Uoči pretprošlog izdanja Pulskog filmskog festivala, Društvo hrvatskih filmskih redatelja, čiji je član i Pavo Marinković - od ovog tjedna novoimenovani umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala - odbilo je sudjelovati na festivalu u Puli te povuklo i preusmjerilo svoju Nagradu "Fabijan Šovagović" u Vukovar. Tada je bojkot objašnjen "nezadovoljavajućim odnosom Pulskog filmskog festivala prema hrvatskim filmskim autorima, stvaraocima i profesionalcima" kao i time da je "Pulski filmski festival, unatoč izdašnom budžetu, slabo organizirana priredba čije vodstvo ne razumije svoju ulogu u životu hrvatskoga filma".

- Što je sve Vama osobno smetalo kada ste zadnjih godina dolazili kao redatelj sa svojim filmovima u Pulu, gdje se usput, nagrađeni s tri Zlatne arene?

- Kad završi prekrasna projekcija u Areni i utiša aplauz publike, vi kao autor za svoj film više ne možete učiniti ništa. Festival se završi, možda ste dobili nagradu, a možda i niste. Osim feedbacka od publike, jedino što možete dobiti u Puli jest nagrada. Ali smisao festivala ne smije biti osobno pozicioniranje unutar zadanih gabarita hrvatske kinematografije, a to se osvaja "uspjehom u Puli". To proizlazi, kako iz provincijalizma, tako iz naslijeđa gdje su nagrade određivale pozicije. Međutim, tako umjetnost ne bi trebala funkcionirati. Filmski festival mora biti mjesto susreta, razmjene, s profesionalcima, kolegama, prodajnim agentima, delegatima drugih filmskih festivala, distributerima, budućim suradnicima i producentima. Svega toga u Puli je izostajalo i to je frustriralo velik dio filmaša, pa i mene. Upravo na onome mjestu na kome bi morao najviše moći pomoći svom novom filmu, upravo tamo si najbespomoćniji. Umjesto da si u situaciji da promoviraš svoj film, uhvaćen si u situaciji imaginarne borbe za komadić statusnog simbola unutar jednog uhodanog sustava.

- Dojam je da je Pulski filmski festival kao nacionalni ili državni festival, posebno u odnosu spram Motovunskog festivala, a i spram HAVC-a dok ga je godinama vodio Hrvoje Hribar, bio opterećen i osporavan zbog internog, neizrečenog ali prisutnog političko-ideološkog sukoba. Kakvo je vaše mišljenje?

- Pula Film Festival je nacionalni filmski festival financiran državnim novcima. I ostali festivali koji su privatni, također su financirani državnim novcima. I tako to u Europi treba biti, jer ne postoje bogate kulturom zanesene mecene s osjećajem odgovornosti za zajednicu koji će lokalnim filmskim društvima napisati ček kojim bi se financirali filmski događaji. Naravno, Pula je doživljavana državnije od ostalih festivala. Ali, Pula Film Festival ima jasnu programsku odrednicu, a tiče se afirmacije domaće kinematografije. Ti tzv. prijepori ili razlike, često se tumače kao ideološki sukobi, ali to je vrlo simplificirano razmišljanje. Pod ideološkim sukobima, u malenim sredinama poput naše, vrlo se često krije i sektaštvo i osobni interesi. U svom segmentu posla, Pula Film Festival ne mislim voditi sektaški, nego na dobrobit publike i struke. Ne zanimaju me nadmudrivanja nalik partijama "Monopolyja" i "Čovječe, ne ljuti se" s drugim festivalima koje uopće ne vidim na suprotnim stranama.

- Koliko su pak, 'lijevo-desni sukobi' (koji su kulminirali za sukoba tadašnjeg ministra kulture Hasanbegovića i HAVC za mandata Hribara) tek maska za sukob nad kontrolom velikog novca, pa i velikog društvenog utjecaja, a obzirom da je film dosta skupa igračka?

- Odgovorima na ovo pitanje vama bi možda otvorio zanimljivu temu, ali bih diskusiju odveli u područje koje ne bi bilo od koristi festivalu.

- Najradikalniji vaš prijedlog, po mom mišljenju, jest odustajanje od prikazivanja hrvatskih filmova na drugoj projekciji u Areni, i njihova selidba u INK u termin u 19 sati. Tada je još sunce i ljudi su još na moru. Istina je da su zakinuti autori filmova koji su se kao drugi prikazivali u Areni, najčešće s početkom u ili nakon ponoći, no i tada je taj film (prije korone) gledalo bitno više ljudi nego što će ih gledati u prostorno ograničenom pulskom kazalištu. Očekujete li zbog te promjene probleme od domaćih filmaša?

