Poznati sociolog dr. Dražen Šimleša sa zagrebačkog Instituta društvenih znanosti "Dr. Ivo Pilar" nezaobilazan je sugovornik kad se radi o temama održivog razvoja, dobre ekonomije, ekologije i civilnog društva. Dražen Šimleša, rođen 1976. godine u Bjelovaru, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Odsjeku za sociologiju. Na "Pilaru" radi u zvanju višeg asistenta, a područje rada je globalizacija i održivi razvoj. Do sada je objavio četiri knjige i nekoliko znanstvenih radova. Trenutno na Institutu vodi trogodišnji projekt iPRESENT – Installation Project for REsearch about Social ENTrepreneurship. Radi i kao projekt menadžer na EU projektu MYPLACE – Memories, Youth, Political Legacy and Civil Engagement koji istražuje utjecaj povijesnih zbivanja na političke stavove i aktivizam mladih.

O Šimlešinom poimanju svog rada sjajno govore njegove riječi o knjizi "Ekološki otisak": "Meni je najprimjereniji onaj pogled na održivi razvoj koji su zajednički donijeli Svjetska unija za zaštitu prirode (IUCN), UN-ov program za okoliš (UNEP) i Svjetski fond za prirodu (WWF): “Održivi razvoj je proces unaprjeđivanja kvalitete ljudskoga života koji se odvija u okvirima tzv. nosivog kapaciteta održivih ekosustava”. I to je to. Ako ne živiš unutar nosivog kapaciteta ekosustava kojeg trošiš nisi održiv – ni za buduće generacije, niti za svoju vlastitu, niti za samoga sebe. To je ujedno ono što nas najviše i zanima u knjizi – kako osigurati ili unaprijediti kvalitetu života, a da to bude u okvirima onoga što nam naš planet nudi?".

Uz rad u "Pilaru", Šimleša predaje kolegij Globalizacija na Mirovnim studijima te Globalno društvo i održivi razvoj na Hrvatskim studijima. Aktivan na civilnoj sceni i trenutno volontira kao tajnik udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) te je dopredsjednik Mreže ekosela Balkana (MEB).

Poduzetnički bolji svijet

Posljednja Šimlešina knjiga "Četvrti svjetski rat/Globalni napad na život" također je generirala zanimljive poruke: "Jedna od najljepših misli koju sam ikada čuo glasi – Bolje je upaliti svijeću, nego proklinjati tamu. I zaista nemam bolju poruku za opisati ovu knjigu, barem je ja tako vidim i osjećam. Živimo u svijetu u kojem je tama toliko prisutna. I često nam se čini kako ovaj svijet ništa neće spasiti. Dapače, često nam se čini da niti ne zaslužujemo nešto drugačije. No, na svu sreću, svijet je puno zanimljivije mjesto nego što bi pomislili slijepo slijedeći nepotrebna generaliziranja. Da, zaista imamo mnogo toga što bi moglo simbolizirati tamu: glad i siromaštvo, ekonomiju nasilja i dugove, uništavanje prirode i socijalne nepravde, patrijarhat, ksenofobiju i homofobiju, ratove za naftu i moć, terorizam i mržnju; i na žalost, mogli bismo još nabrajati".

"Ako još uvijek vjerujemo da ovaj svijet ne zaslužuje propast, to ne znači da ćemo žmiriti pred problemima. O njima trebamo uvijek govoriti kako bismo bili svjesni svijeta u kojem živimo i pokušali pronaći puteve koji nas vode u boljem smjeru. Boljim smjerom polako, ali uporno, korak po korak, pokušavaju ići oni koji u trenutku tame pale svijeće", poručuje dr. Šimleša kojeg smo za razgovor uhvatili između brojnih aktivnosti i putovanja.

- Bavite se ekološkim temama na Institutu "Dr. Ivo Pilar", aktivni ste u Europskoj mreži za društvenu i solidarnu ekonomiju, u Zadrugi za dobru ekonomiju... Kakva to ekonomija u hrvatskom kronokapitalizmu može biti dobra?

