OSIGURAO TOKIO
Pulski sportaš s invaliditetom bit će prvi hrvatski predstavnik na Paraolimpijskim igrama u boćanju DAVOR KOMAR: "ISPUNIO SAM SVOJ SAN"
Prvi hrvatski boćar na POI - Davor Komar
Boćam praktički cijeli život, zadnjih deset godina vrlo intenzivno, pa iako imam velik broj medalja sa najvećih
međunarodnih i domaćih natjecanja, ovo je ipak nešto posebno. Osvojio sam ukupno 64 medalje u karijeri, od toga 39 zlatnih i 15 srebrnih, ali ovo mi je, uz familiju, najveći uspjeh u životu. Ostvario sam svoj san. Zbog
emocija nisam mogao spavati i jedva sam dočekao da ovu vijest podijelim sa svima. Eto, u 50. godini sam dočekao taj trenutak, rekao je Komar
Jednostavno nije izdržao. Svoju je radost želio podijeliti sa svima. Davor Komar, najtrofejniji hrvatski boćar s invaliditetom, odmah je na svom facebook profilu objavio dugo iščekivanu vijest, da je postao siguran putnik na Paraolimpijske igre u Tokiju iduće godine. Ovaj rođeni Puljanin i član, ujedno i predsjednik, BKOSIIŽ Istrijane, izborio je svoj premijerni nastup na paraolimpijskoj smotri i tako postao tek drugi istarski sportaš, uz atletičarku Mikelu Ristoski, koji će braniti boje Hrvatske u Tokiju od 24. kolovoza do 5. rujna 2021. godine.
- Ovo će mi biti prvi nastup na Paraolimpijskim igrama, ujedno i prvi nastup jednog hrvatskog reprezentativca u boćanju. Nikad Hrvatska nije imala predstavnika u ovom sportu na POI. Boćam praktički cijeli život, zadnjih deset godina vrlo intenzivno, pa iako imam velik broj medalja sa najvećih međunarodnih i domaćih natjecanja, ovo je ipak nešto posebno. Osvojio sam ukupno 64 medalje u karijeri, od toga 39 zlatnih i 15 srebrnih, ali ovo mi je, uz familiju, najveći uspjeh u životu. Ostvario sam svoj san. Nekad sam mislio da POI nisu toliko važne, pa nastupio sam na svjetskim i europskim prvenstvima i osvajao medalje, ali ovo je ipak veće. Zbog emocija nisam mogao spavati i jedva sam dočekao da ovu vijest podijelim sa svima. Eto, u 50. godini sam dočekao taj trenutak, u dahu je, još uvijek uzbuđen ovim ostvarenjem, rekao Davor Komar.
Zapravo, znao je Komar već dulje vrijeme da će biti siguran putnik za POI u Tokiju, ali čekala se službena potvrda. Čekanje se otegnulo punih pet mjeseci. Otud i eksplozija sreće.
- Na POI sam uvršten po svjetskoj rang listi na kojoj trenutno zauzimam 12. mjesto, dok sam prošle godine
dugo vremena bio šesti, što mi je i najbolji plasman. Znalo se još krajem prošle godine da ću ići u Tokio, samo
se čekala potvrda koja je stigla u petak. Ovo mi je bila zadnja ura za ići na POI i sve se potrefilo. U stvari,
čekali su se rezultati parova na SP-u u Kanadi da bi se zaključila lista sudionika za POI, ali kako je prvenstvo
odgođeno zbog koronavirusa, zamrznuta je svjetska rang lista s 31. ožujkom. Kina, Njemačka i Hrvatska su jedine tri države koje daju kandidate za Tokio preko pojedinačne rang liste, a ne liste parova. Melisa Osmanović i ja smo bili među prvih deset parova svijeta, ali na POI idu prvih devet i domaći par, dok se mi nismo uspjeli
plasirati. Žao mi je zbog Melise.
Melisa i Davor su nastup u Tokiju pokušali izboriti prošle godine na Svjetskom kupu u Portugalu, ali nisu uspjeli. Davor je naknadno uvršten na osnovu sjajnih pojedinačnih rezultata.