- Problem o kojem govorite je problem rasporeda slotova. Druge projekcije hrvatskih filmova u Areni, gotovo su uvijek bile otužne. I na neki način diskriminacijske. Komorni film, pak, mnogo bolje paše u zatvoreni prostor. Ključno pitanje jest kako zatvoreni prostor učiniti atraktivnijim nego što on trenutno jest. Kada kao filmaš idete na bilo koji strani festival, razmišljate jedino o tome kako imati što bolju projekciju, a ne razmišljate o tome je li vam projekcija u Prostoru A ili u Prostoru B. Bitno je da su mjesto, vrijeme i publika pravi. Sve drugo je pitanje naših taština i osobnog prestiža. Dakle, dugoročno, po mom mišljenju treba raditi na reafirmaciji pulskog kazališta kao Red Carpet lokacije koja može ponuditi i neke stvari koje Arena ne može - a to je razgovor autora s publikom, a intima i komornost prostora katkada mogu donijeti i neočekivanu dodatnu kvalitetu. Ove godine bit ćemo zadovoljni ukoliko budemo imali sedam hrvatskih premijernih naslova pa se može dogoditi da niti jedan hrvatski film ne bude bio prikazan u kazalištu. Ali već sljedeće godine očekujem desetak filmova. Kad se jednom od COVID-a vratimo u normalu, krcato kazalište sa 700 gledatelja mnogo je atraktivnije od poluprazne Arene. Spomenuli ste i termin od 19 sati - kao rani termin za projekcije obzirom da se ljudi još kupaju. Ukoliko sunce, ljeto i more predstavljaju prepreku za filmski festival, onda to nije dobro. Mislim da Puli treba filmski festival, a ne ljetno kino u Areni - to su dvije različite stvari.

- Koje filmove namjeravate staviti u termin druge projekcije u Areni?

- Najatraktivnije manjinske koprodukcije ili će to biti drugi filmovi iz međunarodnog programa koji će po sistemu "double bill-a ili feature-a" najbolje pasati prvoj projekciji koja bi trebala biti hrvatski film. Pokušavam misliti o tome da svaki hrvatski film ima ciljanu publiku; iz toga proizlazi da druga projekcija ne iznevjeri ciljanu publiku prve projekcije. Vrlo jednostavno: ukoliko je prva projekcija hrvatska romantična komedija, ne bi bilo poželjno na drugu projekciju programirati latvijski art house horror. Dakle, druge projekcije u Areni trebaju biti oni filmovi iz bilo koje sekcije programa koji će te večeri najbolje odgovarati prvoj projekciji koja zapravo diktira ritam večeri.

- Namjeravate manjinsku koprodukciju izdvojiti iz Hrvatskog programa i spojiti je s međunarodnim programom. Hoće li time manjinske koprodukcije (koje ipak sufinanciraju i hrvatski građani) izgubiti na vidljivosti, a i biti marginalizirane u konkurenciji s, primjerice, pobjednikom Cannesa?

- Danas je neznatan broj vrlo čistih organskih koprodukcija. Koprodukcije se danas mahom rade iz ekonomskog principa te dok gledate film vrlo često nećete ni primijetiti koji je doprinos koproducentske zemlje. Nećete primijetiti gdje je film sniman, a gdje je obrađena slika. Danas su koprodukcije ekonomska nužnost i način funkcioniranja europskog filma. Tako da vidljivost manjinskih koprodukcija na festivalu treba ovisiti o njihovoj kvaliteti, a ne o visini hrvatske participacije, jer se ta participacija ne daruje, nju odrade hrvatski filmaši koji u tim projektima sudjeluju. Stoga smatram da je prirodni dom manjinskih koprodukcija Međunarodni natjecateljski program koji bi se sastojao od manjinskih koprodukcija upotpunjenih kvalitetnim naslovima iz našeg dijela Europe (Centralne i Jugoistočne Europe). Siguran sam da je i redateljima manjinskih koprodukcija atraktivnije da su im filmovi u međunarodnom natjecateljskom programu nego u Programu manjinskih koprodukcija koji onda nalikuje na "Smotru s nagradama", a ne na ozbiljan festival. A najmanje bih se brinuo za kvalitetu hrvatskih manjinskih koprodukcija - ona je naime na izrazito visokom nivou. Zar to nije potvrdio Radu Jude pobjedom na ovogodišnjem Berlinaleu, Puiu sa sudjelovanjem u Cannesu, a Golubović, Terzić i Mitevska na Berlinaleu.

