Knjiga Jonathana Petropoulosa "Göringov čovjek u Parizu: Priča o nacističkom pljačkašu umjetnina i njegovom svijetu", koja je izašla prije nekoliko dana, izazvala je već sada buru reakcija.

Iako su od Drugog svjetskog rata prošla desetljeća i desetljeća, mnoge tajne i danas nisu odgonetnute, pa i one gdje su završile brojne umjetnine neprocjenjive vrijednosti koje su nacisti oduzimali vlasnicima u zemljama koje su okupirali.

Petropoulos je jedan od najslavnijih lovaca na nestalo umjetničko blago, koji se godinama družio s Brunom Lohseom, umjetničkim agentom Reicha, glavnim dobavljačem umjetnina za Hitlerovu desnu ruku Hermanna Göringa. Knjiga je ispričana kao da se radi o krimiću, s nevjerojatnim zapletima, misterioznim događajima, tajnama koje će vjerojatno otići u grob onih koji su ih godinama čuvali. A tamo gdje je bogatstvo, gdje su novci, uvijek je gužva, lov i zakulisne bitke.

Bruno Lohse jedan je od onih koji je najveće tajne Trećeg Reicha, kada je riječ o krađi umjetnina, zaista odnio sa sobom u trenutku odlaska s ovog svijeta. Ali, prije toga desetak godina se družio s Petropoulosom, čovjekom koji je istražio i našeg Antu Topića Mimaru i zaključio da je riječ o kolekcionaru i poznavatelju umjetnosti, ali i lopovu. Tako je i nastala knjiga koja se čita na dah, jer se Lohse polako otvarao i ispričao svoju verziju burnih događaja. Sve do 2007. godine kada je umro u 96. godini, a Petropoulos počeo raditi na knjizi koja je sada objavljena.

"Uvijek sam se trudio održavati stanovitu distancu između nas dvoje, ali bila je to igra mačke i miša", kaže Petropoulos, prisjećajući se kako mu je Lohse pokazivao fotografije na kojima je s Göringom dok proučavaju knjigu o Rembrandtu. A nakon tog "proučavanja" slijedio je lov na skupocjene slike po cijeloj Europi. Tu je zaista bilo svega i svačega, ali ni detaljna istraga koja je provedena poslije rata nije urodila plodom. Većina vlasnika skupocjenih umjetnina, pa i cijele obitelji, bili su pobijeni u logorima, dokumentacija je uništena, te se nije moglo ući u trag ni čije su određene umjetnine ni kako su završile u rukama Göringa i ostalih nacističkih vođa. Sam Lohse nešto od toga je i rekao. Otkrivajući svijet i mreže trgovaca, kolekcionara, kustosa muzeja, ali i pljačkaša koji su iskoristili svoju priliku.

Lohse je nakon rata uhapšen i počelo je suđenje u Francuskoj nakon što su sakupljeni mnogi dokazi da je sudjelovao u pljačkama. Nekim čudom, oslobođen je, iako je bilo posve jasno da je sudjelovao u nedoličnim radnjama, s nacistima upadao u stanove, tragao za vrijednim stvarima koje je onda proslijedio svom gazdi, moćnom Göringu. Na suđenju je ustanovljeno da je Lohse najviše operirao u Parizu, koncentriran prije svega na pronalazak djela starih majstora, jer nacisti nisu voljeli modernu umjetnost. Tako je Lohse postao "Göringov čovjek u Parizu" koji je imao ključnu ulogu u toj perfidnoj operaciji detektiranja i oduzimanja umjetničkog blaga židovima i svima drugima koji su posjedovali vrijedna djela.

Ali, kako to bude, Lohse je dio umjetnina zadržao za sebe i čuvao ih je sve do svoje smrti. Bio je lukav da zadrži ona djela za koja je bio siguran da nasljednika više nema, da su odvedeni u logore i tamo ubijeni. Navodno je i sam upadao u židovske stanove, uzimao sa zidova sve što je vrijedno, a neki su svjedoci potvrdili da je tukao vlasnike i kasnije se time hvalio pred njemačkim časnicima.

Kako je svijet bio koncentriran na to da nakon rata kazne stignu prije svega nacističke vođe, fokus nije bio na kriminalcima ranga Lohsea, koji se nakon suđenja i oslobađajuće presude nastanio u Münchenu i vratio starom poslu dilera umjetnina. Nije bio jedini od nacističkih dilera, jer su i mnogi drugi nastavili "raditi" po Njemačkoj i Švicarskoj, prodajući ono što su sakrili tokom rata. Lohse je bio vrlo lukav, sprijateljio se i s američkim časnicima koji su ga istraživali, onima iz Jedinice za istrage pljačke umjetnina, od kojih su mnogi kasnije postali čelni ljudi svjetskih muzeja. Tako se Lohse upustio u vrlo bliske odnose sa Theodorom Rousseauom, koji je poslije vodio Metropolitan muzej u New Yorku, a nikada nije do kraja ustanovljeno jesu li i trgovali. Vlasnici koji su nekim čudom preživjeli rat nastojali su doći do svojih slika i umjetnina, a to je bio i još je uvijek težak put, jer treba dokazati vlasništvo u situaciji kad su svi papiri netragom nestali.

