Goran Bogdan i Tihana Lazović u filmu "Živi i zdravi" (Foto: Screenshot)
Na rasporedu 71. Pulskog filmskog festivala našla su se još dva zanimljiva filma, svaka svojim prednostima i manama, ali u oba slučaja jezičac na vagi preteže u korist prednosti.
»Žena s gumenim rukavicama« redatelja Marija Šuline je dobar film, što opet ne znači da nema svojih »utega« koji su ga usporili i zaustavili na putu da bude odličan. Najveći uteg je (stara priča) što se film vuče i u jednom trenutku ne zna kamo bi sa sobom, pa ubaci malo autoironije kroz dijaloge kao što su »Govoriš kao lik iz filma Costa-Gavrasa« i »Ovo nitko u Hrvatskoj ne može režirati«. Može, ako se radi o dokumentarcima kao što je sjajan »Što da se radi?« o štrajku u tvornici alatnih strojeva Gredelj, ali idemo redom.
Šulinin film nadahnjuje se, i to piše na početku, velikim štrajkom prosvjetara 2019. i to je povod da se ispriča priča o jednoj đakovačkoj školi u kojoj sindikat organizira štrajk. U prvom planu je spremačica Mirna koja s ostatkom kolektiva ulazi u štrajk, no kako to obično biva, nemaju svi jednaki entuzijazam i iste razloge zašto idu štrajkati, niti su svi jednako sigurni u sebe, u sustav i u sindikat. Da bi se objasnile te razlike i pojedini motivi imamo tu galeriju likova koje Šulina i scenaristi Franjo Nagulov i Ivor Martinić moraju razraditi i to čine prilično vješto pa se ubrzo vrlo lako da pohvatati tko je što, zahvaljujući i nekim uočljivim glumačkim izvedbama poput zbunjenog i dvoličnog ravnatelja. No, nije on jedini koji ima dva lica u ovoj situaciji koju Mirna promatra s distance i komentira sa svojim kolegicama. Koliko god da su svi u istom loncu, barem na trenutke, nisu svi na istoj razini jer neki imaju škole, a neki su obični »šljakeri« i te razlike će do kraja filma jasno isplivati na površinu. Nekima koji ulaze u štrajk je svejedno, nekima nije. Nekima je to prilika da dignu sve četiri u zrak, dok je Mirni briga kako ravnatelju koji joj lijepim riječima uvaljuje dodatni posao reći »Ne!« Ona zbilja sve radi u rukavicama. Čak i komunicira »u rukavicama«.
Dok je ta priča zanimljiva, pogotovo onima koji su imali slična iskustva, ona se poput žvakaće gume, može razvlačiti i napuhivati do određene granice. U redu, postavili smo zaplet i likove i dodali malo simbolike poput spomenutih rukavica iz naslova, i što sad? Na svu sreću tu je jedna fenomenalna Areta Ćurković u čije glumačke kvalitete ionako ne sumnjam, ali zbilja je dugo nisam vidio glumački ovako jaku. Ona se ne dere i ne glumata, pa čak i replike spremne za nju nisu nešto posebno, ali u ovom filmu bilo da priča ili samo promatra, ili pak kamera nju promatra, Ćurković to čini majstorski. Ona je u tome, na njoj se prelamaju svi ti ključni događaji dok polako doznajemo i njenu životnu priču nad kojom bi se mogli sažaliti, ali nemojmo. Mirna nije osoba nad kojom se treba sažaljevati, nego njoj treba jednostavno iskazati poštovanje, dati joj do znanja da je vrijedna i to pokazati ali ne zaslađenim frazama nego djelima. Ona je osoba od krvi i mesa, nesigurna ali koja osjeća što se događa. Sve te elemente Ćurković odlično slaže u svoju izvedbu.
Pred kraj, čini se da film počinje gubiti dah no onda kreće scena s odlaskom na veliki prosvjed u Zagreb na koji ekipa iz Đakova zbog više sile ne stiže. Uzgred, u jednom trenutku kaže se da je prosvjed ušao u 28. dan i volio bih da se to nekako jasnije pokazalo, nekom promjenom na nekom od likova, da se taj protok vremena osjetio ne samo kroz trajanje filma. Nakon malo vremenskog šepanja i velikih riječi koje, da li namjerno, u cijelom filmu zvuče nekako umjetno, »Žena s gumenim rukavicama« dolazi do kraja u kojem će neki pokazati svoje pravo lice, a neki se jednostavno pomiriti sa sudbinom. Ovo nije američki film koji bi pošto-poto htio ući u uži izbor za Oscara, ovdje nema odlaska u sumrak ili spektakularnih eksplozija za kraj. Samo odgovori koji otvaraju nova pitanja.
Kada spominjem eksplozije, njih u »Živi i zdravi« ima napretek, i to puno previše nego što bi ih trebalo biti, od samog početka. Nisam očekivao puno od ovog filma Ivana Marinovića u kategoriji manjinskih koprodukcija prikazanog u Areni, ali priznajem, uhvatio me razoružanog i nespremnog tako da sam kraj filma dočekao nasmijan. Što ne znači da sam do kraja cijelo vrijeme i uživao.
»Živi i zdravi« zbilja na početku ne nudi razloge zbog kojih bi netko imao velika očekivanja. Lik iz nekog mjesta na crnogorskom primorju se ženi, ali mu buduća otkaže dva dana prije vjenčanja. Opet, zaplet je važan ali on je tek dio fabule, učili smo o tome još u osnovnoj školi i da se ovaj film oslanjao samo na taj početni poguranac, brzo bi se ispuhao, no »Živi i zdravi« ima začuđujuće simpatične i razrađene dijaloge s jednako dobrim glumcima i likovima koje utjelovljuju. Prije svega tu je Momčilo Pićurić kao autoritativni djed Leso koji, kako bi se to reklo, »krade scenu« skoro svaki put kada se pojavi, šteta samo što njegovi motivi nisu malo bolje razrađeni. Vrlo dobar je i Goran Bogdan kao lojalni kum koji će učiniti sve za zbunjenog mladoženju kojeg uvjerljivo tumači Goran Slavić, a efektnu ulogu ima i čovjek od svijeta, stric bonvivan kojeg glumi Nikola Ristanovski. Tihana Lazović kao tajanstvena nevjesta Dragana isto daje vrlo dobru rolu koja bi mogla biti odlična samo da joj je netko rekao da se malo više smije jer tada djeluje puno karizmatičnije nego dok je onako namrgođena. Okej, znam, takva joj je uloga. »Živi i zdravi« definitivno imaju svoj šarm, čak i dok se kroz naoko banalne komentare fino sprdaju s tradicijom uz povremena bockanja kada se radi o suvremenim ulogama muškaraca i žena u društvu. S tim u vezi, Draganini razlozi su dobro objašnjeni u drugom dijelu i predstavljeni kroz akciju i reakciju likova pogotovo Mome koji će shvatiti da se mora promijeniti. Ipak, sve to nije dovoljno da se s ovim lancunom prekrije cio krevet cjelovečernjeg filma koji se ispunjava scenama u kojima likovi nepotrebno troše vrijeme umjesto da se malo više pažnje posvetilo razradi tog davnog i još uvijek tinjajućeg sukoba između Lese i strica. Oni dinamiti i pištolji nisu tamo bez razloga.