Usprkos jakoj konkurenciji na ovogodišnjem, 69. Pulskom filmskom festivalu, film "Zbornica" zasluženo je osvojio Zlatnu Arenu za najbolji film i pritom uzeo još četiri nagrade među kojima je i Zlatna Arena za najbolju redateljicu Sonju Tarokić. Riječ je o nevjerojatno zrelom ostvarenju, a Sonji Tarokić, koja osim režije potpisuje i scenarij, ovo je tek prvi dugometražni film, iako iza sebe ima nekoliko kratkih filmova.

Sonja Tarokić je magistrirala filmsku režiju igranog filma na Akademiji dramske umjetnosti, te završila BA studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu. Njen kratki film "Tlo pod nogama" prikazan je na filmskom festivalu u Rotterdamu te osvojio nagradu za najbolji film na ZFF-ovim Kockicama, dok su filmovi "Crveno", "Pametnice", "Kurvo!" i "Ja sam svoj život posložila" prikazani i nagrađivani na raznim međunarodnim festivalima.

Unatoč tome što ima znanje i određeno iskustvo, krenuti raditi jedan ovako kompleksan film poput "Zbornice" s 50-ak likova nikako nije bio lak zadatak.

Kompleksna tema

- Iako imate iskustva sa snimanjem filmova, kako to da ste se kao svoj prvi dugometražni film odlučili snimiti film koji se bavi tako kompleksnom temom i ima tako puno likova?

- Kada kreneš pisati neki scenarij, iako si svjestan da će cijeli proces biti jako težak, moraš se zaista prvo baviti samom idejom. Našoj fantastičnoj producentici Ankici Jurić Tilić je otpočetka bilo jasno da će taj film biti užasno teško snimiti, ali nekako smo svi skupa zagrabili u to samo zbog zajedničke želje za radom na ovom projektu. Sama ideja je nastala kao neka vrsta razmišljanja o tome koliko je teško ljudima koji rade u sustavu – u školstvu, ali i u socijali i zdravstvu, u bilo kojem poslu gdje ste neprekidno okruženi ljudima i kojima ta klaustrofobija konstantne okruženosti ljudima ponekad može postati jedan od najvećih životnih tereta, kao neko životno breme. Te male podjele u klike, neprekidni pogledi, osjećaj odgovornosti, povijest svih odnosa koji postoje u kolektivima, to je nešto što me jako zanimalo. Htjela sam istražiti kako se onda mlad čovjek unutar toga mijenja i kako postaje spreman na kompromise. Ali istražujući ovu temu jako mi se otvorilo samo emotivno pitanje, kako se osoba iznutra promijeni bez da je svjesna toga. Jako me zanimalo napraviti film koji nije jednostavan za prepričati jer je takva i sama tema. Kada bismo primjerice postavili naoko jednostavno pitanje onom tko radi u nekom kolektivu -"Zašto se ovoj osobi ne da otkaz?" - postaje ludo što sve uključuje to pitanje, koju vrstu priče. Htjela sam prenijeti dojam da ni sam nisi točno svjestan što ti se događa dok živiš u takvom kolektivu, i to je nešto što ovako prikazano nisam nikada prije vidjela na filmu.

Kompromis

- Spomenuli ste kompromis. Je li taj kompromis poruka filma?

- Kompromis je definitivno dio tog ključnog sazrijevanja kojeg film prikazuje. Naša protagonistica je mlada pedagoginja i ono što doživljava u školi postaje njezina duševna rana. Isprva joj se čini da sve može s distance racionalno promatrati, no same situacije ipak postaju sve više osobne, postaju joj važne i odjednom su dio nje. Tako da kompromis, povremene izdaje i razočaranja u druge ljude postaju dio identiteta, ali i njezina mudrost. Dugo sam tražila koji je to osjećaj s kojim gledatelj treba ostati na kraju i činilo mi se da je jako važno da se u protagonistici zadrži jedna vrsta inata, bunta, nečeg što nije ni predaja niti samostalno herojstvo izvan sustava, jedna vrsta ljutnje koja je pokretač i koja je pozitivna emocija.

- Jeste li razmišljali o snimanju nastavka nekakvu "Zbornicu 2"? Iako je priča završena volio bih vidjeti što se dogodilo s likovima u budućnosti.

- Drago mi je da ljudi imaju potrebu postaviti to pitanje jer znači da su likovi zaživjeli među publikom i pamte ih, ali iskreno - znam da ne bih mogla ponovo raditi film u školi jer bi me to dokrajčilo, ha ha. Ljudima koji rade u prosvjeti je stvarno jako teško. Ali to se pitanje potezalo i u pretprodukciji, zezali smo se da bi bilo najbolje da naprosto izgradimo jednu školu i da snimamo u njoj svakih par godina, ha ha.

