Mediji su nedavno objavili popis pet pjesama koje mladenci u Srbiji najčešće odabiru za prvi ples na vjenčanju. Među tih pet pjesama čak tri su iz Hrvatske: "Ako te pitaju" Petra Graše, "Dani i godine" Nine Badrić i "Meni trebaš ti" Olivera Dragojevića. Mnogi su prenosili tu informaciju a da se nitko nije začudio što mladi Srbi za svoj najsvečaniji dan i najsvečaniju pjesmu odabiru - strane pjesme. I naravno da se nitko nije začudio, kada to Srbima i nisu strane pjesme, nego domaće.

Ovo je samo jedan od brojnih primjera koji ukazuju da Jugoslavija na neki način i dalje postoji. Nije to ona Jugoslavija koje se pribojavaju hrvatski nacionalisti, niti je želja ovim tekstom provocirati sve one koji preziru tu bivšu državu, a još manje je ovo izraz nekakve jugonostalgije. Cilj ovog teksta je notirati da još uvijek postoji svojevrsni "duh Jugoslavije", odnosno da postoje zajedničke karakteristike, navike i interesi naroda koji su je činili, a koji u pravilu ne postoje među građanima različitih država, već isključivo među građanima unutar iste države. Ta Jugoslavija, naravno, nema svoje granice, svoju vladu, ni svoju nogometnu reprezentaciju, ali svejedno ima "ono nešto" što tu zamišljenu državu čini državom.    

Glazba

Kad se Jugoslavija raspadala početkom 90-ih godina oni koji su se nadali da će svaka nova država krenuti u svom smjeru i da više neće imati zajedničkih točaka s drugim jugoslavenskim državama, nisu računali da će se pojaviti internet. Jer internet je glavni razlog zbog kojeg je sve to palo u vodu i zbog čega posljednjih godina svjedočimo svojevrsnoj "fiktivnoj obnovi Jugoslavije". Taj medij, naime, ne poznaje granice i ne može ga se kontrolirati, pa se stvari odvijaju "same od sebe". A kad se stvari odvijaju same od sebe, i kada na putu ne stoji politika s tko zna kakvim agendama, onda narodi s područja bivše države imaju intenciju dobro se slagati, biti prijateljski nastrojeni jedni prema drugima, konzumirati sadržaje koje su "ovi drugi" kreirali te ih na određeni način smatrati svojima. Odnosno, dijelom svoje kulture.

Grašini hitovi nikog ne ostavljaju ravnodušnim na području cijele bivše Jugoslavije (snimio D. MEMEDOVIĆ)

Počeli smo primjerom iz svijeta glazbe jer je glazba područje u kojem je najlakše dočarati ideju da jedna vrsta Jugoslavije "postoji i dalje". Nisu to samo famozni srpski narodnjaci, o kojima su ispisane stotine tekstova, a "suzama" koje su isplakali razni "kulturni dušebrižnici" moglo bi se napuniti olimpijski bazen. To je i hrvatska glazba koja je već godinama, zapravo desetljećima, najnormalnija pojava u srpskim kafićima, klubovima i stanovima. I ne samo da je prisutna nego je, što je jako bitno za poantu cijelog ovog teksta, oni smatraju "domaćom glazbom". Kada slušaju "Fritulu" Petra Graše, Srbima ne pada ni na pamet da je to pjesma iz neke druge države i da je pjevana na "tuđem" jeziku, pa na koncu i da fritula kao pojam njima ništa ne znači jer se fritule peku samo u Istri, Primorju i Dalmaciji. Jer, sve je to područje bivše Jugoslavije, dakle u neku ruku "naše" područje.