- Svjetska rang lista je specifična po tome što se svake godine briše 50 posto rezultata iz prošle godine. Meni su plasman u Tokio donijela dva velika rezultata. Zlato koje sam prije dvije godine osvojio na Otvorenom svjetskom prvenstvu u Portugalu i bronca koju sam prošle godine izborio na Otvorenom svjetskom prvenstvu u Hong Kongu. To su mi dosad najveći uspjesi, a sad se nadam da ću se i iz Tokija vratiti s medaljom. Vjerujem u sebe i svoj dugogodišnji rad. Iskustva s najvećih natjecanja imam, kao i životnog iskustva jer sam stariji od većine suparnika. Oni najbolji boćari su uglavnom 20 ili 30-godišnjaci, ali ja sam ih već sve pobjeđivao. Pobijedio sam već i paraolimpijskog pobjednika iz Rija, kao i pobjednika u parovima. Njega sam dobio čak šest puta u osam partija. Respektiram ih sve, ali se nikoga ne bojim, dodao je Komar.
Iako je strpljivo čekao službenu potvrdu da će postati prvi hrvatski reprezentativac u boćanju na POI, Davor Komar se već pripremao za Tokio. Koronavirus mu je prolongirao nastup za godinu dana.
- Odgovara mi ova odgoda POI, iako sam i sad bio u formi. Ipak, sad zbog zatvaranja dvorana uslijed pandemije nisam mogao trenirati kao inače, tako da ću iduće godine biti još spremniji. Imat ću vremena da se skockam. Kad govorimo o treningu, ja treniram svakodnevno po šest sati u Domu sportova "Mate Parlov" ili u pazinskoj dvorani s Valterom Ivančićem. Subotom, kad nema natjecanja, idem na sparing treninge. Idem u Ljubljanu, gdje mi je sparing partner Slovenac Matjaž Bartol koji je 22. na svjetskoj listi, a ti treninzi traju po deset do dvanaest sati. Nekad idem i u Rijeku, gdje treniram s Miroslavom Matićem i s Melisom Osmanović.
Mnogim će olimpijcima i paraolimpijcima odlazak u Japan donijeti i velike probleme vezane uz
klimu, ali i vremensku razliku. Davor Komar vjeruje da će uspješno odoljeti i tim zamkama.
- Bio sam na natjecanjima u Dubaiju i Hong Kongu, gdje su donekle slični uvjeti, pa imam iskustva. U Hong Kong sam otputovao tri dana ranije baš da bih se prilagodio vremenskoj razlici. Promijenio bi ritam spavanja i tako spreman dočekao nastup. Hong Kong mi je, osim po tome i uspješnom nastupu, ostao u sjećanju i po hrani. Tamo smo 15 dana "gladovali". Domaćini su se jako trudili, častili su nas brojnim specijalitetima, ali ja sam bio jedini koji je to probao. Ostali nisu željeli jesti te, doista čudne, specijalitete poput kokošjih glava i tko zna čega još. Nije to za nas i tako smo se uglavnom hranili paninima i hamburgerima, haha. Ma to je sve životno iskustvo koje ti daje poseban gušt. Uostalom, da nisam u boćanju, nikad ne bih otputovao u sve te države u kojima sam bio.
Ipak, svi ti nastupi, putovanja i treninzi nose i onu drugu stranu. Cijenu u novcu.