- Može biti dobra kad se okupe ljudi kojima je cilj koristiti ekonomiju ne kao svrhu samu sebi, nego kao sredstvo da se dođe do zajedničkog cilja, a to je povećanje dobrobiti u društvu. Društvena i solidarna ekonomija s takvim poduzećima raste polako i u Hrvatskoj. Uskoro, početkom travnja na HRT-u kreće dokumentarac "Dobra ekonomija" iza kojeg stoji produkcijska kuća Pipser. U šest epizoda bit će prikazani ljudi iz Hrvatske koji stvaraju bolji svijet preko svojih poduzetničkih ideja. Bila bi nam bolja situacija kada bi donositelji odluka na svim razina iskrenije i kvalitetnije podupirali sektor društvene i solidarne ekonomije kako je to uobičajeno u zemljama EU-a. Ali tu smo gdje smo, nema puno vajde od naricanja nad svojom teškom sudbinom, trebamo se boriti i zalagati da bude bolje i lakše onima iza nas.

- A u svijetu? Postoje primjeri etičnih banaka koje rade bez profita, ali kod nas ih nema?

- Nema, to je jedan od razloga potpunog nerazumijevanja elita kod nas koliko je ova cijela priča bitna za smanjenje nezaposlenosti i jačanje lokalne ekonomije, ali i za jačanje povjerenja u društvu, solidarnosti i povećanja kvalitete života. U mnogim zemljama EU-a etične banke i etične financijske institucije su najnormalnija stvar i razvijaju se. Kod nas još nije dovoljno zrela situacija za etičnu banku. Doći će i kod nas, moramo više raditi na tome.

Sustav je (samo)destruktivan

- Ističete da je potreban redizajn društveno-političkog sustava. Vjerujete li u utopiju ili ste za revoluciju?

- Vjerujem u transformaciju. Nema nikakve sumnje da je današnji društveno-politički sustav neodrživ i (samo)destruktivan. Što prije razvijemo pozitivne, uključive i održive modele razvoja bit će nam lakše ostaviti ga iza nas kao užasan primjer što se događa kad ekonomija postane iznad svega i počne jesti i prirodu i ljude i naša društva.

- Građani se, barem u Hrvatskoj, ne bune gotovo zbog ničega. Kad nestane lijekova, skupi ih se pedesetak pred Saborom. Čime ih je hrvatska vlast kupila?

- Mislim da i ljudi u Hrvatskoj počinju sve više shvaćati da o njima jako puno ovisi u kakvom će društvu živjeti. Izlasci na prosvjede imaju veze i tradicijom otpora, vrijednostima u društvu, razvojem građanske i kritičke svijesti, a kod nas svega toga nije bilo u izobilju pa se učimo ovako u hodu i ide nešto sporije. Ipak, osim toga što je bitno koliko nas dođe na neki prosvjed, bitno je, a možda još i bitnije koliko nas svaki dan stvara pozitivne priče oko sebe i širi ih.

- Vlada i službeno govori o održivom razvoju svega, od industrije koju nemamo do turizma koji je sve masovniji. Čak postoji i Ministarstvo održivog razvoja. Vjerujete li u njihove politike, kako vjerovati Vladi koja ne može izgraditi ni održivu kuću nakon potresa?

- Nema razloga da im vjerujemo jer nisu pokazali da im je zaista stalo do održivog razvoja. Nije to samo problem Hrvatske, već i svih zemalja koje jedno pričaju, a drugo rade. Održivi razvoj se živi i prakticira, a ne postoji na papiru i u prigodnim govorancijama. Situacija s reakcijom na potres je samo razotkrila koliko su kod nas kapaciteti reagiranja na krize ograničeni, naša otpornost na razini onih koji upravljaju društvom je u tom smislu nedovoljna.

