Giorgia Meloni, strastvena desničarka, čelnica stranke Braća Italije (Fratelli d'Italia) najizglednija je pobjednica skorih talijanskih izbora i nova premijerka. Ujedinjeni desni blok, u kojem je i Silvio Berlusconi, uvjerljivo vodi u anketama i samo je pitanje koliko će mjesta osvojiti u parlamentu. Slaba ljevica debelo zaostaje i 25. rujna bit će gotovo sigurno pometena, a time se otvara novo poglavlje u velikoj europskoj državi koja je do sada bila jamac sigurnosti Europske unije. Stabilnost koju je ostvario Mario Draghi uskoro će biti stvar prošlosti, a turbulencije stalne, opasne i možda pogibeljne za europsku budućnost Italije.

Odnos prema Europskoj uniji

Europa za sada pozorno prati i čeka što će se dogoditi, ali u Bruxellesu vlada pritajeni strah od dolaska ekstremne desnice na vlast, jer stranka Braća Italije ne samo da koketira s prošlošću, onom crnom, već zagovara izoliranu Italiju kao zatvoreno društvo, s mnogo fašističkih elemenata iz vremena Benita Mussolinija.

Giorgia Meloni je zapravo velika zagonetka, iako je dugo vremena u talijanskoj politici, ali nikada kao čvrsti lider. Zna se samo to da je političku karijeru počela kao mlada djevojka kada je postala aktivistica fronte mladih u stranci koju su osnovali pristaše talijanskog diktatora i da je njena daljnja karijera uvijek bila povezana sa krajnjom desnicom. Kratko vrijeme je bila i uz Berlusconija, ali je razočarana njegovom suradnjom s Mariom Montijem ili preciznije što ga je podržao, napustila stranku i osnovala svoju, Braća Italije. A onda je počela revija onih koji su bili pobornici Mussolinija i tako to traje do danas. Kada je Draghi, u uzdrmanoj Italiji, preuzeo vlast, stranka Braća Italije to jedina nije podržala. Pozivali su se na demokraciju, a povijest uči da tu riječ u ustima imaju najčešće oni najrigidniji kojima je demokracija nepoznat pojam.

Naravno, vođe tvrde desničarske stranke pozivaju se na 'volju naroda', odbacuju romantizirani fašizam, a uz Braću Italije vrlo je brzo stao i kontroverzni Matteo Salvini, prvi čovjek Sjeverne lige, poznat po antiimigracijskom stavu koji graniči s pozivanjem na džihad uperen prema imigrantima.

U svakom slučaju, ako se ankete pokažu vjerodostojnima, Italija bi dobila dosad najdesniju vladu od Drugog svjetskog rata i najbitnije je pitanje koliko se to može i može li se uopće odraziti na vanjsko-političku sudbinu zemlje. Prije svega na odnos prema Europskoj uniji, jer tvrdi desničari nikako ne vole europsko jedinstvo kakvo je sada.

Vabljenje najosjetljivijih skupina

Meloni obećava svašta, vabi umirovljenike najavama da će im povećati mirovine, umiljava se siromašnima, a njena su baza manje obrazovani ljudi koji su, naravno, najviše pogođeni u kriznim vremenima. Sve se to događa i u čudno vrijeme, koje će kulminaciju doživjeti preko zime, kada će biti imperativ preživjeti u zagrijanim stanovima. Draghi je iz Bruxellea, gdje je izuzetno dobro stajao, donio zemlji brdo novca, a pitanje je što će biti dalje. To su ipak ona vremena kada populizam ulazi na velika vrata, a i car iz Moskve se raduje da je u ”Europi počelo”. Lakše bi se on sporazumio sa ekstremnom desnicom, nego uglađenim Europljanima koji se groze ruske čizme.