Severina je kraljica estrade na mnogo širem području od Hrvatske

Naravno, vrijedi i obrnuto, što nam je pokazala nedavna smrt legendarnog Đorđa Balaševića, koji je bio obožavan u svim republikama nekadašanje Jugloslavije. I kad je umro, za Balaševićem se žalilo u svim republikama, ali ne kao što se nekad žalilo za Kurtom Cobainom, Michaelom Jacksonom ili Davidom Bowiem, već onako kako se žali za domaćim pjevačem. Tuga za Balaševićem u Hrvatskoj bila je možda tek neznatno manja od tuge za Oliverom Dragojevićem nekoliko godina ranije. Jednako kao što je za Srbe Grašo domaći pjevač, tako je za Hrvate Balašević domaći pjevač, i niti jedna granica to ne može promijeniti.  

Zapravo, popularnost pjevača "iz susjedstva" je danas, preko 30 godina od raspada Jugoslavije, veća nego ikad. Na festivalima u Hrvatskoj stalno nastupaju srpski pjevači koje nitko ne doživljava kao strane pjevače. Prošlog ljeta su u pulskoj Areni iste večeri nastupili Rovinjac Toni Cetinski i Crnogorac Sergej Ćetković - dva domaća pjevača.

Sergej Ćetković u Areni prošlog ljeta

Glazbena scena je toliko isprepletena da je ponekad jako teško razaznati je li neka pjesma hrvatska ili srpska. Jesu li "Perspektiva", "Tango" i "Himna generacije" hrvatske, srpske ili bosanske pjesme? Vjerojatno bi samo eksperti ili kvizomani odgovorili na ovo pitanje bez problema. "Perspektiva" je pjesma srpskog benda SARS, "Tango" hrvatskog benda Vatra, a "Himna generacije" BiH benda Dubioza kolektiv. Ali, sve su to zapravo "naše" pjesme.  

Fenomen Konstrakta

Sve do sada napisano najbolje dočarava primjer Konstrakte, srpske pjevačice koja je ujedinila zemlje bivše Jugoslavije kao malo tko prije i podsjetila ovdašnje stanovništvo da njihova stara država još nije rekla konačni adio. Sve Yu-republike su Konstrakti u finalu Eurovizije dale maksimalnih 12 bodova, što je sasvim normalno jer su glasali za svoje. Zapravo, intenzitet "našosti" je među republikama bivše Jugoslavije na Euroviziji toliko izražen da bi organizatori možda trebali mijenjati pravila. Kada bi se to doista i dogodilo, kada bi se Hrvatskoj zabranilo da na Euroviziji daje bodove Srbiji, bio bi to i materijalni dokaz da nešto od Jugoslavije još uvijek postoji. A takva odluka baš i ne bi bila neočekivana.

Konstrakta u Umagu

Osim što se na svim meridijanima bivše države non-stop pjevalo "umetnica mora biti zdrava", Konstraktu je u hrvatskom Saboru citirao čak i predsjednik tog tijela Gordan Jandroković, što je na prvi pogled začuđujuće, a na drugi sasvim normalno jer je i za Jandrokovića ona "naša". Vrlo brzo Konstrakta je počela nastupati po Hrvatskoj i gostovala je u Nedjeljom u 2, baš kao svaka druga domaća zvijezda.

A kao kruna svega, Balkan ujedinjuju nekima teško podnošljivi, ali ipak, pogotovo među mladima vrlo popularni narodnjaci, odnosno cajke, ili trap cajke, ili kako se već to zove. Na prostoru cijele bivše zemlje teško da ima kafića ili noćnog kluba u kojem se okupljaju tinejdžeri i 20-godišnjaci a da se tamo barem ponekad, a u pravilu i vrlo često, ne puštaju Senidah (Slovenka bosanskih korijena), Jala i Buba (Bosanci) i cijela plejada srpskih izvođača, od legendarnih Lepe Brene i Nede Ukraden do braće Matić, Ace Lukasa i tko će znati koga sve ne. Grmi ta glazba od četvrtka do subote na svakom kutku do iznemoglosti i sa svakim stihom podsjeća na Jugoslaviju i, na koncu konca, vrlo slične korijene i gene kamene ovdašnjih naroda. Da se tinejdžeri s područja bivše države ispremiješaju, bilo bi gotovo pa nemoguće otkriti tko je od kuda.