Nives Ivanković i Marina Redžepović u filmu "Zbornica"

- Ima scena, poput onih kada se Anamarija i profesor Siniša prvi put susreću sami, pa onda ona scena u kojoj se prikazuje sastanak roditeljskog vijeća, u njima se osjeća napetost. Je li se ona osjećala i za vrijeme snimanja filma?

- Marina Redžepović koja glumi glavnu ulogu je imala užasno težak zadatak, ona nosi cijeli film, sve odnose doživljavamo kroz nju, kroz njezine emocije, ona je ustvari ključ prema publici. No, dodatno, na samom snimanju se oko nje vrtio čitav ansambl glumaca i neprekidno se mijenjala ta vrsta tenzije koja se morala kreirati na licu mjesta, da je upravo Marina direktno osjeti. Sve te tenzije nastaju u njenoj duši i zato je ovaj film za nju bio uzbudljivi glumački izazov, ali ipak i jako iscrpljujuće iskustvo. Postojalo je veliko povjerenje među glumcima, ali i u njihovom odnosu prema meni. Zajedno smo kreirali sve te detalje, mizanscenu i neprekidnu vrtnju, to je za sve nas bilo nešto potpuno novo. Imali smo osjećaj da moramo i sami shvatiti kako će to funkcionirati, no jednom kada smo se uhodali, počeli smo si jako vjerovati. Tenzična atmosfera je bila upisana u scenarij, u svoj silini dijaloga i hrpe pogleda svaka sitnica se morala "uhvatiti" i biti čitljiva gledatelju. Čak i kada je riječ o drugom, trećem ili četvrtom planu, glumci su morali biti u potpunosti prisutni, nisu mogli čekati "svoj krupni plan", već su bili u konstantnoj akciji.

Tlocrt

- Scene su prilično dobro odmjerene pa se pitam, onako u šali, jeste li u ruci imali štopericu ili metronom s kojima ste pazili na dužinu i ritam filma?

- Funkcioniralo je više-manje na način da bih na tlocrtu osmislila sva kretanja, i glumačka i kretanja kamere - i onda bismo to uvježbavali na početku dana, pa bi zatim nakon uvježbanih probi krenuli u snimanje i lovili sve te sitnice koje su ponekad nastajale i s glumačkom improvizacijom. Tu je definitivno prednjačila Nives Ivanković koja ima specifičan način rada, i od koje sam strašno puno naučila. Ona je silno inspirativna baš na probama, kada još istražuje sve što ta scena nudi, i zatim traži da ipak sve nekako "zacementiramo" što se tiče samog teksta i dinamike izvedbe. Ali onda te ipak na snimanju na neki način iznenadi nekim ad hoc idejama koje sjajno upale.

- Spomenuli ste Marinu Redžepović. Osim što je glavna glumica čiji lik dominira plakatom, ona je zbilja u potpunosti ušla u priču i lik koji glumi, ali kako ste shvatili da je baš ona prava osoba za ovako zahtjevnu ulogu?

- Marina i ja smo se upoznale još za vrijeme fakulteta. Glumila je u raznim našim studentskim vježbama i u puno filmova redatelja naše generacije. Napravila sam s njom nekoliko kratkih filmova, studentskih vježbi, nakon kojih sam imala dojam da nas veže veliko povjerenje, postale smo jako bliske i velike prijateljice. Ali mi je cijelo vrijeme bilo jasno da ovaj scenarij pišem baš za nju, jer sam vjerovala u njezinu nevjerojatnu osobinu prštenja empatije, ona je zaista uvijek "uronjena" u ljude, u svijet koji ju okružuje, a to je ključ našeg filma. Čovjek može u potpunosti s njom suosjećati i imaš dojam da je to jedna bistra, pametna osoba koja je istovremeno stvarno prisutna među drugima, osjeća ih. Kao glumica je taj težak zadatak zaista iznijela na svojim plećima. Marina je u stvarnom životu duhom zrelija i nije toliko naivna kao naša protagonistica u filmu.

- Koliko ste glumce morali usmjeravati, odnosno jesu li napravili nešto što se vama nije sviđalo pa ste se morali pozvati na svoj autoritet?

