Druge večeri 71. Pulskog filmskog festivala hrvatsku premijeru u Areni doživjela je drama »Proslava« Brune Ankovića snimljena po istoimenom romanu Damira Karakaša. Film se događa u jednoj zabiti, u ovom slučaju radi se o Lici, i unatoč naslovu koji sugerira veselje, film je sve samo ne to. Vremenski podijeljen i povezan kroz jesen 1945., ljeto 1933., zimu 1926. i proljeće 1941. film priča osobnu priču koja je istovremeno i kolektivna. Na početku doznajemo da se mladi ustaša Mijo krije u brdima od nove komunističke vlasti i otprilike doznajemo zašto je otišao u ustaše, no ovo nije priča o sustavu, nego o pojedincu. Odnosno, govori se ovdje i o vlasti, onoj svjetovnoj i onoj vjerskoj, i to prije svega o njenim posljedicama. Te posljedice su siromaštvo, bolest, neznanje i glad. Film ne simpatizira s Mijovim političkim gledištima, ako ih uopće ima, ali simpatizira s njegovom sudbinom, no pritom nikog ne opravdava. Nakon što doznajemo da je Mijo bio u ustašama, polako doznajemo zašto. Izgleda da protagonist jedino u pristupanju jednom takvom (totalitarnom) kolektivu, opijen Suncem proljetnog dana, vidi izlaz iz sumorne svoje situacije, a kada se konačno prve zastave zavijore na kolima u povorci u kojoj hodaju nasmijani i uređeni ljudi, bit će otprilike jasno zašto Mijo kreće tim putem kojim kreće. Možda je u toj završnoj proslavi moglo biti i nekih drugih zastava, tko zna.

Priča »Proslave« se vuče i ovo je jedan od onih filmova na čijem bi početku trebalo stajati natpis »Samo za strpljive«, no ni u jednom trenutku nema se dojma da redatelj Anković ne zna što radi. Naprotiv, od početnog laveža psa koji nije tek puka zvučna kulisa do vrlo dojmljivih, kišom, snijegom i oblacima prekrivenim vrletnim pejzaža, jasno je da se na filmu itekako radilo, da je svaka scena planirana i više-manje precizno odmjerena. Atmosfera se pojačava scenografijom i kostimima te onim klasičnim krupnim planovima u kojima glumci jasno izražavaju emociju, a uglavnom se radi o strahu, zabrinutosti, očaju… I usamljenosti, koja je prikazana kadrovima u kojima nema ničeg nasilno odbojnog, ali radi kojih će neki gledatelji možda osjetiti stezanje u želucu. Uz sliku i ono što je na njoj, zvukovi te glazba Alena i Nenada Sinkauza su ovdje jako bitni jer daju uvid u ono što nije jasno prikazano.

Anković tako majstorski održava tenzije zbog kojih »Proslava« na trenutke poprima atmosferu horora. Ta napetost ne popušta ni u jednom trenutku, čak i kada se nakratko zamjenjuje vidljivom ironijom npr. kada novopečeni pripadnik endehazijske vojske ne želi zaklati pijetla da mu se ne zaprlja čisto odijelo, a i ona pjesma na kraju, kao da mi vuče na nešto što sam negdje čuo u novije vrijeme... Neovisno o tome, na kraju filma teško je ne suosjećati sa sudbinom Mije i njegove obitelji pa iako je teško identificirati se uvijek s takvim životom, lako se povezati s njihovom tugom. Jedna od najpotresnijih scena događa se na kraju drugog dijela, segmenta iz 1933. i ta je scena vrlo lako mogla promašiti tajming, razvući se preko mjere i završiti u preglumljivanju glavnog lika. No, kada mladi Mijo napravi to što napravi, izbaci iz sebe svoju bol i bijes, to ispada krajnje uvjerljivo i emotivno ubojito, no još je gore kada shvatimo da on zbilja nije imao drugog izbora. Glumci koji glume mladog Ličanina su svi redom odlični, od Bernarda Tomića, preko Larsa Šterna i Jana Doležala, no ovo nije film rađen za filmske zvijezde iako ima tu nekih poznatih imena. Koliko je pogođeno to ličko okruženje i njihov govor morat će procijeniti oni koji bolje poznaju ovaj dio Hrvatske, no netko tko s tim dijelom nema veze, trebao bi se vrlo lako povezati s pričom i likovima. Na, kraju, »Proslava« jest tužna, pa iako nikome ne soli pamet, ili baš zato, možda bi se moglo od nje nešto naučiti.

Povezane vijesti

• Otvoren natječaj za prijavu filmova na 63. PFF
• Prijave za Hrvatski program i Kratku Pulu 63. PFF-a
• OVJENČAN S PET OSKARA Spektakularni "Gladijator" će 20 godina nakon nastanka 27. srpnja prvi put biti prikazan u Areni. DOLAZE I SVJETSKI POZNATE FACE IZ SVIJETA FILMA!