Senidah je jedan od simbola fiktivne Jugoslavije

Slične tonove potom pjeva i dio hrvatske estrade, jer neke novije pjesme Severine i Lidije Bačić, na primjer, također neodoljivo podsjećaju na cajke. I sve je to naše, zajedničko, prepoznatljivo mladima iz koje god republike bivše države dolaze.

Društvene mreže

Pokazatelja da Jugoslavija, odnosno njezin duh, i dalje na neki način postoje, jako je puno na društvenim mrežama. Tamo je, naime, u današnje vrijeme ponekad jako teško razaznati što dolazi iz Hrvatske, što iz BiH, što iz Crne Gore, a što iz Srbije, jer se smijemo istim forama, dijelimo iste memeove, sheramo iste objave, komentiramo iste tekstove, prepiremo se oko istih tema. Baš kao stanovnici iste države! Društvene mreže, koje ne poznaju granice, zapravo su najbolji pokazatelj da se ljudi "miješaju" onako kako žele, a ne onako kako su prisiljeni zbog fizičkih ograničenja.

Pa tako, na primjer, imamo influencere koji udaraju na istu publiku. Sada već legendarni Baka Prase podjednako je popularan u svim zemljama nekadašnje Jugoslavije, a isto je i s ostalima. Primjera je doslovno na stotine. Sarajevski Tik Toker Sermed Maktouf, koji promovira restorane, danas jede ćevape u Bihaću, sutra hot dog u Beogradu a prekosutra teletinu u Vinkovcima. Kada predstavlja mjesto u kojem se restoran nalazi, on nikad ne spominje državu, jer to nije ni potrebno. Iako između njih postoje granice, svi znaju da se Bihać, Beograd i Vinkovci nalaze, nazovimo to tako, na "istom području". Na Balkanu, u ex Jugoslaviji, ili naprosto u nečemu što se može zvati i "mentalna Jugoslavija".  

Sarajlija Sermed Maktouf voli jesti, a to gleda cijela bivša Juga

Potom, primjer može biti i popularna YouTube gastro ekipa iz Zagreba "Gastro tražilica". Skoknu oni i do Mađarske, ali već godinama obilaze prvenstveno restorane na području bivše države. Nisu ludi da se zadrže samo na Hrvatskoj, ne samo u gastronomskom smislu, nego i ekonomskom. Kada zagrebačka "Gastro tražilica" dođe u Sarajevo u legendarni restoran Brajlović, onda je to video od 563.000 pregleda.  

Svatko tko želi proširiti publiku puca na cijelu bivšu državu, a cijela bivša država na to se rado odaziva. To je na koncu i poanta ovog teksta - cijelo ovo područje, koje mladi obično nazivaju Balkan, referirajući se upravo na bivšu Jugoslaviju, nema samo isti jezik, nego i vrlo sličan karakter, duh i interese. Ako je nekome vlastita država premalo tržište, normalno je da će se htjeti proširiti i na susjede, što je inače jako težak posao. Talijanske šale, pjevači i influenceri teško prolaze u Austriji, i obrnuto, a Hrvati i Srbi nikog ne zanimaju u Mađarskoj. Ali na području bivše Jugoslavije sve prolazi jer je sve, ponovimo još jednom - na neki način naše.  

Serije i filmovi

Sljedeće područje popularne kulture u kojem postaje sve teže razaznati srpsko od hrvatskoga su filmovi i serije. Hrvati sve češće glume u srpskim produkcijama, a bez hrvatskog glumca Gorana Bogdana teško je više i zamisliti neku srpsku seriju.

