Najbolji hrvatski sportaš 20. stoljeća Mate Parlov bio je olimpijski pobjednik (Munchen 1972.) te višestruki svjetski i europski prvak, a Damir Burić je bio olimpijski pobjednik iz Londona 2012. godine, a između ostaloga osvajao je svjetski i europski naslov s reprezentacijom Hrvatske, kao i europski klupski naslov. Zapravo, Burić koji je prije mjesec dana zaključio igračku karijeru, osvojio je sve što se moglo.

U startu je debelo zaostajao za konkurencijom zbog kasnijeg početka treniranja i loših uvjeta, no…

- Počeo sam trenirati vaterpolo s 14 godina, bez bazena. Zimi smo igrali stolni tenis, ili košarku, u dvoranama, trčali na Lungomare. To je sigurno pomoglo, ali nije to bio pravi vaterpolo. Onaj pravi sam počeo trenirati sa 17 godina kad sam preselio u Rijeku. Tada su moji zaostaci za suigračima bili enormni. Imao sam talent na osnovu kojega su me doveli, ali radne navike su presudile. Morao sam raditi duplo više od drugih da ih stignem jer su oni već godinama trenirali. Time se najviše ponosim, što sam sve postigao svojim radom. Tkogod je bio sa mnom u ekipi znao je koje su moje radne navike.

Te su radne navike tijekom godina pretvorene u nevjerojatan broj trofeja i medalja. Zapravo pitanje je ima li uopće neki trofej kojeg je ispustio.

- Ne, nema. Baš sve trofeje za koje sam igrao, sam i osvojio. Sad ako će izmisliti neki novi, e tog neću osvojiti.

Tijekom ovako duge karijere bilo je mnoštvo sretnih i tužnih trenutaka.

- Bilo je puno i jednih i drugih. Tužni, teško je reći, uglavnom su povezani s nekim porazima. U principu svi porazi su tužni. Možda onaj u finalu EP-a u Kranju u mom debiju u dresu reprezentacije. Ali to je bilo davno pa sam već i zaboravio. Na pamet mi pada kad sam izgubio finale Lige prvaka s Radničkim.

To mi je ostalo u pamćenju. Kad izgubiš finala, ili neke utakmice koje ne bi smio, onda te ulovi neka tuga, ali opet to prođe. Najsretniji trenuci su kad se osvoje naslovi. Najsjajnije odličje je zlato na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. To je ipak najveće natjecanje pa je možda bila i najveća sreća, iako sam na Svjetskom prvenstvu u Melbourneu osvojio prvu zlatnu medalju. Moju i naše reprezentacije generalno. To je bila opća euforija, jer tada još nismo znali koliko vrijedimo. Nakon toga su i očekivanja skočila. Melbourne 2007. je bio prekretnica, tu smo prelomili. Umjesto ispadanja u četvrtfinalima i osvajanja četvrtih mjesta, stigli smo do zlata pod vodstvom Ratka Rudića.

Bek i centar

Cijela karijera može se gledati kroz nevjerojatnu konstantu u igri koju je imao "pulski div".

- Generalno sam ponosan na cijelu svoju karijeru. S obzirom na to da od kad sam počeo igrati za reprezentaciju (2003. na EP-u u Sloveniji) pa do kraja reprezentativne karijere (na OI u Riju 2016.) imao visoki nivo igre. To nije lako, nekad si bio ozljeđen, nekad prehlađen, nekad nisi bio u dobroj formi. Mislim da sam na sva natjecanja s reprezentacijom bio jako, jako dobar. Nekad sam imao bolja prvenstva, (Melbourne, London) i tamo gdje smo uzimali zlata, a posebno EP u Zagrebu gdje sam igrao odlično. U nekim sam klubovima igrao fantastično, u drugima jako dobro, ali nikad nisam išao ispod nekog nivoa. Ta konstanta koju sam držao tijekom karijere, na to sam najponosniji. Jer to je najteže održati. To govori da sam uvijek bio dovoljno fizički i mentalno spreman da mogu tako igrati.

Burić je sa svojom košarkaškom visinom (205cm) najpoznatiji po obrani na suparničkim sidrunima. Pa iako su u ekipnim sportovima uvijek u prvom planu strijelci, njega to nije pretjerano zanimalo.

