Minula tri mjeseca skijaške sezone obišli smo gotovo sve države u našem okruženju i uvjerili se da je u ovo doba pandemije sve u totalnom kolapsu. Posebno kada su u pitanju talijanska i slovenska skijališta. To, međutim, nije slučaj i s malim hrvatskim skijalištima i onim većim u Bosni i Hercegovini. Doduše, Hrvatska ima Sljeme, Platak, Čelimbašu i Vučiće kod Ogulina koji rade kako rade jer uvelike ovise o vremenu. U BiH se pak skija kao da se ništa nije dogodilo, kao da nema pandemije. Slovenska skijališta su, poput austrijskih, otvorena samo za domaće skijaše.

Talijanska su skijališta gotovo bankrotirala jer se neće otvoriti najmanje do 15. travnja. A tada će sezona skijanja već završiti, osim na tri ledenjaka.

Kako je sezona tekla u Austriji provjerili smo ovih dana u austrijskoj saveznoj državi Koruškoj, na skijalištu Nassfeld. Koruška koja se na njemačkom jeziku zove Kärnten, a na slovenskom Koroška, je najjužnija savezna država Republike Austrije. Glavni grad Koruške je Klagenfurt (hr. Celovac). S površinom od 9.536 četvornih kilometara, što je oko 11,4 posto površine Austrije, Koruška je peta po veličini od ukupno devet saveznih država, a po broju stanovnika je na šestom mjestu. Graniči s drugim austrijskim saveznim državama Tirol, Salzburg i Štajerska, a na jugu s Italijom i Slovenijom.

Koruška je najpoznatija po svojim planinskim krajolicima i jezerima, a administrativno je podijeljena na statutarne gradove i kotare. Statutarni gradovi su Klagenfurt i Villach, a kotara ima osam. To su Klagenfurt-Land, Feldkirchen, Hermagor, Sankt Veit an der Glan, Spittal an der Drau, Villach-Land, Völkermarkt i Wolfsberg. Upravo je Hermagor administrativno sjedište koncerna koji skrbi i upravlja skijaškim područjem na brdima prijevoja Nassfeld ili kako ga nazivaju Talijani - Passa Pramollo. Upravo smo preko tog prijevoja stigli na Nassfeld i ostali zaprepašteni viđenim.

Okružuju nas priroda, mir, tišina i besprijekorno "ispeglane" skijaške staze, a na njima ni žive duše. Sablasno prazna prostranstva, parkirališta bez automobila. Nema nikoga. Samo pokoji radnik na žičari sjedi u kućici s knjigom u ruci, dosađujući se uz termosicu kave. Pred blagajnom na kojoj se kupuju skijaške karte nema nikoga. Zaposlenica se šeće. I njoj je dosadno.

Unatoč svemu navedenom, moram priznati da nam je ovo skijanje na Nassfeldu bilo najbolje do sada. Staze su ostajale "ispeglane" cijeli dan, što je u normalnim okolnostima nemoguće jer horda skijaša već do podneva "razvali" stazu. Na žičarama nije bilo gužve, nema čekanja u redovima. Ptice cvrkuću na jednom brdu, a mi s drugog čujemo "žicu" kako radi. Skijanje je savršeno, na stazi smo gotovo sami. Na parkiralištu smo izbrojili tek 24 automobila. Na žičari nam govore da su tog dana imali tek 50-ak skijaša od kojih većina ima sezonske karte. Radilo je pet žičara i isto toliko staza. Za sve nas (ukupno pedeset i dvoje skijaša) to je bilo više nego dovoljno.

Nassfeld je poznat po tome što su neki smještajni kapaciteti sagrađeni tik uz skijaške staze pa se nerijetko žičaraom prođe uz sam krov nekog hotela. No, ovoga puta hoteli su dekretom Vlade bili (i ostat će) zatvoreni. A na njihovim krovovima i terasama i dalje će stajati debeli snježni pokrov.

- Nikad toliko snijega nije palo na Nassfeldu. Na našoj terasi i na stazi ima ga više od tri metra i neće se otopiti do lipnja. Ova je sezona katastrofalna. Imamo kafić na Vještici, ali je zatvoren. Ovdje dolje, možemo prodavati pića "za van" jer smo blizu prometnice. Lokali koji nisu blizu ceste ne smiju raditi, tako je odlučila Vlada Koruške, priča nam Sandra, rodom iz Makedonije, koja već desetljećima radi na Nassfeldu.

Po njezinim riječima kafić Schneeman u kojem radi, svakodnevno trpi ogromne gubitke. Kaže da sustav uspinjača dnevno gomila gubitke od oko 50 tisuća eura.

- Imaju oni para, zato i rade. Ali ako se tako nastavi, neće biti dobro, zaključila je Sandra.

Na pola brda, od prijevoja Pramollo prema mjestu Tröpolach, nalazi se selo Sonnleitn. Hotel do hotela, apartman do apartmana - sve je prazno. Nailazimo na starog prijatelja Krešu Marcijuša iz Zagreba koji ondje, uz pomoć sestre Vlatke, već nekoliko godina uspješno vodi vlastiti hotel i apartmansko naselje. Na naše iznenađenje, ne žali se toliko koliko to čine Austrijanci. Kad smo ga upitali kako to da ne "kuka" k'o domaći ljudi, odgovor je bio iznenađujuće pozitivan.

- Prošle godine prestali smo raditi polovicom ožujka jer nas je Vlada dekretom zatvorila. Kada smo predavali papire za državne potpore, austrijska porezna uprava je zatražila evidenciju poslovanja i zbroj mjesečnih prometa jer je Vlada odlučila pomoći privatnicima s 30 posto od prijavljenog prometa, odnosno iznosom ne većim od 60 tisuća eura mjesečno. U našem hotelu Marcius nije bilo izdanog pića, hrane ili smještaja, bez uredno izdanog računa. Kod nas nema muljanja i rada na crno. Zato smo i te kako zadovoljni s državnom pomoći. Novac koji dobijemo, dostatan nam je za tekuće troškove, kredite, zaposlene, režije i održavanje hladnog pogona, kaže Krešo. Pa ipak i on se nada što skorijem kraju pandemije jer će u protivnom mnogi obrtnici biti u velikim problemima. Zadovoljan je najavom austrijske Vlade da će nakon korone pokrenuti financijsku potporu austrijskom gospodarstvu.

Povezane vijesti

• Na Kronplatzu Puljani, Labinjani i Umageži, na Nassfeldu rock'n'roll
• Na svega dva sata od Istre, 110 KILOMETARA UŽITKA NA PADINAMA KORUŠKE
• Povoljna pozicija i moderna infrastruktura donijeli su niz priznanja NA 110 KILOMETARA STAZA O SNIJEGU "BRINE" 350 SNJEŽNIH TOPOVA