On je glumac s 50 godina staža i ima jedno od najprepoznatljivijih lica na glumačkoj sceni. On je Zdenko Jelčić, ali tek ako se spomene komandant Ljubo iz "Kapelskih kresova", onda stvari nekima postaju jasnije. Poznat je po ulogama pozitivaca, ali još više po ulogama beskrupuloznih negativaca, ustaških koljača poput onih iz Zafranovićeve "Okupacije u 26 slika". No, on je i Ante Čikeš iz "Ne naginji se van", narednik iz "Kiklopa" ili pak Blago Antić iz "Novina". Tu su i druge brojne uloge na filmu, u kazalištu i na televiziji, u domaćim i stranim produkcijama, a bavio se i kazališnom režijom.

Jelčić je na proteklom 68. Pulskom filmskom festivalu primio Nagradu "Fabijan Šovagović" koju Društvo hrvatskih redatelja dodjeljuje za izuzetni glumački doprinos hrvatskoj kinematografiji. Pojavio se i u filmu "Menhetenska odiseja" redatelja Marija Vrbančića u kojem je glumio ostarjelog glumca.

Potpuno drukčiji

Ulogu narednika nastavio je i u seriji popularnijih domaćih reklama poznatih po replikama kao što su "Lakše se diše" koje se i danas citiraju.

Nasuprot opakim likovima koje je glumio, Jelčić je u stvarnosti potpuno drukčiji, otvoren, komunikativan, spreman na šalu te bez dlake na jeziku.

- Veseli ste i jako pozitivan čovjek, kako uspijevate glumiti onakve negativce, zločince?

- Na Akademiju dođete s nekim svojim životnim iskustvima, a zatim uz nekoliko profesora koji su zapravo i režiseri učite i zanat glume. Zašto ne bih glumio negativca? Jednostavno uzmeš tekst, dobro ga naučiš i vidiš o kakvom se čovjeku radi, a svaki čovjek u sebi ima barem 50 raznih ljudi. Ja sam čovjek koji nikome ne želi zlo, nikad nisam nikoga udario, ne volim se svađati i kada u mom društvu govore negativno o nekome, ustanem i odem. E, sad, ja imam tu facu, samo se malo nakrivim i ljudi počnu bježati od mene. Zato se nikada nisam ni potukao i kada netko, recimo, u restoranu, počne vikati na mene, samo ustanem i kažem "Šta je?" Isti ga čas prođe volja za tučom i svađom i pobjegne.

- Jeste li ikada došli negdje da su Vas se ljudi uplašili?

- Ispričao mi je Nebojša Taraba, producent "Novina", da se na Trgu bana Jelačića upišao od smijeha. Odnekud su u Zagreb došla djeca na ekskurziju. Jedan mali od 14, 15 godina prijateljima govori "Joj, dečki, vidio sam Blagu Antića! Je… te usr'o sam se!"

- Jeste li se ikada bojali da ćete se kao Vaš lik u "Menhetenskoj odiseji" pretvoriti u nešto životinjsko, da ćete se malo previše uživjeti u ulogu s te mračne strane?

- Ne, nemam takvih problema. Nikada nisam nikome namjerno učinio nekakvo zlo, da sam nekome nešto uzeo, slagao pa prevario… To je ta vrsta patrijarhalnog hercegovačkog odgoja, iz stare sam hercegovačke kuće gdje se poštuju stariji… Imam dobru facu, imam stav, naučim tekst i nije mi teško nešto napraviti.

- Kako Vam je onda bilo snimiti onu mučnu scenu u "Okupaciji u 26 slika", koja je djelomično iskorištena i u "Menhetenskoj odiseji"?

- To me jako obilježilo, ali mi je jako drago zbog toga. Bila smo četiri jako dobra glumca, npr. bio je tu i Zvonko Lepetić, bili smo baš nabrijani. Scena je odvratna, naravno, i kada nam je to dao Zafranović, bez razmišljanja sam rekao "To ćemo napraviti kako treba, ohladiti se, biti podmukao, opasan i poklati sve ako treba". Zvonko i ja smo kod ljudi izazvali strah i to se vidjelo. Dobro se sjećam glumca koji je glumio pravoslavnog popa u onoj odvratnoj sceni koja je u stvarnosti bila i odvratnija, pa ju je Zafranović morao kratiti. Tonko Lonza, koji je bio savjetnik, je zbog te scene otišao sa snimanja i nije htio više raditi s nama. Ja i Zvonko smo se potiho, ali da ovi čuju, dogovarali kako ćemo ove likove ubiti. A ljudi amateri, nije im jasno. Onaj koji je glumio popa bio je stvarno pravoslavni pop.

