Neki analitičari vide razloge za optimizam u, primjerice, povoljnim utjecajima na okoliš u sjevernoj Italiji i Kini. Zemlje koje su se sukobljavale, poput Irana i UAE, sad surađuju, barem privremeno. Na Filipinima je kriza uzrokovala prekid vatre s komunističkim pobunjenicima. Globalna međuovisnost i važnost zajedničkog, multilateralnog pristupa jasno je naglašena
Je li ovo kraj svijeta kakvog poznajemo i može li ova kriza označiti novi početak? Pitanje je to na koje je u zanimljivoj kolumni naslovljenoj "Moć, jednakost, nacionalizam: kako će pandemija preoblikovati svijet" ovih dana pokušao odgovoriti Simon Tisdall, vanjskopolitički komentator uglednog britanskog Guardiana. Globalni utjecaj pandemije koronavirusa, piše on, postavlja temeljno pitanje. Je li ovo jedan od onih povijesnih trenutaka kada se svijet trajno mijenja, kada se mijenja ravnoteža političke i ekonomske moći i kada za većinu ljudi, u većini zemalja život nikad više neće biti isti?
Ključni globalni trenuci, odnosno prekretnice, zapravo su prilično rijetki. Pa ipak, ako je pretpostavka ispravna, a to je da se ne možemo vratiti u razdoblje prije Covida-19, tada se postavljaju mnoga uznemirujuća pitanja o prirodi promjena, odnosno hoće li one biti na bolje ili gore.
Priča o uspjehu
Za bezbroj pojedinaca i obitelji normalan život već se transformirao i odvija se na prethodno nezamislive načine. Međutim, kako će pandemija utjecati na buduće ponašanje nacionalnih država, vlada i čelnika i na njihove često nefunkcionalne veze? Hoće li više raditi zajedno ili će ih ova zajednička trauma dodatno podijeliti, pita se autor.
Neki analitičari, nastavlja, vide razloge za optimizam u, primjerice, povoljnim utjecajima na okoliš u sjevernoj Italiji i Kini. Zemlje koje su se sukobljavale, poput Irana i UAE, sad surađuju, barem privremeno. Na Filipinima je kriza uzrokovala prekid vatre s komunističkim pobunjenicima. Globalna međuovisnost i važnost zajedničkog, multilateralnog pristupa jasno je naglašena.
Ali, dodaje, postoji i pesimističnije stajalište, pa tako citira profesora međunarodnih odnosa sa Sveučilišta Harvard Stephena Walta. On u svom tekstu, objavljenom u časopisu Foreign Policy, predviđa da će pandemija ojačati državu i nacionalizam, te da će sve vrste vlada širom svijeta usvojiti hitne mjere za upravljanje krizom i dobiti nove ovlasti kojih se mnogi nakon završetka krize neće željeti odreći. Profesor Walt smatra i da će Covid-19 ubrzati premještanje moći i utjecaja sa zapada na istok. Odgovor na virus u Europi i Americi bio je spor i neučinkovit u usporedbi s onim u Kini, Južnoj Koreji i Singapuru, što je, ističe Walt, dodatno narušilo auru zapadnog brenda. Zbog toga očekuje daljnje odustajanje od procesa hiperglobalizacije, odnosno okretanje građana prema nacionalnim vladama od kojih će očekivati zaštitu.
"Ukratko, Covid-19 će stvoriti svijet koji je manje otvoren, manje napredan i manje slobodan", citira Tisdall profesora Stephena Walta, te postavlja pitanje: "Je li Walt u pravu?" Odgovor na to je, smatra autor, neizvjestan.
