VAŽNA NACIONALNA TEMA
KLASIČNA HRVATSKA PRIČA O JALU I PODMETANJU: Hoće li zbog HBOR-a u stečaj otići tvrtka koja ima najmoderniji pogon na svijetu za preradu bukve?
Andrej Plenković i tvornica Cedar
U najvišim krugovima HBOR-a, Hrvatske banke za obnovu i razvoj koja bi po svojoj definiciji u investicijama i podizanju konkurentnosti morala pratiti domaće gospodarstvenike, zavladala je prilična panika. Svjesni su da im nakon opuštajućeg ljeta dolazi problematična jesen kad će njihovi ključni ljudi na perfidan, ali i proziran način tražiti izlike kojima bi se drvoprerađivačka tvrtka Cedar iz Vrbovskog, daleko najveći hrvatski proizvođač i izvoznik bukove građe, skinula s dnevnog reda banke od koje je često više štete nego koristi.
HBOR, krenimo redom, nije ispunio svoje obveze prema Cedru kojem na ročištu na Trgovačkom sudu u Rijeci 29. rujna prijeti otvaranje stečajnog postupka. Pogoni Cedra su zatvoreni. U njima vlada zlokobna tišina. Muk umjesto zvukova pile i slaganja trupaca. Golemi uspavani i trenutno neiskorišteni potencijal. Gotovo nestvarno zvuči podatak da je vlasnik usred investicije bankama vratio 390 milijuna kuna. I onda je na scenu stupio HBOR. Najprije je odobrio zadnju tranšu kredita, inače puno manju od već vraćenog iznosa, da bi onda bez pravog razloga, dokumenta ili argumentacije odustao od financiranja u novu pilanu, kao samu završnicu zaokruženog tehnološkog procesa. Prethodno je Cedar izgradio modernu sušaru koja izgleda tako da će i za 100 godina biti funkcionalna kao i prvog dana. Velika investicija u taj dio procesa s primjerenom metodologijom sušenja osnova je za podizanje cijene vrijednosti proizvoda i za daljnju preradu. U svom poslovanju vlasnik Cedra zagovarao je politiku zero waste plant – maksimalnu iskorištenost sirovine, doslovno do zadnjeg dijela.
Ne samo na papiru, nego i u vrbovskoj stvarnosti, pogoni Cedra postajali su ogledni primjer kako se planira i u praksi provodi ozbiljan biznis i na svjetskoj razini. Cedar je u tom trenutku ni više ni manje bio najmoderniji pogon na svijetu za obradu bukove građe.
A onda je sve stalo. Unicredit iz Milana, formalni vlasnik Zagrebačke banke, skopčao je malverzacije Uprave koja je naspram Cedra, najblaže rečeno, zauzela neprofesionalnu, pogubnu i suspektnu poslovnu poziciju. Kao veliki i odgovoran sustav, Unicredit je u brzini i tišini eliminirao vodeće ljude ZABE koja je zbog neodgovornosti svojih ljudi pristala pretrpjeti značajan financijski gubitak. Tako je izbjegnut bankarski skandal koji bi cijeli sektor, uključujući i HBOR, podignuo na razinu crvenog alarma. Sada, međutim, opet postoji prijetnja da zli dusi izađu iz privremeno začepljene boce. Stvar je u tome da Cedru nad glavom visi stečaj čijim bi otvaranjem tajne postale javne. U kratkom bi se vremenu razotkrilo tko je, kada, kako, gdje, zašto i za koga pripremao financijsku destabilizaciju uspješne firme kojoj bi se nametnuo „strateški partner“ kao vjerojatni posrednik prema konačnoj preprodaji i ostvarivanju super provizija.
Uzimajući u obzir ovaj scenarij jasno je da određene HBOR-ove strukture, umjesto da se pronađe rješenje kojim bi se Cedar vratio u poslovnu igru, traže načine da ga se destimulira u namjeri nastavka proizvodnje.
O veličini i značaju Cedra, ne samo za posrnulo gorskokotarsko gospodarstvo nego i za hrvatski izvoz, govori, naprimjer, podatak da je ta tvrtka jedina s bukvom uspjela probiti udaljena, zahtjevna i snažnom konkurencijom opterećena tržišta Indije i Japana. Tamo se, konkretno, traži besprijekoran proizvod koji zbog modernog tehnološkog procesa može isporučiti samo Cedar. U ovoj branši, na razini većoj i višoj od same Hrvatske, općepoznato je kako Cedar ne radi nikakve kompromise s kvalitetom svoje robe. Upravo zato na takvim je tržištima donedavno imao jaku poziciju, s velikim potencijalom za širenje kad se tehnološka opremljenost dovede do samog kraja. I kad je sva logika biznisa, sa svim projekcijama prihoda, rashoda i dobiti, nalagala da HBOR s još tri banke kreditiranje Cedra - koji ima sirovinu, veliko postrojenje, kvalitetu i prepoznatljivost na tržištu - odradi do samog kraja, te tako ispuni funkciju svojeg postojanja, svjetlo dana ugledala je opstrukcija: direktna, najotvorenija, čak i naivna, s gomilom usput puštenih tragova koji se mogu raspoznati u jednostavnoj rekonstrukciji onoga što se dešavalo.