- Kada spominjete Lepetića, ima još jedna mučna scena koju ste snimili s njim, ali u seriji "Zamke" u kojoj on glumi isljednika Udbe, a Vi zarobljenog ustašu Antu Vrbana koji mrtav-hladan priča o svojim zlodjelima.

- Ta serija mi je jako draga. Vrban je bio šef Jasenovca, gori od Luburića i od Artukovića. On je stvarno ubijao. Govori režiser, "Kako ćemo to?", a ja odgovaram "Samo vi mene pustite". Sjećam se te scene, ne sjećam se cijelog teksta. Lepetić pita "Jeste li vi 60 djece ubili?", ja odgovaram "Jesam, ali neću na njih trošiti metke. Pustio plin i…". A kada me na početku serije zarobljavaju u šumi na Sljemenu, tri, četiri vojnika me bacaju na tlo a ja se otimam i psujem k'o stoka, i to su prve psovke koje su se čule na televiziji.

Prekrasno iskustvo

- S druge strane, odigrali ste savršeno autoritativnu, pozitivnu ulogu, a to je komandant Ljubo u "Kapelskim kresovima". Kako je bilo ovo iskustvu u jednoj od i dan-danas najpopularnijih domaćih serija?

- Bilo je prekrasno, bili smo devet mjeseci u Gorskom kotaru. Došao sam direktno iz vojske u Delnice, imao sam 27 godina. Vrlo brzo sam se snašao, tekst sam naučio ranije, uloga je bila odlična, a serija je bila masovno gledana. Kada je igrala, nedjeljom su ulice bile prazne jer su je svi gledali. Mogao sam i u Srbiji, Makedoniji, Sloveniji, Vojvodini dobiti najbolje mjesto u restoranu. Ljudi su me častili, jer su me svi znali, a u to vrijeme bio sam samac i jako mi je dobro išlo kod cura. To je bilo genijalno!

- Jeste li tako upoznali suprugu?

- Ne, supruga je došla kasnije. Sve su cure bile jako zaljubljene u komandanta Ljubu i mogao sam birati, ha ha. Ta uloga mi je donijela puno lijepih ženskih bedara i tako… Zezam se.

- Gdje biste se svrstali politički?

- Ja sam komunjara, izrazito lijevi, bratstvo i jedinstvo, ljubljenje, brat sam sa Srbima, Slovencima, Crnogorcima, sa svima. Nisam kršten, niti išta od toga. Nemam apsolutno ništa protiv crkve, dapače imam vrlo dobre odnose s franjevcima u Hercegovini. Oni su vrlo otvoreni i pomažu narodu, pomagao sam njima i oni meni. Lijevo sam okrenut, iako ne toliko više sada. Ranije sam bio izraziti ljevičar. Kada čovjek stari shvati da neke mladenačke ideje nisu bile najpametnije, ali iz nekog svog staračkog samopoštovanja popušta ovim desničarima koji nisu dobri jer su protiv. Ja sam dobar jer sam za. Dopuštam i njima da misle, neka misle, ali neka ne rade gluposti.

- Sad će se netko možda našaliti i reći, kako to - Hercegovac, pa ljevičar?

- Jednog dana, prije ove pandemije, išao sam preko Frankopanske ulice i prema meni ide jedan stariji čovjek kojeg poznam, ali mu se ne mogu sjetiti imena. Ide pravo na mene. Znam da je nekad bio jedan od direktora u Školskoj knjizi, književnik je, ali ne mogu se sjetiti kako se zove. Kaže mi da mora sa mnom razgovarati: "Znate što, ja sam vam se htio ispričati. Bili ste u emisiji kod Aleksandra Stankovića na HTV-u i kada sam vas vidio, htio sam isključiti televizor. Žena mi govori da to ne radim, a joj govorim da vas ne mogu gledati. Ali kada ste vi počeli govoriti, moja žena i ja smo se zaljubili u vas. Očekivao sam hercegovačkog mrkog desničara, odvratnog koljača, iz serija i filmova, a sada vidim da imate puno liberalnije mišljenje nego ja. Najgore je što tako loše mišljenje o vama imam 30 godina".