- Hrvatska redovito sudjeluje na klimatskim summitima. U Glasgowu smo obećali zatvaranje termoelektrane Plomin, u Egiptu nismo obećali mnogo. Ali, kakve veze imaju ti summiti sa stvarnošću kad, naprimjer, rat u Ukrajini ugrožava klimu više od pola europske industrije?

- Sa stvarnošću nemaju nikakve veze, jer se na njima ne donese niti jedan obvezujući i konkretan prijedlog održivijeg smjera razvoja, da ne spominjem neki jasan i provjerljiv akcijski plan. Da budemo malo ironični, možemo reći da bi učinili veću korist klimi da svi ti rukovoditelji samita ostanu kući i ne troše energiju na sastanke gdje se ništa konkretno ne napravi.

- Zelena tranzicija, koju proklamira Europska unija, čini se trenutačno teško izvedivom – bez plina i nafte, ugljena i atomske energije, Europa ne može preživjeti. Vjetroelektrane, solari i energija na vodik daleka su budućnost da se s njima sve pokrije?

- Zelena tranzicija je moguća ako je se pristupi iskreno, predano i na jedan cjelovit zaokružen način. Ono što je zasigurno točno, a što mnogi i zeleni prešućuju, jest da zelena tranzicija nije moguća ako s njom želimo samo zamijeniti resurse i pokušati zadovoljiti ovaj naš neodrživi i neodgovoran konzumeristički način života sa takozvanim zelenim energentima. Prvi korak u održivom razvoju nam treba biti smanjenje potrošnje i bolji te pravedniji dizajn od energije preko hrane do društva. Tek nakon toga, takvo održivije stanje mogu pomoći zeleni energenti. To mogu reći iz svog iskustva, a sve drugo će voditi do novih zagađenja, kršenja ljudskih prava i ratova za resurse, ovoga puta za tobože zelenu budućnost.

Neiskorišteni resursi

- Govorite o važnosti proizvodnje hrane. Žitnica Hrvatske, Slavonija, je prazna, ljudi rade u Njemačkoj. Uvozi se sve osim pšenice i, možda, jaja. Ima li šanse da Hrvatska povrati samodostatnost u proizvodnji hrane?

- S hranom je kao i sa svime drugime što smo spominjali. Imamo prirodne resurse da hranimo puno više ljudi nego sada. Nemamo ljudske resurse i kvalitetnu organizaciju cijele priče, cijelog sektora, niti ga povezujemo dovoljno s turizmom, javnom nabavom i tako dalje. Apsurd je da Hrvatska zapravo puno ulaže u poljoprivredni sektor, ali se to ne vidi u povećanju proizvedene lokalne hrane. Znači, taj novac se ne usmjerava tamo gdje treba.

- Vaš život vezan je uz reciklirano imanje Vukomerić. Što tamo radite i je li moguće prekopirati tu ideju u Istru, naprimjer (iako su tu popularnije kuće s bazenom za iznajmljivanje)?

- Ideju recikliranog imanja je moguće prekopirati bilo gdje ako imamo ljude koji žele raditi skupa i mijenjati sebe i svijet. Kod nas su sva čudesa koja smo ikad stvarali od energetski efikasnih kuća građenih prirodnim materijalima preko zelenih krovova do banke sjemena i obnovljivih izvora energije dolazili do svog procvata kada je ljudska dimenzija i odnosi među nama bili snažni i poticajni. Kad ljudi nisu okrenuti suradnji i dobrobitima zajedničkog rada, onda nema ni zelenih projekata u pravom smislu riječi. Nas veseli kada se pokreću i razvijaju priče slične recikliranom imanju i trebalo bi ih biti u svakoj županiji po dva, tri da šire održivo življenje, permakulturu i solidarnost.

Povezane vijesti

• Guterres poziva države da spašavajući gospodarstva podrže zelene politike
• Raiffeisen Invest pokreće fond održivog razvoja
• Osijek: 11,5 milijuna kuna za projekte u općinama i gradovima