Petropoulos je detaljno opisao mnoge zanimljive slučajeve na osnovu rekonstrukcije razgovora koje je vodio s Lohseom. Tako se do detalja može saznati kako su nacistički lovci na umjetnine detektirali tko što posjeduje i gdje se nalazi. Onda bi slijedila akcija upada u stan, oduzimanja imovine, a mnogi vlasnici bili bi ubijeni na licu mjesta ili deportirani u logore. Vješto se išlo prema tome da nestanu svi članovi obitelji, a Lohse bi najvrednije slike pokazivao nacističkim glavešinama, koji su birali što će uzeti. Sam Göring je bio zaljubljenik u umjetnost i pomno je birao umjetnička djela, pri tome uživajući što u svojoj kolekciji može imati ono što nisu imali ni veliki muzeji. Petropoulos detaljno objašnjava kako je funkcionirao taj svijet kulture i umjetnosti u vrijeme nacizma, a dobro je obaviješten i o svemu što se događalo na tlu bivše Jugoslavije. Dugo je istraživao i našega Mimaru, čovjeka koji je također bio obavijen velom mnogih tajni koje nisu nikada otkrivene. Kada je počela istraga je li Mimara prijevarom došao do 166 umjetnina nakon Drugog svjetskog rata, Petropoulos se u cijeli slučaj uključio i kasnije rekao:

"Kada govorimo o Mimari, moram se naravno pozvati na izvještaj kojeg je sastavio Dr. Konstantin Akinsha, moj pomoćnik i zamjenik dok sam bio na čelu istraživačkog tima za umjetničku i kulturno baštinu pri Predsjedičkoj komisiji za ostavštinu Holokausta u SAD-u. Napravili smo zajedno veliki posao vezan za slučaj Ante Topića Mimare, uključujući istraživanje o krađi iz Central Collecting Pointa u Münchenu, kao i o nastanku Muzeja Mimara u Zagrebu. Tom smo prilikom identificirali i popisali djela koja smatramo da ih je Mimara odnio iz CCP-a u Münchenu".

Njegov je zaključak jednostavan, netko može biti istovremeno zaštitnih umjetnosti, ali i kradljivac.

A lopov je bez sumnje bio i Bruno Lohse, čak jedan od pet najvećih pljačkaša umjetnina svih vremena. Vješt spletkar, lažov, ali šarmantan na neki način. Sam Petropoulos u svojoj najnovijoj knjizi kaže da je i njega opčinio i šarmirao, dok su zajedno ručali, a uvijek je taj ritual počinjao s juhom i jetrenim knedlama. Pregledavali su stare slike, pa je tako Petropoulos saznao i za mnoge koji su bili uključeni u tu perfidnu akciju otimanja umjetničkog blaga.

"Papirnati tragovi za ove pljačkaše umjetnina, kao i za većinu drugorazrednih ličnosti u nacističkoj Njemačkoj, uglavnom su presušili nakon njihovih ispitivanja", piše autor, ali naglašava da su i nakon rata nastavili s poslovima, otvarali tajne račune, sastajali se i zarađivali novce. To nacističko društvo nije prestajalo s mutnim poslovima koje su kasnije nastavili i njihovi sinovi, sve do danas.

"Za mene su naši sastanci bili strogo misije utvrđivanja činjenica. Ne želim ostavljati dojam da sam se sprijateljio s njim ili da na bilo koji način zataškavam njegova djela", kaže Petropoulos, ali i priznaje da je nakon mnogih sastanaka s Lohseom došlo do neke vrste prijateljstva. Do detalja mu je Lohse ispričao kako je kao mlad čovjek, koji je doktorirao povijest umjetnosti, živio na visokoj nozi u Parizu i tečno govorio francuski, da bi kao SS časnik organizirao "izložbe" za Göringa. Ukupno je za njemačkog nacističkog vođu organizirao krađu 700 umjetnina, a tragao je i za cijelim kolekcijama koje su imali bogati židovi. Göringa je upoznao za vrijeme jednog od posjeta umjetničkoj galeriji Jeu de Paume u Parizu, gdje je Reichsmarschall birao slike opljačkane od francuskih Židova. Pri tome je pio šampanjac i pomno gledao što bi mogao "kupiti". Nakon toga su SS-ovci preuzimali umjetnine koje su privatnim vlakom dopremane na Göringovo imanje kraj Berlina. Bilo je tu svega i svačega, slika nizozemskih majstora, zatim Renoira, Rembrandta, mnoga djela neprocjenjive vrijednosti. Göring bi bacio šapu na ono najbolje, jer je već imao izvježbano oko za umjetnost, a Lohse se trudio ponuditi najkvalitetnija djela do kojih je došao.

Nešto od toga ipak nije došlo do nacista, Lohse je zadržao za sebe. I prodao, a navodno i njegovi nasljednici nastavljaju s unosnim poslom. Riječ je o oko pedesetak umjetnina čije se cijene kreću preko milijun dolara, pa nije teško pretpostaviti o koliko se unosnom poslu radi. Stari nacisti su umrli, ali njihovi nasljednici nastavljaju poslove, skrivajući se vješto iza raznih fondacija, tajnih udruženja, izbjegavajući zahtjeve da vrate opljačkano blago.

Ta priča mačke i miša, o kojoj je govorio Petropoulos, očito se igra i danas. Ulozi su veliki, a u svijetu trgovine umjetnina ionako je sve misteriozno i uvijek na granici između poštenja i lopovluka.

Povezane vijesti

• Rovinj: Ukradena Picassova "Jacqueline na mostu"
• KRAĐA UMJETNINA U ISTRI Od klupice u Poreču, instalacije kod Savičente, kaleža po crkvama: Djeci ukrali klupu pa je vratili ukrašenu crvenom mašnom, ali zato PICASSOV PLADANJ NETRAGOM NESTAO
• Skulptura koja je nekoć pripadala Goeringu vraćena iz Italije u Njemačku