Za dva tjedna na Trgovačkom sudu u Rijeci održat će se ročište na kojem će se konačno donijeti odluka hoće li se Cedar, unatoč tome što se radi o jednom od najmodernijih drvoprerađivačkih pogona ne samo u Europi, nego i u svijetu, otjerati u stečaj. Ili će, suprotno očekivanjima i željama određenih interesnih grupa, nalinkanih na neke banke i prije svega dio HBOR-a, Cedar opstati u sadašnjem obliku i vlasničkoj strukturi. Istina je da jedino s postojećim know howom u rukama formalnog vlasnika ova priča ima smisla. Ne bude li tako Cedar će, uz prethodno utvrđen plan koji uključuje određene banke, kao i uz vrlo vjerojatnu asistenciju HBOR-a, otići u ruke ovdašnjih spekulanata koji će ga, uz masne i ničim zaslužene provizije, preprodati nekom većem svjetskom igraču. U kuloarima, osim njemačkih, već se spominju i neke kineske kompanije.
Posljednja linija obrane Cedra, kao sinonima uspješne domaće kompanije s izvozom koji dominira njegovim poslovanjem, premijer je Andrej Plenković.
Obzirom da u upravljačkim strukturama HBOR-a vlada umjetno slijepilo u kojem odgovorni namjerno od stabla ne žele vidjeti šumu, jedino se u premijerovom uredu, uz asistenciju ministra financija Zdravka Marića koji je po funkciji predsjednik NO-a HBOR-a, može donijeti ispravna, legalna i provediva odluka o nastavku kreditiranja vrbovskog drvoprerađivača. Ono što u cijeloj situaciji oko Cedra budi nadu u pozitivan rasplet je sam Plenković koji je u nekoliko navrata pokazao da je u stanju, nakon dobro proanalizirane situacije, donijeti ispravne i državničke odluke kojima se štiti ravnopravna tržišna utakmica i oni domaći gospodarstvenici koji se na hrvatskom teritoriju bave proizvodnjom i izvozom. U određenim situacijama, poput one s tvornicom duhana u Kanfanaru, konkretnim potezima pokazao je da kod njega nema mjesta jeftinom politiziranju ni skrivanju iza populističkih, nedorečenih i nesuvislih fraza. Kad je bilo ključno, Plenković je presjekao. Sapienti sat.
Njegov potencijalni angažman ne podrazumijeva favoriziranje Cedra nego usmjeravanje HBOR-a u pravcu koji vrh ove institucije namjerno želi izbjeći - a to je pomaganje u financiranju kvalitetnih domaćih proizvođača i izvoznika. To je pak važno u vremenima kad i najrazvijenije europske države preko nacionalnih banaka traže načine zaštite svojih strateških firmi, djelatnosti i sirovina. Posebno ih pomažu kad izlaze van okvira svojih država i ulažu na stranim tržištima. Poput Hrvatske, u kojoj bi, govoreći u ovom kontekstu, drvo trebalo imati strateški značaj. To je i više nego dovoljno da se pokuša spriječiti scenarij preko kojeg bi stranci, koristeći rupe i propuste unutar naših institucija, preuzeli ovdašnju drvoprerađivačku industriju.
Nažalost, kroz slučaj gorskokotarske kompanije Cedar, Hrvatska preko svojih službenih institucija kao da diže ruke u zrak u znak nemoći i predaje. U stvarnosti, Cedru se tako pakira.
Svjesnim odugovlačenjem financiranja zadnje faze opremanja Cedrovih pogona, aktualne se vlasnike ubija tračevima, kompromitira lažima, ciljano ponižava, suptilno ucjenjuje, otvoreno demotivira i stavlja u inferioran položaj pred stranom konkurencijom kojoj kao da se raščišćava put za dolazak i osvajanje domaćeg tržišta. Umjesto jačanja njegove kompetitivnosti, Cedar se na ovaj duboko promišljen i skandalozan način svjesno slabi.
U biznisu nema emocija, posebno kod firmi koje dolaze iz europski najrazvijenijih država. Te države neće propustiti priliku da utječu na nacionalne banke koje će financirati preuzimanje, u slučajevima poput Cedra, hrvatskih kompanija u strateškim granama poput kontrole drvoprerađivačkog sektora. U modernom svijetu ovako se može puno više osvojiti nego klasičnim vojnim sukobom. Koloniziranje se provodi novcem, osvajanjem tržišta, ovladavanjem kompanijama u strateškim granama gospodarstva, a ne bombama, teškom artiljerijom i pješadijom.