Dragan Bjelogrlić, koji često boravi, snima i glumi u Hrvatskoj, cijelu je svoju popularnu seriju Senke nad Balkanom zamislio kao projekt koji će se svidjeti na području cijele bivše države i napunio ga glumcima iz ex-Yu zemalja. Iz Hrvatske su to Bojan Navojec, Goran Bogdan, Leona Paraminski... Radnja serije se odvija u "staroj Jugoslaviji" 20-ih godina prošlog stoljeća, a u njoj se pojavljuju poznate povijesne ličnosti, ne samo iz Srbije, nego i iz Hrvatske, Slovenije, BiH i Makedonije. I isto tako glumci s tih područja koji glume svoje sunarodnjake iz povijesti. Sve u svemu, prava jugoslavenska serija. Bjelogrlić je napravio i seriju Tajkun o srpskom bogatašu, u kojoj glavnu mušku ulogu igra on, a glavnu žensku ulogu njegove mlađahne žene - Hrvatica Tihana Lazović.    

Dragan Bjelogrlić u Puli, okružen obožavateljicama

U Senkama nad Balkanom ima i jedna iznimka - Hrvata Josipa Broza Tita glumi srpski glumac Miloš Biković. Taj isti Biković zvijezda je vjerojatno najpopularnijeg srpskog filma posljednjih godina, Južnog vetra, čiji je nastavak, Južni vetar 2: Ubrzanje, svjetsku premijeru imao u Puli. Dakle, i dalje na domaćem terenu. Ekipa iz Srbije ovdje se osjećala kao kod kuće, jer na neki način i jesu bili kod kuće.

A koliko su tek brojni nastupi srpskih i bosanskih glumaca u hrvatskim serijama i filmovima? Trebao bi poseban tekst samo za to. Edin Hadžihafisbegović je praktički hrvatski glumac, jednako kao što je to recimo bio i Mustafa Nadarević, a tu je negdje i Enis Bešlagić. Spomenimo još recimo i srpsku glumicu Branku Katić u hrvatskoj seriji Novine.

U ovu kategoriji idu i poznati regionalni komičari kojima se smije cijela Jugoslavija. Nekad smo imali Top listu i Audiciju, a danas, recimo, imamo Kruševac geto, dvojac iz Srbije koji je često na turneji u ostalim republikama.

Ali snagu i živost te fiktivne Jugoslavije u ovom poglavlju najbolje će dočarati još jedan uradak Dragana Bjelogrlića - Toma. Taj film porušio je sve moguće i nemoguće kino rekorde u Hrvatskoj i BiH, a potom je razvalio i na hrvatskoj televiziji, gdje je bio najgledaniji film u povijesti. Toma je priča o srpskom pjevaču Tomi Zdravkoviću koja s Hrvatskom nema velike veze, ali su ga Hrvati svejedno u rekordnim brojevima pohrlili gledati jer su kvalitetni domaći filmovi oduvijek bili najviše na cijeni. I da ne bi bilo zabune, nisu u kino išli starci, rođeni u vrijeme Juge, nego mahom nove generacije, iste one koje upijaju proizvode srpske kulture i inače, pa je bilo sasvim logično da odu pogledati i taj Bjelogrlićev film.

Kult srpskog filma u Hrvatskoj je vrlo jak odavno. Rat je tek bio završio kada se ovdje naveliko gledalo Rane, Do koske i Lepa sela lepo gore, kao i dokumentarac o beogradskom podzemlju Vidimo se u čitulji. To nisu proizvodi jugoslavenske kinematografije, kao Balkanski špijun ili Žikina dinastija, pa da smo ih gledali kao dio te propale države. To su proizvodi druge polovice 90-ih, dakle perioda kada službeno "nije bilo šanse" da nešto iz Srbije dođe u Hrvatsku, ali je svejedno dolazilo. A dolazilo je zato jer je na neki način naše.

