Trećeg dana 69. Pulskog filmskog festivala imali smo prilike vidjeti "Ljeto kada sam naučila letjeti" Radivoja Andrića iz kategorije manjinske hrvatske koprodukcije.

Ovaj put radi se o 12-godišnjoj Sofiji koja sa svojom napornom bakom Marijom iz Beograda kreće u posjet bakinoj sestri, teti Luce koja živi na Hvaru. Sofija se raduje moru i prvom poljupcu, ali stvari ne ispadaju kako je zamislila, a i otkrije da baka ima svoje tajne. Iako se tako činilo na početku, umjesto razvučene i pretenciozne obiteljske sapunice dobili smo ipak emotivan, slatki filmić s puno humora koji poput nestalnog vjetra na Jadranu gotovo neprimjetno promijeni smjer u oluju, ali na koncu sve završi u jednoj osunčanoj vali.

"Ljeto kada sam naučila letjeti" je pitak i u skladu s time duhovit film za koji oni koji su skloni emocijama trebaju pripremiti paketić papirnatih maramica koji će im dobro doći u drugom dijelu. Doista, ako me osjećaj vremena i brojke na mom ručnom digitalnom satu nisu prevarili, točno negdje u 45. minuti ovog jednoipolsatnog filma radnja postaje malo ozbiljnija i uvodi nekoliko tragičnih elemenata koje bi se dalo naslutiti još na početku, ako se dobro pazi.

Pazio je jako dobro i redatelj Andrić da ne razvuče scene u suvišne dijaloge ili gromoglasne tišine koje ništa ne znače, što je zasluga i scenaristice Ljubice Luković. Ne znam, ali da sam kojim slučajem financirao ovaj film bio bih zadovoljan što se moj novac nije potrošio u bezvezarije kojima je jedini cilj da se produži minutaža. Ovdje je sve poslagano kao na kraljevskoj večeri, ali puno manje uštogljeno. Lijepo je također što Andrić, kao i sve više njegovih kolega, prihvaća neka moderna filmska sredstva izražavanja tako da ovaj film doista djeluje kao da je rađen za treće desetljeće 21. stoljeća.

Nakon svinja i ostale živine koja govori u "Nosila je rubac črleni", ovdje imamo pričajućeg lubina i pauka, uz animacije koje uglavnom prate Sofijinu komunikaciju putem smartphonea, kao i njene unutrašnje monologe. Iako film ne bježi od toga da bude tužan, štoviše, čini se da jako igra na tu kartu u raspletu, mnoge stvari koje su mogle biti postavljene tragično, poput razorenih Sofijinih pubertetskih snova, okrenute su na totalno otkačenu ironiju, ali bez imalo omalovažavanja.

Sofija je lik od krvi i mesa, prosječna povučena tinejdžerica koja sanja o dečkima i zabavi i ne može bez svoje male telekomunikacijske kutije. Nju je odlično predstavila Klara Hrvanović. Ona se svojski potrudila i nekim čudom uspjela do kraja ostati simpatična, lik za kojeg se navija da ostvari svoje snove, a ne neko iritantno derište kojem se treba vjerovati samo zato jer je glavni lik u filmu. I ne samo ona. Sva djeca u filmu, poput Eme Kerete Rogić i Luke Bajte pokazala su koliko im je stalo i lijepo odradila svoj posao.

Što se tiče ovih glumaca starije generacije, tu je Olga Odanović koja glumi Mariju i ona je kao lik nepodnošljiva jer takva treba biti, dok je Snježana Sinovčić Šiškov kao Luce njena smirena i racionalna suprotnost. Ipak, najveće iznenađenje bio mi je lik Nikole kojeg je odglumio Žarko Laušević. Mlađe će se generacije vjerojatno zapitati tko je on, dok su se meni sjećanja vratila u doba dok sam bio otprilike uzrasta kao i mali glumci u filmu, što znači jako davno. Laušević je bio vrstan glumac i to je ovim filmom opet potvrdio.

"Ljeto kada sam naučila letjeti" je gotovo školski primjer, iako prilično napredan, kako se neke velike teme mogu diskretno servirati, ali tako da ne ostave pregorak ili prezaslađen okus. Ono čime se hrvatska i srpska kinematografija svako malo bave zadnjih 30 godina i čime će se baviti barem još toliko su međunacionalni odnosi i rat devedesetih. To ponekad ispadne dobro, ponekad se vješto eskivira kao nešto prevaziđeno (primjerice u filmu "Tereza37"), a uglavnom ispadne kao nešto isforsirano. Ovdje je to vrlo lijepo postavljeno, tek je malo zapaljeno, ali nije razbuktano jer jednostavno nije potrebno. Jasno je da se radi o obitelji koju je razdvojio rat, jasno je iz reakcija likova kolike je posljedice to na njih ostavilo, ali na kraju se valja okrenuti budućnosti.

Inače, glazbu za film je radio Puljanima, pogotovo ljubiteljima jazza, omiljeni Vasil Hadžimanov.

Povezane vijesti

• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Dio programa PFF na Brijunima. Donosimo program
• Pavo Marinković, umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala: "NISAM PRISTAŠA PRIKAZIVANJA HRVATSKIH FILMOVA NA DRUGOJ PROJEKCIJI U ARENI, A MISLIM DA NIJE NI PUBLIKA, ALI OVOG PUTA SAM POPUSTIO"