- Koliko umjetnički ravnatelj PFF-a (kao nacionalnog festivala s međunarodnim programom) uopće ima velikog manevarskog prostora, jer na raspolaganju ima pet-šest-sedam hrvatskih filmova godišnje, dok mu se međunarodni kvalitetni naslovi nude sami po sebi nakon održanog Berlinalea i Cannesa?

- Manevarskog prostora nema puno. Ali ga ima. U Hrvatskoj je trenutno 13 filmova završeno ili je u postprodukciji. Jedan se snima, a nekoliko njih snimit će se do ljeta i po ljetu. HAVC je otvorio natječaj i za mikrobudžetne filmove. U bliskoj će budućnosti na Pula Film Festivalu redovito biti desetak filmova. Bilo bi možda i ove godine da redatelji imaju više povjerenja u ono što Pula Film Festival može učiniti za njih. A zanimljivi međunarodni naslovi ne nude se samo u Cannesu i Berlinu. Ima ih i u Moskvi, Varšavi, Veneciji, Tallinu, Busanu... Ne treba po "defaultu" odabrati laurete tri najveća festivala i onda ih uvrstiti u međunarodni program. Treba odabrati ono što će se hrvatske publike najviše ticati, ono što će ona najbolje razumjeti. A po zakonu spojenih posuda, samo tako ćemo privući onaj dio strane filmske industrije koje uistinu zanima naš kulturni identitet. Ne mislite valjda da će ljudi koje zanima hrvatska kultura i kultura srednje Europe, Mediterana i Balkana doći u Pulu zato da bi gledali pobjednika Canneskog festivala? Doći će u Pulu po nešto što ne može naći nigdje drugdje. A ono što je na našim filmašima, to je da rade dobre filmove.

- Osim duge festivalske tradicije i lijepe Arene, koje neiskorištene prednosti i potencijale Pulskog filmskog festivala namjeravate aktivirati i kako?

- Programom koji je atraktivan i koji govori u prostoru i vremenu u kojem živimo. Arena jest privilegij, ona festivalu daje posebnu čar, ali se festival ne sastoji od Arene nego od filmova. Ne sastoji se samo od lokacija, nego od publike i od sadržaja.

- Manjak premijera je meta čestih kritika PFF-a s ipak konceptom nacionalnog festivala. Redatelji nisu niti htjeli da im film premijerno igra u Puli. Publika bi mnoge vidjela prethodno u kinima. Kako ćete se boriti za ekskluzivnost filmskih naslova, dakle da u Puli bude čim više premijernih hrvatskih filmova?

- Radom. Tako da budemo uspješni i da povratimo nestalo povjerenje hrvatskih filmskih profesionalaca da im se isplati film premijerno prikazati u Areni. I da prikazani film u Puli može vidjeti netko tko može pomoći tom filmu nakon Pule. Netko tko će film otkupiti, uzeti ga na važan festival, ili napisati kritiku u međunarodnoj tiskovini. Ali da bismo dobili filmove za Pula Film Festival, ne mislim se koristiti ucjenama, posve sigurno ne kasnonoćnim (drugim) projekcijama u Areni. Postoje tri filmska festivala na svijetu koja uvjetuju svjetsku premijeru filma - to su Cannes, Venecija i Berlin. Svaki hrvatski film koji ima priliku otići na jedan od tih festivala, to mora učiniti. Suprotno od toga bio bi kulturocid. Ali ono što Pula Film Festival mora učiniti jest omogućiti benefit hrvatskoj filmskoj industriji, osjećaj da od Pule njihovi filmovi imaju koristi. Da ih mogu vidjeti prodajni agenti, delegati festivala, da mogu napraviti dobar PR za kino distribuciju - dakle sve ono što svojim nacionalnim filmovima rade festivali u Grazu, u Cluju, u Varni...

- U svom ponuđenom Prijedlogu koncepcije razvoja PFF-a, napisali ste i ovo: "Zabluda je tko misli da umjetnički ravnatelj Pula Film Festivala ima značajni utjecaj na kvalitetu hrvatskog programa". Možete li to ukratko pojasniti?