Mediji

Mediji su odavno shvatili da je ex-Yu sjajno tržište, a ono što gledamo posljednjih godina je intenziviranje tog trenda, što samo potvrđuje da je fiktivna Jugoslavija življa nego ikad. Najbolje se to vidjelo u vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva u Katru, kada su medije na području cijele bivše države preplavljivali izvještaji o obje reprezentacije s ovog područja koje su nastupile - Hrvatskoj i Srbiji. Srpski tabloidi gotovo da su napisali više izvještaja o pobjedi Hrvatske protiv Brazila nego hrvatski mediji.

Ne samo kada je u pitanju nogomet, nego i inače, deseci portala svakodnevno proučavaju "što ima u susjedstvu", odnosno komšiluku. I to ne rade bez veze, nego zato što im se taj sadržaj dobro čita. A dobro se čita jer narod zanima što se događa u drugim dijelovima nekadašnje Jugoslavije, jer te druge dijelove u neku ruku još uvijek doživljavaju kao svoje dijelove.  

I brojne dnevne ili tjedne emisije prate se u svim državama. Najbolji primjer za to su "24 minuta" Zorana Kesića, srpskog satiričara koji je toliko smiješan i zanimljiv da se gleda i u Hrvatskoj iako se uglavnom bavi samo srpskim temama. Ali pošto je i Kesić na neki način naš, i mi ga volimo gledati, a on je to shvatio pa je uveo rubriku "Hronika regiona" u kojoj se počeo baviti i temama iz drugih Yu republika. Malo po malo, "24 minuta" postaju prva novojugoslavenska informativna emisija, a jedan od najgledanijih klipova u posljednje vrijeme bio je onaj posvećen - Ivani Knoll. Kesić često ima i goste iz susjednih zemalja, a i sam je gostovao kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2.

Zoran Kesić najavljuje Hroniku regiona

Spomenimo potom i sve brojnije podcaste, koji se množe po YouTubeu i u kojima je sve teže po gostima razaznati koji podcast je iz Hrvatske, koji iz BiH, a koji iz Srbije. U rubriku mediji idu i reality emisije, koje su također odavno probile granice nacrtane na zemljovidima. Uzmimo za primjer najveći regionalni reality Zadruga srpskog TV Pinka, u kojem je prošle sezone nastupilo čak petero kandidata iz Hrvatske, a godinu prije pobijedila je djevojka iz Osijeka. A i prije toga Zadruga je imala publiku od Triglava do Gevgelije, pa se slobodno može reći da je to prvi jugoslavenski reality. Pa kome pravo, kome krivo.

Možemo spomenuti i pjevačka talent natjecanja, pa smo tako nedavno čitali da je mlada Istrijanka Katarina Mulavdić nastupila u Beogradu na Zvezdama Granda gdje je izvela "Malo mi za sriću triba" Doris Dragović i "Boginju" Milice Pavlović. Na taj način je, za sve one koji misle da to nema veze jedno s drugim, ujedinila dalmatinski melos i srpski folk! I onda netko kaže da Jugoslavije više nema?

Putovanja

Odlasci Hrvata na zabavu u Beograd su već odavno postali najnormalnija stvar. Netko će reći da je to samo zato što je Beograd blizu, ali blizu su i Trst, Beč i Budimpešta, pa se tamo ne ide ni približno kao u Beograd. Najkraće rečeno, razlog zbog kojeg Hrvati idu u srpsku prijestolnicu je taj što se tamo osjećaju "kao doma", ne samo u smislu da im nitko neće nauditi, nego i zato što je mentalitet ljudi vrlo sličan, zabave jednako otkačene, a modeli ponašanja u izlascima praktički identični. Dakle, Hrvati u Beogradu na neki način i jesu doma.

Beogradski klub Komitet

Sjećamo se, nažalost, i tragičnog događaja vezanog za Splićanina Mateja Periša koji je nestao u Beogradu, gdje je otišao na doček Nove godine, i sjećamo se kako se cijela Srbija digla na noge da ga pronađe. Ne sumnjamo da bi Srbi tražili i Talijana ili Nijemca, ali se teško oteti dojmu da je trud bio maksimalan jer se radilo o Hrvatu. O domaćem čovjeku.

