Primajući ovog tjedna nagradu Istriana za najboljeg djelatnika u sportu u Istarskoj županiji za 2018. godinu, prošlogodišnji trener Istre 1961 Darko Raić Sudar u svom se govoru pomalo zbunio. Nedostajale su mu, sam će reći, riječi kojima bi opisao kako se osjeća. Dosta je neobično, mora se priznati, da nogometaša koji je igrao pred punim tribinama i ostvario inozemnu karijeru, emocije toliko preplave. No, njemu je glas malo zadrhtao, on će reći „glas mi je malo stao“.

U prošloj natjecateljskoj sezoni Darko Raić Sudar je iz kluba i momčadi koji su bili u ponoru, sami, bez vlasnika i novca, izvukao maksimum. Istra 1961 je, unatoč brojnim naizgled nepremostivim preprekama, zadržala status prvoligaša. Raić Sudar, igračima otac i majka, psiholog, trener, sponzor i stariji brat, na tu je epizodu života iznimno ponosan. Porijeklom Hercegovac, definicijom Slavonac, iskustvom Izraelac, a životom Istrijan, Darko Raić Sudar je zaslužio prestižnu nagradu kojoj su prethodile godine života u ratnoj Slavoniji, beskrajno zanimljivom i njemu privlačnom Izraelu, da bi se na kraju skrasio u pitomoj, tolerantnoj i sigurnoj Istri. No, golemo životno iskustvo koje je dosad skupio ovaj 46-godišnjak ne znači da glas neće zatitrati pred mikrofonom i svojom publikom. Ovo je priča o dobitniku Istriane, ali iz jedne drugačije, ali ne manje zanimljive perspektive.

Neka bude Pula!

- Prije pola godine u Zagrebu sam dobio nagradu Dobri duh hrvatskog nogometa, govorio sam pred mnoštvom i inače nemam problem nastupa pred ljudima. No, kod dodjele nagrade Istriana, tu u mojoj Istri, u mojoj Puli, doma, među svojima sam tako reagirao. Ma puno mi ta nagrada znači. Tu živim s obitelji, djeca su mi se tu rodila. Osjećam se kao pravi Istrijan. Prihvatio sam Istru, njene specifičnosti, tradiciju i brojna nepisana pravila ponašanja koja naprosto osjećaš i poštuješ, govori Raić Sudar.

- I prije nego sam se nastanio u Puli, život u Istri bio mi je dosta realna opcija. Jedino što mi je Rovinj, u kojem sam imao brata i rodbinu, možda bio nešto bliži. Mislio sam si tu kupiti neki stan ili nešto. Prošao sam cijelu Hrvatsku, Dalmaciju posebno, no Istra mi se nekako uvukla pod kožu i postala prvi izbor. I onda mi se potrefilo. Nakon Izraela sam dobio priliku zaigrati u Istri. To je bilo ključno. Otad se više nisam micao odavde. No, u Izraelu sam skoro ostao živjeti. Malo je falilo da mi ta država postane novi dom. Nakon pet godina nekako sam se u Izraelu počeo osjećati kao da tamo pripadam. Vezao sam se za sredinu, ljude. U jednom trenutku sam postao svjestan ozbiljnosti situacije. Znao sam da moram odlučiti - ili se odmah vraćam u Hrvatsku ili tamo ostajem. Tada sam upoznao svoju sadašnju ženu i ipak prelomio – vraćam se kući! Neka to bude Pula! - prisjeća se Raić Sudar svojih prapočetaka u Puli.

- Bila je 2004. godina i mislio sam prestati igrati. Elvis Scoria me pozvao da li bih malo pomogao, no on je ubrzo nakon toga otišao zbog nesuglasica s Upravom kluba otišao. Naslijedio ga je Igor Pamić, nagovorio me da nastavim igrati i tako je bilo još pet godina. Ni približno nisam očekivao da ću toliko nastaviti karijeru koju sam u trenutku povratka već završavao. Barem sam tako mislio. Drago mi je da sam nastavio igrati ne samo zbog nogometa, nego i zato što je socijalizacija u neku novu sredinu kroz sport najkvalitetnija. To je najlakši put da se negdje integriraš. Sportom si najlakše otvaraš vrata. Tako mi je bilo i u Izraelu kad sam došao 1999. godine. Bio mi je to golem kulturološki šok. Sasvim drugačija država.

Tom transferu prethodila je burna sezona u Cibaliji iz Vinkovaca u kojoj sam nastupao kao posuđeni igrač Osijeka, od kojeg smo, u čudnim okolnostima, izgubili finale Kupa. Tada sam dobio dva žuta u 20 sekundi i crveni, naravno. Nakon te utakmice više nisam htio ostati u hrvatskom nogometu. Tražio sam mogućnost da odem van i prihvatio sam izraelsku ponudu. Iskreno, teško sam se odlučio za odlazak, jer mi je u Hrvatskoj bilo odlično. Uživao sam u nogometu, dobro se živjelo. Odjednom, Vinkovce zamjenjuje Izrael. Ne znam jezik, ništa ne razumijem, krajem 2000. krenula je Intifada, palestinski ustanak, terorizam je postao dio svakodnevice. Prvi angažman bio mi je u gradu Netanya. Sličan Opatiji, isto na moru, njihovo turističko središte, 30 kilometara od Tel Aviva, ugodan za život. Početak je bio težak. Od jezika do novih pravila igre. Kod nas je taktika važna i ja sam volio takvu igru. Tamo je bilo drugačije, igralo se otvorenije. (Robert FRANK)

Povezane vijesti

• HNL: Zagreb - Dinamo 1:2, remi Intera i Splita
• Darko Raić Sudar slavio je protiv Rijeke kao kapetan i kao trener pulskog prvoligaša SENZACIJA U ZNAKU BROJA 12
• Darko Raić Sudar legalno, ali nemoralno, sjedi na dvije nespojive stolice i ne misli ih napustiti