- To je nekako normalan dio procesa. Meni je jako važno imati glumačke probe na kojima pokušavamo svaku scenu definirati u njenoj srži. Počevši od samog čitanja scenarija i razgovora o sceni, o tome što je zapravo emotivni ulaz u scenu, zatim koji su neki ključni "beatovi" scene, i s kojom energijom se izlazi iz scene - do toga da se onda razgovara o pojedinačnim likovima, o nekim manirama, sitnicama… Jako je zapravo zanimljivo to što su glumci, i kao ljudi i kao profesionalci, jako različiti međusobno i sa svakim istražuješ nešto sasvim drugo. Kada je riječ o ovakvom filmu gdje glumi 50 glumaca, to je vrlo dragocjeno režijsko iskustvo, meni je to bila škola kao da sam pet godina samo to studirala.

- Kakve su bile reakcije iz škole, odnosno škola u kojima ste snimali film?

- Film smo snimali na sedam, osam lokacija. To su škole koje su većinom građene u sedamdesetima u Zagrebu, socijalistička ciglena gradnja koja je fantastična, labirint struktura s velikim predvorjem. Nama je bilo jako važno da potražimo tu crvenu boju gdjegod smo mogli. Radili smo vikendima, u suprotnim smjenama i svaki prostor je potpuno druga škola - hodnik, kantina, kabineti, sve to glumi istu školu, a zapravo je u različitim dijelovima Zagreba. Sve nas je bilo jako strah kako će prosvjeta reagirati i hoće li prihvatiti ovaj film. Ali reakcije ukupno nisu mogle biti ljepše, i taj nas je dio kao ekipu jako raznježio i mnogočemu naučio. Od raznih školskih udruga, prosvjetarskih portala, unutarnjih razgovora, imala sam dojam da su zaista "Zbornicu" uzeli kao svoj film. Na cesti bi me zaustavile neke pedagoginje koje bi rekle "Konačno! Hvala!". Te situacije su bile fantastične, pa čak i kada bismo imali direktnu komunikaciju s gledateljima nakon filma gdje je skoro uvijek bilo vrlo dirljivo. Čak i kada bi se netko na nešto naljutio, naljutio bi se zato što je u filmu prepoznao nešto što ga smeta.

- Kakav je to osjećaj osvojiti Zlatnu Arenu za najbolji film?

- Od prošle godine ta dodjela nagrada u Puli je napravljena da se do zadnjeg trena ne zna tko je dobio. To je nešto što je za nas koji se time bavimo užasno stresno i neprirodno, da budem iskrena. Nismo prije toga baš bili najopušteniji, ali jako mi je drago da je film osvojio toliko nagrada zbog naše cijele ekipe, zbog ljudi koji su radili na filmu. Postali smo jako bliski i na taj način se priča jako lijepo zaokružila. Premijeru smo imali prošle godine na ljeto u Karlovym Varyma i ovo u Puli nam je bio kao neki pozdrav s filmom. Baš smo ga s nekim mirom i guštom gledali u Areni. Već smo znali kako publika reagira, što im se sviđa, pa smo mogli potpuno opušteno sjediti iza platna i čekati da film završi, u zajedničkom miru i sreći da smo ga uopće napravili. Zlatne Arene su sve to samo lijepo zaokružile. Na pulskom je festivalu ove godine bilo stvarno odličnih filmova, a i iduće godine publiku čekaju stvarno sjajne stvari. Voljela bih da se hrvatskoj publici otvori srce prema našem filmu.

Festivali i nagrade

Film "Zbornica" ovjenčan je do sada brojnim festivalskim nagradama te ima zavidnu svjetsku festivalsku promociju. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Karlovim Varima 2021. u   glavnom natjecateljskom programu osvojio je posebno priznanje glavnog žirija; posebno priznanje Ekumenskog žirija, a na Zagreb Film Festivalu 2021.posebno priznanje žirija u međunarodnoj dugometražnoj konkurenciji. Između ostalog, prikazan je u glavnom natjecateljskom programu Festivala istočnoeuropskog filma u Cottbusu 2021., na Torino Film Festivalu 2021. Dobitnik je Nagrade Oktavijan za najbolji dugometražni igrani film 2022., a na Međunarodnom filmskom festivalu u Beogradu – FEST 2022. "Zbornica" je nagrađena kao najbolji debi. Na Međunarodnom filmskom festivalu u Vilniusu – Kino Pavasaris 2022. Marina Redžepović proglašena je najboljom glumicom u Natjecanju europskih debitanata.

Povezane vijesti

• Skoro svi filmovi na Kaštelu snimljeni ove godine
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu
• Zlatna Arena za životno djelo Marti Mészáros