Ako je cilj hrvatske države, a u ovom slučaju i HBOR-a, da drvoprerađivačkim sektorom u potpunosti zavladaju strane kompanije, onda se definitivno krećemo u tom smjeru. Neaktivnošću, sporošću i zakulisnim igrama HBOR-a koje su usmjerene u pravcu favoriziranja domaćih spekulanata i potencijalnih inozemnih investitora nasuprot domaćih kompanija poput Cedra koje kroz ulaganja u tehnologiju grade svoju poziciju na svjetskom tržištu, Hrvatsku se usporava u daljnjem razvoju. Hrvatska, naprosto, na uzbrdici postaje parnjača bez pogonskog goriva.
Kao što je pogubna politika HBOR-a prema Cedru tako je, generalno gledajući, promašena, krajnje staromodna, sumnjiva i demotivirajuća politika Hrvatskih šuma prema drvoprerađivačkoj industriji kojoj se sirovine raspoređuju po kriteriju broja zaposlenih. Koliko je takva logika jednostavna, toliko je i pogrešna. Po njoj će vlasnici pilana s većim brojem zaposlenih za preradu dobiti veće količine drvne građe. Krajnje je stupidno i neprihvatljivo da modernije pilane, sa suvremenom opremom i tehnološkim procesima koji im osiguravaju konkurentnost na svjetskom tržištu te zapošljavaju manji broj kvalificiranijih ljudi, u tome prolaze lošije! Njih se po jednadžbi rasporeda sirovina, očito zato jer su modernije od ostalih, najotvorenije kažnjava s činjenicom da im se daju manje količine drva. Manje sirovine znači i manje prerade, a manje prerade manje prihoda. Na ovaj način, pogrešan u svojoj suštini, nagrađuju se oni čije zastarjele proizvodne linije ne mogu zadovoljiti zahtjeve jačih tržišta. Nagrađivanjem poslodavaca sa što većim brojem zaposlenika, umjesto onih koji žele biti kompetitivni, umjetno se i krivo kupuje socijalni mir te neadekvatno štiti domaće proizvođače. Ne štite se ni radna mjesta jer će poslodavci, zbog izbjegavanja ulaganja u tehnološku opremljenost, a posljedično s prevelikim brojem zaposlenika, izgubiti utakmicu sa stranim kompanijama koje se spremaju za ulazak na ovdašnje tržište. Oslabljeno, kako smo rekli, izostankom nužnih investicija. Nevjerojatno je da se kroz raspodjelu sirovina i dodjelu količina po kriteriju broja zaposlenih, unatoč tome što je to srednjoročno sigurno, a možda već i kratkoročno put u propast, istodobno uopće ne valorizira nečije ulaganje, kvaliteta obrade i izvoz. Cedar je, nažalost, dobar primjer svega toga. Žrtva okolnosti, ali i pogubnih scenarija.
Jedan stručnjak iz drvoprerađivačke branše rekao nam je da u Hrvatskoj definitivno izostaje strateški pristup drvnoj sirovini, ali i ozbiljna podrška domaćim ulagačima.
Unatoč solidnim rezervama drvne sirovine, koja se procjenjuje na oko 400 milijuna metara kubičnih, Hrvatska dosad nije uspjela uskladiti razvoj drvno-industrijskog sektora s tržišnim potrebama. Posebno u kontekstu sve jače postpandemijske konkurencije na svjetskom tržištu koja nemilosrdno i svakodnevno repozicionira i derogira nekad ozbiljne globalne igrače u sektoru. Rezultat toga je divljanje cijena sirovina i prekid starih logističkih tokova, kao i ozbiljno produženje opskrbnih rokova. Istodobno raste izvoz neprerađene sirovine iz Hrvatske, a usporedno s time nažalost izostaje financijska podrška razvojnih banaka, prije svega HBOR-a, prema tvrtkama koje su se prethodno pozicionirale na najsloženijim svjetskim tržištima poput Japana, Kine, Južne Koreje, Vijetnama ili Indije. U europskoj drvnoj industriji očekuje se novi, svježi investicijski ciklus. Mnogobrojni izvaneuropski ulagači čekaju prilike za ulaganja u primarnu preradu, uglavnom na tranzicijskim tržištima poput Rumunjske, Ukrajine i Hrvatske, ali pošteđena nisu ni zrela tržišta poput Francuske. Kao jedan od rijetkih, Cedar je spreman za tu utakmicu. Svoju bitku nije vodio u domaćem dvorištu nego na svjetskom tržištu. Svijetu je dobar, Hrvatskoj nije. Klasična hrvatska priča o jalu, podmetanju i preuzimanju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
