Među filmovima koji su se proteklih par dana našali na rasporedu 71. Pulskog filmskog festivala su i "Slatka Simona" Igora Mirkovića i "Šalša" Dražena Žarkovića.

Ponekad od nekih filmova imam određena očekivanja. Mirkovićev film mnoga moja očekivanja nije ispunio. I to je sjajno. Kao što je prije projekcije objasnio Mirković koji je i scenarist, inspiracija za film mu je došla kada je mu jedan poznanik ispričao da radi kao "SMS kurva", piše lascivne poruke onima koji za to plaćaju, pretvarajući se da je netko tko nije.

Priča Zelenog i Boba

To je i priča filma, u nekom zagrebačkom stanu mala ekipa muških piše i odgovara na njemačkom na poruke napaljenih mušterija pretvarajući se da su atraktivne žene. Svaki SMS koji mušterije pošalju košta i tako se zarađuje. U Zagrebu je Zeleni, mladić koji bježi od utjerivača dugova i pokušava nagovoriti bivšu da mu se vrati. Kada piše poruke on se predstavlja kao "Slatka Simona" ispunjavajući maštarije vozaču taksija u Austriji za kojeg se uskoro doznaje da je iz Hrvatske i da se zove Bobo.

Mirković prati što se događa sa Zelenim, ali i s Bobom koji se nosi s nečim što bi netko nazvao perverznošću, drugi usamljenošću. I tu "Slatka Simona" prvi put ide kontra mojih očekivanja - ne ulazi u klišeje i ne osuđuje nikog, a to nije tako lako. Osjećaj praznine naglašava se blagdanskim, jarkim božićno-novogodišnjim svjetlima koje bi trebale predstavljati veselje, ali samo pojačavaju atmosferu izolacije.

U SMS ekipu ulazi Jana, jedna obična cura koja osim što želi nešto zaraditi, smatra da pomaže onima s kojima priča i prezire pornografiju. Ona i Zeleni se zbližavaju i na svu sreću, među njima se ne događa ono što bi se valjda u svakom drugom filmu dogodilo. Umjesto da završe tamo gdje bi po nekoj uvriježenoj filmskoj ideji i inerciji trebali završiti, ona i Zeleni krenu se baviti Bobom za kojeg se čini da ne shvaća gdje su granice ovakve komunikacije.

Bobo se, u stvarnom životu, zaljubljuje u Maju koja radi u kemijskoj čistionici. No, dok mu fiktivna Simona ne zna postaviti granicu, stvarna Maja zna i u tome je više nego jasna. Opet, sjajno je da njihova realno nikad zaozbiljno započeta priča završava tako završava. Ovo nije bajka, božićnim svjetlima unatoč.

Umjesto da se fokusira na lamentiranje o seksu i pornografiji, film se fokusira na priču i likove koji dobivaju novu dimenziju, iako ima par jako dobrih kratkih ali izbrušenih dijaloga baš na temu smisla jednog ovakvog posla i konteksta u kojem se cijela priča događa. Zeleni, Jana i Bobo uskoro će shvatiti da su povezaniji nego što misle i baš kada se bude činilo da su neke stvari razriješene, pojavit će se novi upitnik.

Tko je zapravo tu živio u iluziji, oni koji su te maštarije plaćali ili oni koji su ih prodavali? Iako se čini da bi nešto trebalo dodati ili razjasniti, kraj je odličan i tjera gledatelja da preispita to što je upravo vidio, pa unatoč takvoj naizglednoj nedorečenosti, cijela priča je vrlo zaokružena. Opet, nisam to očekivao, i baš zato svaka čast.

Još jedna stvar gdje me "Slatka Simona" uhvatila nespremnog je suosjećanje s likovima i koliko su neke od njih autori uspjeli dobro razraditi i prikazati sve njihove slojeve i povezati ih. Ali tako da su izbjegli držanje prodika o društvu, tehnologiji, o društvu i tehnologiji, pornografiji, moralnoj propasti i svih onih "ma kamo gre ti svit" žalopojki.

Mirković u "Slatkoj Simoni" nije propovjednik, nije čak ni komentator, još manje neki prosvjetitelj, ali moglo bi ga se nazvati "rasvjetiteljem", čovjekom koji bez želje da ikome soli pamet pokazuje na jedan svijet koji je prisutan.

Koliko duboko zagrabiti?

Netko će se sigurno uloviti na taj erotski dio, psovke i maštarije o kojima se govori, no to je tek pakiranje koje će dobro doći za reklamu. Svatko tko bude gledao film morat će odlučiti koliko će duboko zagrabiti nakon što makne taj sjajeći papir.

Dok je "Slatka Simona" zadržana u INK-u, i to je dobro, "Šalša" Dražena Žarkovića bila je spremna za Arenu i to za svjetsku premijeru. Nakon uvodne scene koja započinje s "Hej, Slaveni" i Titom osobno (dobro, ne baš) i lijekom za nacionalizam, razvija se priča o Slavoncu Vatroslavu koji iz Zagreba odlazi na neki jadranski otok kako bi brao pomidore koji… Ej, imamo tu zombije i to je najvažnije. Koga boli veseljko što ili koga oni predstavljaju. Samo da konačno dođu na red, sve je drugo nebitno.

Povezane vijesti

• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Prijave za Hrvatski program i Kratku Pulu 63. PFF-a
• Odlučeno koji će se filmovi prikazati na 63. Pulskom filmskom festivalu