- Umjetnički ravnatelj Pule nema utjecaja na kvalitetu hrvatskih filmova. Projekte koji će se snimati odabiru umjetnički savjetnici HAVC-a, a redatelji i ekipe to onda snime najbolje što mogu. S time što oni snime, umjetnički ravnatelj mora moći sastaviti suvisao program. Dakle, kvaliteta hrvatskog programa direktno ovisi o radu HAVC-a. Naravno, uvijek se može dogoditi neki "nezavisni biser" koji se provukao mimo HAVC-ovog radara, ali to je danas sve rjeđe, jer je HAVC gotovo uvijek uključen u takve projekte, osim kroz pomoć u postprodukciji, tako i kroz potporu mikrobudžetnim filmovima. Ali ono što Pula Film Festival može, a to je stvoriti preduvjete za edukaciju producenata, scenarista - može utjecati na to da se zbog mnogih stvari podigne kvaliteta budućih, još nesnimljenih filmova. Isto tako može pomoći i budućem plasmanu onih filmova koji su u fazi postprodukcije. Takvi programi dio su industrijskog dijela Pula Film Festivala i tu vidim zapravo i najznačajnije mogućnosti poboljšanja festivala. Naravno, one su tiču filmaša, a ne publike.

- Industrijski program smatrate jednim od najvažnijih segmenata koje bi Pulski filmski festival međunarodno pozicionirao i od kojeg bi hrvatski filmaši imali mnogo koristi? Koliko će vam ograničeni budžet tu biti objektivan teret?

- Glede financija, morat ćemo se snalaziti. Ali od industrijskog dijela ne mislim odustati, jer korist filmaša, te hrvatskog filma u vrlo bliskoj budućnosti, može biti ogromna.

******

Što s Jugoslavenskim festivalom igranog filma?

- Koliko je strukturalni, identitetski problem Pulskog festivala to što sve do danas nije razriješena činjenica da je desetljećima to bio Jugoslavenski festival igranog filma, sa selekcijom šest nacionalnih kinematografija, s međunarodnim renomeom, da bi s ratom i raspadom Jugoslavije Pula postala festival za bitno manje tržište, i upravo zbog rata i raspada bitno opterećen politikom? Recimo, sjećam se da je financijer filmova ratnih 90-ih bilo ni manje ni više nego Šuškovo Ministarstvo obrane.

- Ljudi su kod nas tada bili sretni da netko uopće želi financirati filmove. Devedesete godine donijele su procvat američkog nezavisnog filma, samim tim jačanje nezavisnih distributerskih kuća koje su masovno promovirale kvalitetne europske filmove u Americi. To je bilo drugo zlatno doba, a kod nas je u to vrijeme trajao rat. Dok smo se mi bavili pitanjima osobnog identiteta, druge, u smislu filmske kulture, inferiornije kinematografije su nas pretekle i pametno organizirale svoju industriju. I naravno da Pula kao Festival jugoslavenskog filma iz 70-ih i 80-ih ne može imati istu koncepciju i strategiju kao festival jedne nove države s četiri milijuna stanovnika. I tu je Pula Film Festival dugo lutao, tražio svoj novi identitet u potpuno izmijenjenoj filmskoj karti Europe.

******

Budžet manji, izazov velik

Festivalski budžet je ne tako davno bio bitno viši od postojećeg, četiri i pol milijuna, a sada je manji za više od milijun kuna.

- Koliko će taj moment biti veliki teret za vašu prvu izvedbu PFF-a, ali i narednih ljeta?

- Upoznat sam sa činjenicom da je budžet nešto manji, ali tek moramo svi zajedno sjesti i vidjeti kako s onime što imamo festival učiniti što atraktivnijim. Dakle, izazov je velik.

******

Tko je Pavo Marinković

Pavo Marinković (Zagreb, 1967.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegove prve kazališne predstave objavljene su i praizvedene početkom 90-ih; dobitnik je mnogih domaćih nagrada. Nakon desetogodišnjeg rada kao dramaturg urednik u Dramskom programu HRT-a (1996.-2005.), snimio je tri igrana filma: "Ministarstvo ljubavi" (2016.) - dobitnik triju Zlatnih Arena, "Ljubavni život domobrana" (2009.), "Trešeta" (2006.) te jedan dokumentarni film "Okupacija, 27. slika" (2013.). Filmovi su mu prikazivani i nagrađivani na brojnim festivalima.

Povezane vijesti

• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Prijave za Hrvatski program i Kratku Pulu 63. PFF-a
• Saznajemo tko je dobio koliko glasova za novog ravnatelja Pulskog filmskog festivala. Pavo Marinković: "Nisam ni u kakvoj potrazi za uhljebljenjem"