Povod za razgovor s najdugovječnijim nogometnim trenerom u našoj županiji zapravo ni nije potreban, toliko je (ne)nogometnih tema o kojima bi valjalo pričati ali onako spontano jer je Adriano Beli baš takav. Prebirati po prošlosti i pretresti sve ono, a ima toga, što se dogodilo, a da ima bar male dodirne točke s najvažnijom sporednom stvari na svijetu.

Ipak se taj povod dogodio nakon jednog telefonskog poziva.

-Slušaj Boris, tebi ću ovo prvom reći- započeo je razgovor Adriano Belli, a kako drugačije nego vedrim tonom i vjerojatno osmijehom na licu. - Više nisam trener Galižane, završavam karijeru nakon 48 godina, imam više od 76 "na leđima" i vrijeme je. Istina, nisam posve sam donio takvu odluku, bila je to preporuka doktora, drugo mišljenje nisam tražio i ne preostaje mi drugo nego stati.

Fešta u selu

Bio je to i više nego dovoljan razlog da se konačno nađemo. Odluka je pala da to bude ispod tribina stadiona Aldo Drosina u prostoru gdje se skupljaju nogometni zaljubljenici i zanesenjaci, oni stariji veterani, ali i aktualni igrači i operativci. I naravno da je baš svatko od njih htio stisnuti ruku Belliju, pozdraviti se s gospodinom trenerom, izmijeniti pokoju riječ, a vlasnik Benđo je naravno znao što Belli pije.

- Ostavio se nogometa, ali piće ostaje isto - samo je dobacio u prolazu.

I onda se postavlja pitanje, ima li Belli neprijatelje, gdje ih skriva, je li ikad itko čuo neku lošu riječ o njemu.

- Nemam ja neprijatelje, barem tako mislim. Ne trebaju mi, nema, potrebe biti okružen ljudima s kojima mi nije ugodno, njih jednostavno izbjegavam. Uistinu niti od koga ne okrećem glavu i idem na drugu stranu ulice. Takav je Belli - pojasnio je u trećem licu kada smo konačno pozdravili baš sve.

Dakle, dogodio se kraj, kraj duge karijere koju ne bi mijenjao niti za što, niti bi išta promijenio.

-U jednu ruku nije mi žao, čovjek treba znati svoje granice, povući se kada vrijeme za to, zdravlje je ipak preče. Tako da se sada okrećemo nekim drugim stvarima. S druge strane žao mi je što nisam s Galižanom odradio sezonu do kraja i da kao prvak odem. Ispada da me srce odvelo do nogometa i trenerske karijere, a to isto srce me sada i razdvaja od njega. A moram naglasiti da još imam volje za raditi. Već me bole leđa jer ne radim, nisam na terenu, moram se priviknuti. U redu, odem s biciklom jedan krug, treba ostati aktivan, ali nije mi to "to".

Igračka mu karijera nije bila duga, ozljeda koljena na utakmici za Istru protiv Crikvenice 1971. godine promijenila je sve.

- Mario Šverko i ja bili smo skupa u skoku, doskočio sam čudno i ode koljeno. Nakon operacije sam se pokušavao vratiti, i uspio, ali više ne na razinu kakva je bila prije i okrenuo sam se novim izazovima. Ljubo Petričević mi je odmah ponudio suce, dao mi dres i gurnuo me na utakmicu u kojoj sam shvatio da nisam ja taj. Hvala lijepa, ali ne. Onda je došao poziv od Giannija Samuelea koji me zvao u Galižanu da preuzmem juniore i to je bio moj početak. Seniore je vodio Silvano Faraguna i odmah u prvoj sezoni bili smo prvaci i juniori i seniore. Kakva fešta u selu, neopisivo. Shvatio sam da bi to mogao biti moj poziv, krenuo sam u trenersku školu u Medulin, bili su tamo Jozić, Šangulin, Bezjak..., položio i nastavio u omladinskom pogonu Uljanika, a prvi seniorski klub kojeg sam vodio je Puljanka, tamo su mi bili svi prijatelji pa sam prihvatio poziv.

Cotić i Džebo

Teško će se odlučiti gdje mu je bilo najljepše, s kojim je predsjednikom najbolje surađivao jer u svakom novom klubu našao je ponešto što ga je baš tamo privuklo. Ipak, na inzistiranje spomenuo je nekoliko njih.

- Ako već moram birati onda je to, primjerice, Vrsar gdje nisam niti znao tko je predsjednik, mislim da nisam nikad niti pričao s njim, tamo je bio Trošt i Bili te sam stvarno uživao s igračima kao što su Biondić, Šabić, Matika, Žiković, Cotić... Bilo je dobro i u Manjadvorci kada su klub vodili Denis Išić i Dean Radolović, kakva generacija igrača je to bila: Mirković, Gržinić, Maras, Čupić, Lasić, Galešić na golu, Zuban... Najviši sam rang igrao u Marčani mada smo često kao domaćini odigrali svuda uokolo jer nismo imali uvjete. Bilo je tu stvarno puno igrača koji su bili super, a izdvojit ću Aleksu Cotića. Pravi radnik, pravi vratar i žao mi je što nije napravio više, a imao je sve predispozicije za to. S njim mi je bio gušt raditi i drago mi je da se našao u mom trenerskom svijetu i da mu ide odlično, Sada mi pada na pamet nešto, mi smo ove jeseni prvi s Galižanom, ali sve je to bodovno vrlo neizvjesno, Da smo, primjerice, imali Hajdarevića u napadu, sadašnjeg s 47 godina, ne onda kada je bio u naponu snage, mi bismo bili uvjerljivo prvi. Pakleni je igrač s neobičnim osjećajem za gol, točno je znao gdje će lopta, koja još nije niti upućena, doći. Imao sam ga u Marčani, znam što govorim.