- Ako ovo treba završiti u požaru, svi bi trebali gorjeti zajedno, napisala je Meloni prošle godine, a analitičari su to pročitali kao poziv na oružje i kaos. Uostalom, ekstremni desničari drugo i ne poznaju, a kada se sve pomiješa s jednim od najjačih europskih gospodarstva, talijanskim, situacija postaje krajnje opasna i zapaljiva. Kada se pročitaju njeni nedavno objavljeni memoari, stječe se dojam da je riječ o skromnoj ženi, koja poznaje modernu kulturu, ali utjecaj fašističkih ideja ipak nije napustio ovu političarku u usponu. Zapravo se nikada nije puno odmakla od Mussolinijevih ideala, a u zemlji u kojoj su mladi nezaposleni, a ekonomija stagnira, nije teško privući široke mase. Tako je radio i sam Mussolini. Na toj se platformi danas okuplja sva tvrda desnica u Europi, od španjolske stranke Vox koja slijedi politiku Franca do francuskih nacionalista koje predvodi Marine Le Pen. Sve te stranke muku muče objasniti i kako se financiraju, a očito je tu puno prljavog veša kojeg etablirane, već umorne tradicionalne stranke ne mogu oprati. Možda ipak treba pričekati da se daju konačni sudovi, jer Meloni najavljuje da neće ništa mijenjati u odnosu Italije prema Europskoj uniji.

Berlusconijeva podrška desnici

Zanimljiv je stav Davida Brodera, koji je u kolumni za ”New York Times” napisao: ”Možda nećemo svi zajedno izgorjeti u vatri. Ali ako krajnja desnica preuzme vlast, u Italiji ili drugdje, neki od nas sigurno hoće”. Kao uvijek, javio se i Silvio Berlusconi, koji će podržati desni blok i koji tvrdi da bez njega i ne mogu pobijediti. Ali, bivši premijer kojemu se politika tako omilila da je ne napušta ni u starosti, jasno poručuje da neće dopustiti ekstremizme koji bi Italiju odveli na rub srama. Bar u Europi kakvu sada poznajemo.

Georgija Meloni ima 45 godina, rođena je u Rimu, a odrasla u Garbatelli. Kao djevojčica je rijetko viđala oca jer je otišao na Kanarske otoke, a jednom joj je prekipjelo i rekla mu je da ga više ne želi viđati. Kad je umro, komentirala je da nije imala nikakve osjećaje, jer joj je bio poput stranca. Za svoju majku kaže da je predivna žena, jedina čijeg se suda boji i koji krajnje poštuje. Bliska je i sa sestrom Ariannom, ima šestogodišnju kćerku Ginervu koju je dobila s novinarom Andreom Giambrunom.

Snalaženje u svijetu mužjaka

Dobro se snalazi u svijetu muškaraca koji dominiraju politikom, pa i takvih mužjaka kao što su Berlusconi i Salvini. Kaže, boji se samo žohara. Naravno, fan je Viktora Orbana, koji neobuzdano pliva u bruxelleskom bazenu punom ajkula, a onda nije teško pretpostaviti da sa naklonošću gleda i na Donalda Trumpa. I sada je pred političkim trijumfom.

Što će u konačnici biti, nitko, naravno ne može predvidjeti. Sve su opcije otvorene, od toga da se neće dogoditi ništa dramatično, do opcije da Italija potone u kaos, politički i ekonomski. Zatvori li Bruxelles kasu, a sigurno neće biti tako blagonaklon kao prema Draghiju, koji je 'njihov', sve su mogućnosti otvorene.

A kako se krajnja desnica može ponijeti prema Hrvatskoj? Izbiju li ponovo aspiracije iz Mussolinijevih vremena neće biti dobro. Hrvatska i Italija već godinama imaju izuzetno dobre odnose, iako su neki talijanski političari znali otploviti u povijest i sanjati o starim danima. Ali, službeni Rim uvijek je bio odmjeren i blagonaklon prema Hrvatskoj. Talijani su i dobri investitori, dolaze kao turisti, a talijanska manjina u Istri nema nikakvih značajnih problema. Sve su to preduvjeti prijateljstva koje je iskreno i bilo bi zaista tužno da to neki novi kurs pokvari. Ujedinjena talijanska desnica, u kojoj ima svega i svačega, bit će svakako izazov ne samo za modernu Italiju, već i za zemlje okruženja, pa tako i za Hrvatsku. Ali i za ujedinjenu Europu, koja iz dana u dan na leđima nosi sve teži teret.

Povezane vijesti

• Talijanski populisti nakon izbora u Bavarskoj: "ARRIVEDERCI MERKEL"
• Salvini traži nove izbore, Di Maio ih se ne boji
• Italija: presudni dan za formiranje vlade