- Vidite kako je to kada se fikcija percipira kao nešto stvarno… Ali da se vratimo na "Menhetensku odiseju". Moja je teorija, koju sam i iznio u recenziji, da je prvi dio filma kritika hrvatskog glumišta. Zato što Vi glumite starijeg glumca, znači samog sebe, u tom filmu i djelujete pompozno, pretjerano, a mladić kojeg tumači Mladen Vujčić i kojeg Vi u filmu podučavate je dosta ukočen, povučen, a često vidim naše glumce kako idu iz jedne krajnosti u drugu…

- Glumci su u vrlo nepovoljnom položaju. Prvo, oni ne biraju što će igrati, njih biraju redatelji i producenti. Postoje i neki agenti koji ih guraju, a ti glumci moraju živjeti. Više ne moram raditi. Odbio sam veliku seriju u Beogradu, jer to mogu. Imam 75 godina i nemam nikakvih zahtjeva. Imam cipele, košulje i gaće, mogu platiti odvoz smeća, televizijsku pretplatu i račun za mobitel, imam za kruh. Radio sam u Švicarskoj, imam dobru penziju, kao i žena i zašto da me netko zaj…va i da glumim neke budale u lošim filmovima? A ovi ljudi imaju ženu, djecu, stan koji moraju platiti, imaju auto, moraju ići na more… Moraju raditi i onda pristanu igrati u sapunicama. To nije lak posao. To oni rade 150 dana u godini, svaki dan osim nedjelje. To je 132 dana u kontinuitetu, od 7 ujutro do 19, ali moraju to raditi. Uopće im ne zamjeram što to rade, ali ja to neću, dosta sam se naradio. Imam teoriju da kad čovjek dođe u neke godine, mora paziti i mora napredovati u ravnodušnosti. Tako da napredujem u ravnodušnosti. To je jedino ostalo, ove staračke ćelije su popustile, pa koljeno pa druge stvari, ali ako ništa drugo čovjek može sačuvati to malo mozga koje ima, da se to ne pobrka. Zadnjih desetak godina nitko nije naljutio. Naljutio sam se na sebe, ali na to imam pravo, ako nešto zaje…m.

Marinkovićev lik

- Sjetio sam se one reklame za Bronhi, koja me i danas nasmijava. U toj reklami koju je režirao Antun Vrdoljak uspjeli ste nasmijati ljude, reklamirati proizvod i pokazati koliko ste Vi i drugi glumci (npr. Mladen Crnobrnja Gumbek) jaki.

- Taj lik u reklamama je lik koji je stvorio Ranko Marinković u "Kiklopu". U filmu igram srpskog narednika koji zaje…va Franu Lasića i Ivu Gregurevića kojem viče da je "Krele". To je taj lik. Redatelj Antun Vrdoljak je otišao Marinkoviću i rekao mu da bi ukrao taj lik, a Marinković mu je rekao "Ma radi što hoćeš!" Vrdoljak je "ukrao" taj lik i lik Kreleta i dao ga Crnobrnji. To je bila lova... Zbog tih para sam otišao u Pariz. U Srbiji je nakon reklame prodaja Kraševih proizvoda skočila sto posto, u Makedoniji 150 posto, u Vojvodini 200 posto, tako da su nas dobro plaćali.

- Koja Vam je najdraža uloga?

- Najdraža uloga mi je Vlaho Slijepi u Vojnovićevoj predstavi "Ekvinocij" u Dubrovniku prije 50 godina. Jedna od mojih prvih velikih uloga, za koju sam dobio i Prvomajsku nagradu. Najdraža mi je zato što je lijepa, zato što je dobro pisana i zato što sam je s guštom odigrao.

Povezane vijesti

• ZagrebDox - Štajnfeld: Razgovor o traumi silovanja put je ka zacijeljenju
• ZFF Lerotić: Jednima je moj film uznemirujući, a drugima utočište
• Anković:  "Proslava" je lokalna priča koju razumiju i u svijetu