- Boćanje sportaša s invaliditetom je zasigurno najskuplji sport. Uz sve ostalo, moraš uvijek na putu imati i minimum jednog asistenta. Mora nam pomagati na putu, prebacivati stvari, brinuti o nama, a nije lako naći osobu koja će ići s tobom dva tjedna na put. Kad Melisa i ja idemo na natjecanje trebaju nam još dva asistenta pa je trošak dvostruki. Zato se "krpam" s kćerkama i prijateljima. Bolje da ne govorim koliko sam vlastitog novca utrošio dosad. Međutim, moram istaknuti veliku pomoć koju dobivamo od Zajednice sportova Grada Pule i Saveza sportova Istarske županije. U posljednje četiri godine te su institucije za 200 posto povećale izdvajanja za sportaše s invaliditetom i sad je situacija puno bolja. Posebno se moram zahvaliti tajniku Branku Uležiću i predsjedniku Milanu Seadu Soldatiću što imaju razumijevanja za nas. Znam da sam bio vrlo zahtjevan, da sam im često dosađivao, ali jako su nam pomogli. Zato sam Uležiću prvom javio da sam dobio potvrdu da ću nastupiti u Tokiju. Puno se trudio oko mene i znam da se i on raduje tom uspjehu, zaključio je Davor Komar, koji je sedam godina zaredom proglašen najboljim sportašem s invaliditetom Grada Pule, a bio bi vjerojatno i osmi put da pandemija nije spriječila proglašenje.
Pravi Istrijan
- Za sebe mogu reći da sam pravi Istrijan. Rođen sam 1970. godine u Puli i tu sam živio prvih sedam godina nakon čega mi je otac dobio posao u Buzetu (bio je šef u Drvoplastu) pa smo preselili tamo. U Buzetu sam proveo cijelu osnovnu školu, a potom sam otišao u Ljubljanu gdje sam završio srednju školu. Kasnije sam izgradio kuću u Svetom Petru u Šumi i tamo živio, ali sam se zbog posla i sporta vratio u Pulu. Ovdje mi je ipak lakše raditi i trenirati, tako da već sedam godina živim u Puli. Imam dvija kćerke, od 24 i 18 godina, koje su mi velika potpora u životu i u radu, rekao je Komar, koji je od mišićne distrofije obolio kao dijete, a od 21. godine je vezan za invalidska kolica.
Deveteročlani stručni tim
Sport za osobe s invaliditetom osim što zahtjeva puno treninga, traži i veliku podršku.
- Imam stručni tim od devet osoba uz sebe. Imam tri trenera, profesore kineziologije Zvjezdanu Grganja i Vladimira Relića te Valtera Ivančića koji je licencirani trener i glavni trener Istrijane. Uz mene su i doktorica Helena Blažić, fizioterapeut Josip Štimac, sportski psiholog Davor Jakšić, psiholog Loredana Prodan Kurz te sportski asistenti i njegovateljice Žoel Komar i Tina Lorencin.
Boćanje isključivo za one sa stopostotnim oštećenjem i ruku i nogu
Za razliku od klasičnog boćanja koje još nije postalo olimpijski sport i u kojem ima više disciplina
(klasično, krug, par, trojka, precizno, brzinsko, štafetno), kod boćanja za sportaše s invaliditetom je druga
priča.
- Boćanje se nalazi na popisu paraolimpijskih igara punih 37 godina, još od 1983. godine. Nekad smo i mi
bacali željezne boće, koje nisu prilagođene nama, ali sad koristimo boće od kože težine 30 dkg, promjera 8-9 cm. Ovo je boćanje isključivo namijenjeno onima s najtežim hendikepom, onima koji imaju stopostotno oštećenje i ruku i nogu. Riječ je o dvoranskom sportu, s vrlo striktnim pravilima i puno sudaca. Način igre? Slično kao u običnom boćanju, imamo bulin i boće koje nastojimo dovesti čim bliže bulinu. Jedna partija donosi četiri bacanja bulina, ili četiri seta, a u svakom bacamo po šest boća. Dakle, u jednoj partiji imamo ukupno 24 bacanja boća. Cilj je na kraju imati čim više boća bližih bulinu. To je kao šah, morate puno razmišljati tijekom igre kako da nadigrate suparnika. Nije lako kao što mnogi misle. Moj trener i sparing partner Valter Ivančić, nekadašnji svjetski prvak u boćanju, s kojim radim već godinu i pol dana, to dobro zna. Ne uspijeva me pobijediti, ili smo izjednačeni ili ja pobijedim. Specifičan je to i vrlo zahtjevan sport, pojasnio je Komar.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