Još masovnije nego Hrvati u Beograd, Srbi idu u Hrvatsku na more. I nitko, naravno, ne sluša predsjednika Aleksandra Vučića, koji im govori da ne idu u Hrvatsku i da je malvazija loše vino. Proteklih godina na parkirališta ispred istarskih vinarija nije se moglo ući od automobila s BG registracijama. I ok, netko će reći da je to samo turizam, da u Hrvatsku dolazi puno više Nijemaca nego Srba pa nitko ne tvrdi da postoji neka fiktivna država hrvatsko-njemačka, ali gosti iz Srbije nisu klasični turisti. Hrvati ih dočekuju i tretiraju gotovo pa kao naše. Kao da su, recimo, iz Zagorja ili Slavonije. Srpski turisti se sjajno uklapaju u okolinu i praktički ni ne izgledaju kao turisti. Oni ne plaćaju svaki svoje piće, ne trebaju vodiče, poznaju obalu i gradove bolje od mnogih Hrvata i mnogi ovdje imaju rodbinu i prijatelje. Osim toga, Srbi posljednjih godina u velikoj mjeri i rade u hrvatskom ugostiteljstvu, gdje ih opet nitko ni ne primijeti, baš kao ni domaće.  

Posebna je priča pak kad se "jugovići" sretnu negdje vani, u inozemstvu. Jer tamo nisu samo bliski, tamo je to velika ljubav. Okruženi strancima, onim pravim strancima, jedni drugima dođemo kao utjeha i podrška u tuđini. Jer, uvijek je ljepše i lakše kada imaš nekoga svog uz sebe.

Gospodarstvo

Slovenija, BiH i Srbija spadaju među najveće vanjskotrgovinske partnere Hrvatske, usporedive s mnogo većim i ekonomski jačim državama kao što su Italija i Austrija, pa čak i Njemačka. Netko će reći da je to prirodno jer smo susjedi, ali to je samo djelomično točno. Hrvatski gospodarstvenici mogu poslovati s partnerima iz bilo koje države, ali se svejedno vrlo često odlučuju za Srbe, Bosance i Slovence jer se u tim državama ipak osjećaju kao na domaćem terenu.

Uzmimo primjer malog istarskog lanca restorana Tunaholic koji je krenuo iz Poreča pa se proširio na Zagreb, Ljubljanu pa Beograd. Vole tunu i u Beču, ali hrvatski proizvod mnogo je lakše prodati na terenu na kojem će ga ljudi doživjeti kao domaći.

Porečki fast food Tunaholic odnedavno radi i u Beogradu

Da je Srbima mila Hrvatska i da se ovdje dobro osjećaju, svjedoči i podatak o brojnim investicijama koje se pripremaju samo u Istri. Na sjeveru kod Umaga Srbi grade apartmane i atraktivna hotelska naselja, a u Puli hotel.

Što reći pak o srpskim proizvodima u Hrvatskoj? O Eurocremu, Bakinoj tajni, Smokiju i Jaffa keksima? Ili pak obrnuto, hrvatskim proizvodima bez kojih Srbi ne mogu zamisliti dan, poput Cedevite, Vegete ili Jana mineralne vode? Ili Bajadera? Za mnoge od tih proizvoda ni ne znamo da "nisu naši", možda baš zato - što je poanta cijelog ovog teksta - jer na neki način jesu naši.