"Prilika je ovo za resetiranje kako globalnih, tako i osobnih perspektiva. Bez obzira na sveprisutan osjećaj nemoći, postoje odluke koje se moraju donijeti, a koje će utjecati na to kakva nas budućnost čeka", ističe Tisdall. Napominje da, nakon ranih pogrešaka, kineska vlada naporno radi na tome da Covid-19 pretvori u nacionalnu priču o uspjehu. Kinezi tvrde da su drakonske mjere za suzbijanje bolesti dobrim dijelom djelovale te sada, nudeći pomoć Italiji i drugim pogođenim zemljama, Kina, smatra Guardianov komentator, jača svoju aspiraciju na poziciju globalnog lidera, a virus joj je postao svojevrsni saveznik na putu da nadmaši svog suparnika - SAD.
Tisdall naglašava da potezi Donalda Trumpa ne ulijevaju povjerenje te citira Miru Rapp-Hooper iz američkog Vijeća za vanjske odnose koja smatra da su potezi američke vlade u eri pandemije bili posebna vrsta katastrofe, čime su građani SAD-a nepotrebno dovedeni u opasnost, a zemlja gurnuta u stranu kad je u pitanju vodeća uloga u upravljanju ovom globalnom krizom. Ona smatra da bi domaća i međunarodna kriza upravljanja kroz koju prolazi SAD mogla promijeniti narav međunarodnog poretka na nekoliko načina. "Ako SAD ostane odsutan, Kina bi krizu mogla iskoristiti kao priliku za početak postavljanja novih pravila prema vlastitoj viziji globalnog upravljanja", prenosi Tisdall razmišljanja Mire Rapp-Hooper.
Uspon autokracija
"Trend porasta stremljenja k centraliziranim, autoritarnim vladavinama koji su prisutne u zemljama poput Indije, Brazila i Turske, a tipične za zemlje poput Kine i Rusije, podudarao se s porastom desničarskih nacionalističko-populističkih vlada i stranaka u Europi. Neki sada slijede kinesku ulogu u pokušaju korištenja virusa kao oružja u političkoj borbi", piše novinar britanskog Giardiana.
Citira i izvješće nevladine organizacije Međunarodna krizna grupa ICG u kojem se izražava bojazan da bi beskrupulozni čelnici mogli iskoristiti pandemiju za unapređenje svojih ciljeva. U izvješću se, piše Tisdall, kao primjer navodi nedavni pokušaj Vladimira Putina da produži svoj predsjednički mandat u Rusiji. Virus ga je na kraju ipak prisilio da odgodi glasovanje o tom prijedlogu koji bi mu mogao omogućiti da ostane na vlasti do 2036. godine.
"Drugi primjer bio je zahtjev mađarskog nacionalističkog čelnika Viktora Orbana za obnovu izvanrednog stanja, koje propisuje petogodišnje zatvorske kazne za one koji šire lažne podatke ili ometaju reakciju države na krizu. Vlade poput Egipta slijedile su primjer Kine u protjerivanju stranih novinara, ograničavajući pristup medijima i ograničavajući javnu raspravu. Poput Borisa Johnsona i mnogih europskih čelnika, i Trump je preuzeo hitne ovlasti. Od Bolivije, Indije, Šri Lanke i Iraka do Sjedinjenih Država, Velike Britanije i Francuske izbori su odgođeni, parlamenti obustavili rad, a uvedene zatvorske kazne i policijski satovi", upozorava Tisdall.
Većina ljudi, nastavlja, možda može podržati takve mjere u kratkom roku. Ali što ako je kriza dugotrajna, a na drugi val naletimo već slijedeće godine? Što ako ove nove mjere i kontrole ne budu smanjene ili ukinute nakon što opasnost od virusa završi?
U svom tekstu Tisdall citira i Roberta Kaplana iz Euroazijske grupe koji kaže da je koronavirus povijesni marker između prve i druge faze globalizacije. "Globalizacija 2.0 znači razdvajanje svijeta na blokove velikih sila s vlastitim rastućim vojskama i odvojenim lancima opskrbe, usponom autokracija i društvenim i klasnim podjelama koje su urodile nativizmom i populizmom. Ukratko, to je priča o novim i novonastalim globalnim podjelama.", piše Kaplan.
