"F20" i "Teret": PUTOVI BEZ POVRATKA

"F20" priča je o dvoje mladih, Martini (Romina Tonković) i Filipu (Filip Mayer)

"F20" redatelja Arsena Antona Ostojića je kombinacija "Psiha", "Thelme & Louise" i "Rođenih ubojica", samo drvenije odglumljen i još neuvjerljivije ispričan * "Teret" Ognjena Glavonića je užasno hermetičan, težak i usporen, vuče se i vuče, dok se u njemu (skoro) ništa ne događa. Unatoč tome, film uvlači gledatelja u svoju postapokaliptičnu, turobnu atmosferu praznih polja, opustjelih šuma, kaljuža, oronulih fasada i vječito sivog neba

Jučer smo u programu Hrvatski film 66. Pulskog filmskog festivala vidjeli dva filma, zanimljiva po tome što jedan pokušava biti dinamičan, a ispada razvučen ("F20" Arsena Antona Ostojića), dok drugi ("Teret" Ognjena Glavonića) izgleda da je namjerno razvučen, ali nas je unatoč tome uspio zaintrigirati.

Suprotnosti

"F20" priča je o dvoje mladih, Martini (Romina Tonković) i Filipu (Filip Mayer), redatelj je Arsen Anton Ostojić, a scenarist Hrvoje Sadarić. Martina je društvena, komunikativna i htjela bi ići na Zrće, ali njen strogi tata koji vodi pizzeriju joj to ne da jer smatra da bi trebala učiti za fakultet. Dva puta dnevno pizzu iz te pizzerije naručuje Filip, Martinin vršnjak kojemu ona dostavlja pizze te se njih dvoje sprijatelje i to im mijenja živote. Filip je potpuno suprotan Martini, nekomunikativan je i ne izlazi iz stana u kojem nema njegovih roditelja koji su na putu. Barem tako kaže Filip za kojeg kroz kratke inserte doznajemo da se liječi kod psihijatrice (a F20 odnosi se na dijagnozu shizofrenije). Ukratko, "F20" je kombinacija "Psiha", "Thelme & Louise" i "Rođenih ubojica", samo drvenije odglumljen i još neuvjerljivije ispričan.

"Teret" je film iz programa manjinskih koprodukcija, redatelj i scenarist je Ognjen Glavonić. Leon Lučev je Vlado koji 1999. dok NATO bombardira Srbiju u svom kamionu prevozi neki teret s Kosova u Beograd. Pravila su da nema stajanja na putu i nema pitanja što se prevozi te se teret mora dostaviti do 21 sat. Vlado se prvog pravila ne pridržava, ali isto tako i ne pita što mu je u kamionu. Samo u jednom trenutku shvaćamo da radi kao nadničar za nekog iz vlasti, vjerojatno vojsku i policiju. Usput pokupi 18-godišnjeg Paju (Pavle Čemerikić) koji želi otići u Njemačku i s kojim se sprijateljuje te njih dvojica nastavljaju do Beograda.

Intrigantne minijature

"Teret" je užasno hermetičan, težak i usporen, vuče se i vuče, dok se u njemu (skoro) ništa ne događa. Unatoč tome, film nas je nekim čudom uspio uvući u svoju postapokaliptičnu, turobnu atmosferu praznih polja, opustjelih šuma, kaljuža, oronulih fasada i vječito sivog neba. Na trenutke izgleda kao da je redatelj zaboravio na Vladu i Paju, no i to nekim čudom funkcionira jer dobivamo intrigantne minijature likova izgubljenih u duhovnoj pustari. Čini se da je Vlado zbilja nezainteresiran za to što prenosi, no on je samo čovjek koji se bori za svoju egzistenciju, uronjen do grla u apatiju, no u njemu ima dovoljno toga ljudskog da bi se s njim mogli poistovjetiti, da bi mogli razumjeti njegovu malodušnost. Vlado sebe preispituje, jasno mu je što se događa, ali što može učiniti? Živo nas je na koncu zanimalo što je to u kamionu, a kada se otkrije što to Vlado prenosi to će biti prikazano s distance, kroz prozor zgrade u koju Vlado došao po plaću, vidjet ćemo bagere koji kopaju zemlju i vojnike koji iz Vladinog kamiona iznose mrtvi teret. Kratko, bez senzacije i guranja u prvi plan, pa opet dovoljno da nas stisne u grlu.