričavaju nam svakidašnjicu života ljudi u Gazi posljednjih mjesec dana.
Put do granice
Nekoliko puta svi će članovi obitelji Sbaih ponoviti kako su oni zapravo “imali sreće”, iako ni njihov put do spasa nije bio nimalo jednostavan.
– Kada su nas obavijestili da je Gaza ratno područje i da idemo u južnije područje, prema Egiptu, otišli smo preko rijeke Gaza, i sklonili se kod snahine sestre.
No, ubrzo smo shvatili da ni to nije nikakvo "sigurno područje" jer su i tamo padale bombe. Dok smo išli tamo, bombardirali su cestu kojom smo mi prošli. Na cesti je bio kamion pun izbjeglica koji su se iz Gaze povlačili prema jugu zemlje. Bomba je pala na kamion.
Dvije noći i dva dana bili smo u tom području, ali smo shvatili da je tamo isto kao i u Gazi pa smo se vratili doma. Bila je strašna ta noć u Gazi.
Kuća se tresla, nismo spavali niti sekunde. Osim toga, nismo imali vodu, pokušavali smo osposobiti agregate za struju. Svaki dan je bilo sve teže.
Onda smo rekli kćeri Sari koja živi u Libanonu da kontaktira hrvatsko veleposlanstvo u Kairu jer mi nismo mogli s obzirom na to da smo internet imali možda jednom dnevno na dva sata, ali nikada se nije znalo u koje će to biti doba.
Kontaktirali smo i kćeri u Njemačkoj i one su kontaktirale ambasadu. Rekli smo da bismo htjeli van, poslali smo sve papire. Tada su nam javili da budemo u blizini granice pa smo otišli u grad Refah i tamo bili dva tjedna u kući jednog prijatelja našeg sina Sanija.
Bili smo u potpuno praznom stanu, imali smo samo plinsku bocu za kuhalo i spužve za spavanje na podu. Nismo imali smo vodu, ali smo srećom imali agregat i bunar i mogli smo se opskrbiti vodom. No, većina ljudi nema ni to. Ponavljam, imali smo sreće, ali mnogi nisu, priča dalje Vedrana.
Dan prije nego se granica otvorila, kći iz Libanona im je javila da budu spremni i da kreću ujutro. No, nisu bili sigurni ni jesu li na popisu palestinske strane jer, ako ih nema, Palestinci ih neće pustiti prema Egiptu.
Drugo jutro kći im je javila da su na listi i krenuli su prema Egiptu gdje su ih čekali predstavnici hrvatskog veleposlanstva, otpratili ih do Kaira, gdje su ih smjestili u hotel i tamo su čekali let kojim su preko Njemačke stigli u Hrvatsku.
Neizvjesna budućnost
U Vedraninom rodnom mjestu rođaci su im ustupili kuću u kojoj sada žive. Nadaju se privremeno. Njihov dom u Gazi, iako “načet” bombardiranjima okolnih zgrada još uvijek stoji.
U njega je uselila obitelj Gazijeve sestre jer su morali napustiti svoj hotel na obali koji vode već godinama. Noću se spuštaju spavati u prizemlje i, srećom, imaju još uvijek hrane s obzirom na to da je Gazi, koji inače ima trgovinu i uvozi sol iz Izraela, namirnice iz svoga dućana, nakon što je u blizini bombardirana kuća, donio u prazan stan svoga oca.
– Prije dan-dva zvala ga je sestra i molila da kaže bratiću koji ima ključ da im otvori taj stan jer u dućanima se ne može kupiti više ništa, kaže Vedrana, a Gazi nam pojašnjava kako je svih ovih godina zapravo funkcionirala opskrba Gaze nužnim namirnicama.
– Dobivamo samo onoliko hrane koliko je potrebno da se stanovništvo prehrani dan-dva, ništa više od toga. Izraelci znaju kolike su potrebe stanovništva Gaze i svakodnevno puštaju samo onoliko hrane koliko je potrebno da ne budemo gladni jer su svjesni da bi glad izazvala velike nerede i revoluciju.
No, sada kada je rat, i kada su sve zatvorili, kada nema vode, nema benzina, nema hrane… nema ni Gaze, s tugom u glasu govori Gazi, koji nam priča i o zemlji i "svome gradu" kakve ih pamti iz svoga djetinjstva.
– Kada sam bio dijete, u tom području su bili Izraelci, vladala je vojska, ali je život bio lakši nego sada. Bilo je posla, živjelo se, ali se nije smjelo pričati o politici.
Tko je pričao o politici, završio je u zatvoru, govori Gazi koji se sjeća i dviju Intifada i zatvaranja, izolacije od ostatka svijeta, kada se počela provoditi zabrana kretanja i polako gašenje života u gradu, ali i cijelom području površine oko 360 četvornih kilometara na kojemu živi oko 2,5 milijuna ljudi, od kojih najviše upravo u urbanom području grada Gaze.
I dok gleda kako se njegov grad i zemlja ruše, kako nestaje sve ono što je poznavao, Gazi i njegova obitelj razmišljaju kako nastaviti život.
Sani, koji je nedavno dobio posao u Gazi, i njegov mlađi brat Rami koji je završio informatiku, nadaju se da će pronaći neki posao, makar i privremeni.
Nada mu se i Vedrana, inače psihologinja s diplomom Pedagoškog fakulteta u Rijeci. Mariam je u Gazi išla u drugi razred srednje škole, mala Nada krenula je u prvi razred osnovne…
Što će biti dalje, ne znaju. Neizvjesnost je velika. Ne znaju hoće li se uopće i, ako da, kada i gdje moći vratiti.
I dok mlađi članovi obitelji odmahuju glavom i govore da će se vratiti "ako Gaza uopće ostane", Gazi se i dalje nada povratku u rodni grad.
– Bit' će, bit' će, uvjeren je.
Težak povratak normalnom životu
Vedrana je u Pojasu Gaze upoznala i dvije sunarodnjakinje. Jedna je s obitelji ovih dana također stigla u Hrvatsku, a druga je, priča nam, izgubila život. Čula se, naime, s njezinom kćeri i ona joj je rekla da su joj javili da su joj roditelji poginuli.
Zahvaljujući tim kontaktima, Vedrana i danas savršeno govori hrvatski, a dobro ga razumiju, a pomalo govore i ostali članovi njezine obitelji.
Kada smo razgovarali prije desetak godina, ispričala nam je i svoje iskustvo rada u jednom od izbjegličkih naselja koji okružuju grad Gazu, i to nakon rata 2008. godine.
"Situacija je bila strašna, ali ljudi su već toliko obučeni što treba raditi za pomoć kod stresa i trauma, da ti se ponekad čini da te oni mogu dosta toga naučiti", ispričala nam je tada.
No, ono što se sada događa, strašnije je od svega i, kada konačno ponovo zavlada kakav-takav mir, teško će biti vratiti se normalnom životu.
– Kada je ovaj rat počeo, Izrael je rekao da će nas vratiti 50 godina unazad. To se sada i događa, zaključuje Vedrana.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