- Istina, igrao sam na poziciji beka. To je najteža i najvažnija uloga u obrani. U principu cijela se obrana bazira na igri tog beka i uigranosti s vanjskim igračima. Tu je i najveća fizička potrošnja, a samim time bekovi uglavnom manje zabijaju golove. S druge strane, mislim da sam imao dosta sezona u kojima sam imao dobre napadačke role. U reprezentaciji kad u šest, sedam utakmica zabiješ gol, dva to je super. Ali u nekim sam sezonama bio i prvi, drugi strijelac svoje ekipe. U mlađim danima i prvi strijelac u Kupu LEN-a. No, to me nikad nije pretjerano zanimalo. Nisu me zanimali osobni uspjesi, već klupski.

Osim što je bio "ministar obrane" Burić je bio prepoznatljiv i po tome što je u napadu često ulazio kao drugi centar.

- Što se tiče ulaska na dva metra u napadu, to mogu prije svega zahvaliti VK Puli i igranju u Drugoj ligi jer sam tu igrao centra. Ja sam praktički prešao u Primorje kao centar. Tamo sam počeo igrati beka, ali to mi je bila jedna fantastična prednost pred svima, jer nijedan igrač to nije igrao osim mene, a ni dan danas nema takvog igrača koji igra beka u obrani na vrhunskom nivou i centra u napadu. Kasnije sam centarsku igru dodatno usavršio, ali ključan je bio taj početak u Puli pod vodstvom trenera Roberta Dorića.

Rudić i Porzio

U momčadskim sportovima se obično kaže da nije najbolji onaj koji je najbolji strijelac, već onaj koji suigrače čini boljima. To kao da je Burićev opis.

- To je apsolutno točno. Oni koji ne razumiju sport, vode se statistikom. Kažu, netko je zabio pet golova i taj je super. Ali ovo drugo je točno, igrač koji čini druge igrače boljima, to je najvažniji igrač u ekipi. Bio sam u momčadima u kojima je najbolji strijelac bio i najbolji igrač, ali i u momčadima u kojima najbolji strijelac nije bio ni blizu među najboljima.

Kad sad "sa strane" gleda na trenere i igrače s kojima je surađivao tijekom karijere, neka imena se ipak izdvajaju.

- Mogu izdvojiti par trenera. Tu je Pino Porzio iz Pro Recca. Ostavio je jako dobar dojam na mene i kao trener i kao osoba. Bio je u poziciji da je trenirao najbolje igrače svijeta te tri godine kad sam bio tamo. Svaki je igrač imao svoj ego i to je jako teško držati pod kontrolom, a on je uspijevao. Naravno, tu je i Ratko Rudić. Prije svega zbog psihološkog djelovanja na ekipu. Imao sam puno dobrih suigrača pa je bolje da ne spominjem imena jer bi se sjetio njih deset, a zaboravio još deset. Imao sam sreće što sam igrao s najboljim svjetskim igračima. Od mnogih sam nešto i naučio, bilo mi je lijepo.

Toliko lijepo da ne bi ništa mijenjao u karijeri?

- Ne bi. Pustio bi ovako jer bi možda neki potez povukao za sobom drugi, pa bi uslijedila lančana reakcija. Potpuno sam zadovoljan kako mi je tekla karijera. Sigurno mi neki potez, odnosno odlazak u neki klub nije bio najpametniji, ali zadovoljan sam. Posebno kad gledam odakle sam krenuo, s koliko sam godina krenuo i kakva su bila predviđanja "stručnjaka" što ću ja ikad napraviti u ovom sportu. Neki su govorili da neću nikad igrati niti Prvu ligu, a kamo li sve ovo. Drago mi je da sam ih demantirao, zaključio je Burić.

PRVI DIO INTERVJUA PROČITAJTE OVDJE

Povezane vijesti

• PULA PONOVO ŽIVI VATERPOLO! Zlatni Olimpijac Damir Burić ušao u Upravu pulskog vaterpolskog kluba koji se nakon sedam godina vraća natjecanjima
• IZ GRADA BEZ BAZENA DO VRHA OLIMPA - DAMIR BURIĆ: Morao sam raditi duplo više da stignem one koji su već godinama trenirali. Time se najviše ponosim, što sam sve postigao svojim radom
• Damir Burić, proslavljeni pulski sportaš: Sport najbolje znam raditi i htio sam ostati u njemu