Ako je to točno, navodi Tisdall, malo tko će oplakivati prolazak ere globalizacije. Podrška Kaplanovoj teoriji može se naći u pojačanom post-pandemijskom protekcionizmu ako, kako neki predviđaju, zemlje pokušaju ograničiti buduću izloženost globalnim prijetnjama.
"Iz UN-a su prošlog tjedna upozorili na nestašicu hrane uzrokovanu nedostatkom radnika, pooštrenom imigracijskom kontrolom, sankcijama i carinama te su pozvali na novi, otvoreniji pristup. Slabljenje multilateralnih foruma i institucija, koje je bilo evidentno i prije krize, još je jedan znak smanjivanja svijeta. Pokušavajući oživjeti svoj kolektivni utjecaj, bogate zemlje G20 kasno su se obvezale da će učiniti sve što je potrebno za borbu protiv virusa. No uglavnom ostaje nejasno što to uključuje u praksi i tko će preuzeti ulogu. Pandemija i njezine posljedice mogle bi predstavljati značajnu promjenu pravila igre za siromašnije zemlje s ograničenim resursima i sredstvima za oporavak, kao i za izbjeglice i ljude u sukobima - ali vjerojatno ne na dobar način", piše komentator Guardiana.
Nedostatak otpornosti
Tisdall citira i Davida Milibanda, koji predvodi Međunarodni odbor za spašavanje. "Pandemija je snažan podsjetnik na dvije stvari: zajedničke izazove našeg globalnog sela i duboke nejednakosti s kojima se moramo suočiti da bismo se borili protiv njih", rekao je Miliband, dodajući da koronavirus nije problem samo bogatih zemalja. "Jaki smo samo koliko je naš najslabiji zdravstveni sustav", poručio je on.
Kriza je, smatra Tisdall, otkrila endemični nedostatak otpornosti, koji je simboliziran kroničnim zdravstvenim sustavima. Odluka mnogih vlada da pozovu oružane snage da pomognu u logistici i radnoj snazi dijelom odražava strahove da bi slabljenje socijalne kohezije moglo dovesti do nereda na ulicama.
"Ako vlade moraju pribjeći uporabi paravojnih ili vojnih snaga za gašenje, na primjer, nereda ili napada na imovinu, društva bi se mogla početi raspadati. Prema tome, glavni bi, možda čak i jedini cilj ekonomske politike danas trebao biti sprečavanje društvenog sloma, a ne podržavanje financijskih tržišta", citira autor Branka Milanovića, profesora s londonske škole ekonomije.
Ipak, dodaje, ako se drugačije gleda, ova vrsta nacionalne mobilizacije može se promatrati kao pozitivan razvoj, a ne kao prijetnja građanskim slobodama - i kao korisnije korištenje vojne moći. U Britaniji, kao i drugdje, piše, poziv na oružje stvorio je nove legije dobrovoljaca humanitarnih organizacija. Ovaj obnovljeni osjećaj nacionalnog dijeljenja i identiteta prijeko je potreban protuotrov regresivnom nacionalizmu posljednjih godina.
"Iako postoji zabrinutost da bi pandemija mogla produbiti podjele među zemljama te, primjerice, pogoršati raspoloženje prema migrantima, postoji šansa da će ona potaknuti međunarodnu suradnju, podršku UN-u i spremnost da se nastavi dijalog umjesto vojne i gospodarske konfrontacije. Budućnost ne mora biti globalno iscrpljujuća borba SAD-a i Kine za prevlast", tvrdi autor teksta.
Simon Tisdall na kraju svog teksta citira profesora međunarodnih prava na Sveučilištu Princeton Johna Ikenberryja, koji kaže da bi intenziviranje rivalstva velikih sila u slomljenom, oštećenom i siromašnijem svijetu doista mogla biti budućnost koja nas čeka, ali da je jednako tako moguće da će na duži rok, demokracije izaći iz svojih školjki i pronaći novu vrstu pragmatičnog i zaštitničkog internacionalizma. Drugim riječima, zaključuje Tisdall, nakon noćne more slijedi nam novi početak.