Sport

Jedino područje u kojem se čini da nema povezanosti je sport, ali samo na prvi pogled. Istina, premda su mediji iz obje države jednu i drugu vjerno pratili, Hrvatska i Srbija (i svi ostali) imaju različite nogometne reprezentacije (i sve ostale). Ideja o zajedničkoj nogometnoj ligi nikad nije bila ni u povojima jer se uvijek tvrdilo da bi dolazilo do teških nereda među navijačima. Netko će reći da je to najbolji dokaz da Jugoslavije definitivno više nema i da Srbi, Hrvati, Bosanci i ostali ne žele imati posla jedni s drugima. Ali, čini se da su nogomet i primitivizam dijela nogometnih navijača samo jedna velika iznimka.  

Jer, kao što znamo, jugoslavenske lige u praksi postoje u vaterpolu i košarci. One se tako ne zovu, ali one to jesu. Nešto slično postoji i u rukometu, samo što obuhvaća veći broj zemalja.

Duh Jugoslavije ipak najbolje dočaravaju simpatije prema sportašima pojedincima, koje se ne mora nužno vezati uz grbove i zastave. Na primjer, kad bi se Hrvate pitalo koji im je svjetski tenisač najdraži, velika većina vjerojatno bi odgovorila Novak Đoković.

Foto EPA

Slično je i s Lukom Modrićem, koji u ostalim Yu državama uživa veliku popularnost. Ili s još jednim Lukom, Slovencem Dončićem, koji polako postaje najbolji ambasador tog posrnulog sporta u Hrvatskoj, premda nije Hrvat. Ali je u nekoj mjeri naš, kao što su nekad naši bili Mateja Svet, Bojan Križaj i Franci Petek. Janica Kostelić, na primjer, bila je izuzetno popularna na području cijele bivše države, a prije nego su dobili svojeg asa Đokovića, Srbi su navijali za Gorana Ivaniševića. I tako dalje.

Da ne govorimo o silnim komentarima pohvala i podrške koje je iz susjednih zemalja dobivala hrvatska nogometna reprezentacija na svjetskim prvenstvima 2018. i 2022. Možda bi bilo previše reći da su Vatrene doživljavali kao svoje, ali da je postojala simpatija, to se ne može negirati.  

Umjesto zaključka

Moglo bi se ovakve i slične primjere nizati još dugo, ali poanta je jasna: usprkos netrpeljivosti, ratovima i sukobima, nešto na području bivše Jugoslavije i dalje postoji, nešto više od običnog "susjedstva" i zajedničkog dijela povijesti. Slovenci, Hrvati, Srbi, Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci jednostavno su upućeni jedni na druge, i ako uspiju zanemariti sve što se događalo proteklih desetljeća, jedni pored drugih osjećaju se ugodno.

Ovako je to nekad izgledalo

Naravno, to ne znači da sukobe iz prošlosti treba zaboraviti i ponašati se kao da se nikad nisu dogodili. Dapače, treba ih pamtiti, ali ne treba dopustiti da utječu na budućnost. Zašto bi, uostalom, današnja djeca živjela pod utjecajem nečega što se dešavalo prije nego što su se i rodila? Zašto bi nekom klincu iz Pule bilo neugodno slušati srpske pjesme?

Na koncu je to i smisao cijele ove priče, jer nitko ne zaziva Jugoslaviju, niti je ona realna, a nije ni potrebna. Ali zazivamo da nove generacije budu pametnije od starih, i da, najbanalnije rečeno, vode ljubav, a ne rat. Da se samo nasmiju političkim vođama, poput Milanovića i Vučića, koji ne prestaju širiti netrpeljivost, da ne kažemo mržnju. Da im se samo nasmiju i kažu - pa nismo vam mi budale.

Povezane vijesti

• Hrvatska startala pobjedom
• NIŠTA BEZ "REGIONA": Milanović nazvao istaknutog crnogorskog političara četničkim vojvodom. Srbin iz Crne Gore mu uzvratio još žešće
• JANEZ JANŠA - POSLJEDNJI GROBAR JUGOSLAVIJE Podjela BiH, ujedinjenje Kosova i Albanije te Srbija do Banja Luke - NOVA POLITIČKA REALNOST ILI PROVOKACIJA?