Prisjetio se Belli igranja i treniranja u Filiipani, Katunu, Baderni, Cerovlju, Kavranu, igralištima koji više ne okupljaju nikoga, a iznio je i zanimljivost.

- Nikad nisam bio bez kluba, čim bi negdje prestao, odmah bi me zvali na drugu stranu tako da stvarno u toliko godina nisam imao slobodne vikende. Ja ne znam od kuda su saznali da sa slobodan, pa i sada, kada sam se zahvalio Galižani, odmah poziv, ali naravno da sam odbio. Isto tako, mnogo puta sam bio plaćen kroz meso, ili pak drva, bilo je tu i korištenje automobila, sve sam prihvatio, sve je to novac, klubovi se snalaze na razne načine - reći će Belli te naglasiti da nikad nije kao trener bio kažnjen kartonima ili opomenom, nikad nije bio suspendiran, jednostavno to nije njegov stil rada.

Osim nogometa, Belli je volio i boks.

- Mate Parlov mi je bio pravi prijatelj, družili smo se svi mi skupa pa smo i odlazili u dvoranu gledati boks i bilo mi je zanimljivo, ali s tribine, nikad nisam bio sparing partner niti ulazio u ring, nisam takav. Skoro sam završio i u rukometu, profesor Kirin me nagovarao, bio sam blizu RK Arena, ali se to nikada nije dogodilo. BIla su to drugačija vremena, nogometaši, rukometaši, boksači, svi smo se družili i bodrili jedni druge na sportskim borilištima. Zanimljivo, mali nogomet, odnosno futsal, mi nikada nije bio nešto napet i sada rijetko dođem. Možda jedan dan u dvoranu na Ulicu, a Futsal Pulu pogledam na TV. Jako mi je drago da su među boljima u Hrvatskoj, ali nije mi nešto. Sviđa mi se suradnja Istre 1961 i Uljanika, mislim da je to dobro za naše mlade dečke, žao mi je što osim pulskog prvoligaša nemamo nikoga, a u trećem rangu smo pri dnu. Imamo mogućnosti i talenta, ali sve je nekako krivo raspoređeno, prevladavaju neki drugi interesi i onda nema napretka. Povremeno netko iskoči, ali nema konstante.

Mijo i Cuki

Od trenera mlađe generacije spomenuo je njih trojicu.

- Ma ima dečki koji rade, koji se trude, koji mogu prosperirati u trenerskom zvanju, a meni sada na pamet padaju Saša Lukman, Saša Kolić i Franko Čupić. I žalosti me jedna stvar kada već govorimo o trenerima, ovo treniranje bez licenci nije dobro ni za koga i ja bih to zabranio. Znam da je Zoran Peruško pokušavao to odstraniti iz nogometa, ali je otpor jačih bio neumoljiv i nažalost nije uspio. Nije u redu da smo svi mi koji imamo licence ulagali u sebe, radili na sebi, trošili vrijeme i novac, a sada se često događa da su na klupi ljudi bez škole, a oni s licencama su "fikusi". Znam da se trenutačno teško školovati, nudi se premalo mjesta, ima puno zainteresiranih i sve je to jako sporo, ali ako govorimo unatrag desetak godina, tada se moglo, ali se nije htjelo..

I onda se zamislio.

- Majko mila, već me strah kuda ću s vikendima. Dobro, kada ne budem s unukom na Velom Vrhu, ili s unucima u Donjoj Lomnici pored Velike Gorice, bit ću prepušten prijateljima pa ćemo odlučiti na koji ćemo nogometni teren. Zapravo to me sada veseli, gledat ću sve pomalo. Veseli me što ću gledati Uljanik, navijati za Sergeja Banovića i njegove dečke, potom Banjole, Medulin, Veli Vrh, Štinjan, Ližnjan..., ma sve su to moji prijatelji i kolege, bit će mi drago da ih mogu pratiti. Mislim si, koliko mi je drago bilo biti trener, ipak je to obaveza koja te zaokuplja gotovo cijelu godinu pa zapostaviš neke stvari, ali sada se vraćam. Mijo i Cuki, Belli je opet u sedlu i poručujem im da naprave raspored za proljetni dio prvenstva, subotom i nedjeljom molim lijepo. Dobro, moram tu negdje "gurnuti" u raspored i moju dragu suprugu, odraditi s njom koje kratko pješačenje, mada ne obećajem - kroz smijeh je zaključio Adriano Belli nakon što je zatvorio poglavlje koje mu je obilježilo život.

Povezane vijesti

• HNS: U Azerbajdžan, Norvešku i na Maltu bez navijača!
• Osijek - Slaven Belupo 0:0
• Pjaca: Uvijek mi je čast igrati za reprezentaciju