METRO(POLA) ROBERTA MATTEONIJA
Sportaši imaju ograničen vijek trajanja i nemaju vrijeme za gubljenje kao političari, teoretičari zavjera i praktičari statusa quo
Nogometno igralište Valkane / Robert Matteoni
Suvremenost je bitno promijenila brzinu svakodnevice. Kažu jedni analitičari zbilje kako je to zbog (ultra) napredne tehnologije, dok im drugi uzvraćaju kako je zato čovjek sve regresivniji u ponašanju. Tehnologija stalno otvara nove horizonte za čovjekovu komociju. Čovjek ih sve brže koristi i ne uspijeva (više) dovoljno razmišljati i procesuirati što mu u stvari to donosi. Što čovjek manje razmišlja, lakše pogriješi. Površnost je brana razumijevanju stvari koje su nam važne, a koje to nisu.
Površnost će na kraju uvijek doći na naplatu i bit će puno skuplja od utroška nužnog vremena da se stvari temeljitije procijene. Naposljetku, nametnuta brzina svakodnevice vratit će nas na početak nekog problema, pa zato i jest usporavajući faktor rješavanja istog.
Od silne brzine svakodnevice gubi se po putu puno toga što ljude čini ljudima. Primjerice, sve je manje normalnih dijaloga. Da li zato što smo svi zaokupljeni mobitelskim virtualnim životom, pa uz onaj stvarni (posao i egzistencijalna borba) više nema vremena za družbe i razgovore, raste okvir površnosti? Svatko ima svoj doživljaj, tumačenje zbilje, preferencije i mogućnosti izbora. Ostaje činjenica da su deficiti promišljanja stvari usmjerili jedno ljudski normalno ponašanje, neslaganje, u sferu stalnog animoziteta, temeljem kojeg se, nažalost, donose zaključci.
Dakle, danas ako se s nekim ne slažemo, brzo ga svrstavamo "na drugu stranu" i što god taj netko radi, biva se kontra njega. Svejedno da li nešto dobro govori ili učini. Kad postoji animozitet, pogotovo na osobnoj razini, nema više normalnog dijaloga. A kad nema toga, nema ni normalnih odnosa i temelja za usuglašavanja.
Kad je nedavno preminuo jedan od neimara sportova na vodi, Dino Makovac, logično se afirmiralo uvjerenje okruženja kako bi kompleks gradskih bazena trebao nazvati po tom sportskom entuzijastu. Prije nego se javno rasplamsala inicijativa, gradonačelnik Filip Zoričić je temeljem svojih ovlasti inicirao istu unutar sustava, te je za praktično dva tjedna kompleks imenovan Gradski bazeni Dino Makovac-Pula. Ugodno je to iznenađenje jer se često u sličnim slučajevima raznih sfera društvenog života takve inicijative svelo u maratone rasprava i naporne birokratske procedure. Imenovanja po ljudima koji su zadužili zajednicu nije stvar samo odavanje priznanja njihovim djelima. Ona doprinose očuvanju vrijednosti koje su promicali, tradiciji i osjećaju pripadnosti, te inspiracije nasljednicima. Mišljenja sam, bez pretenzija da sam u pravu, da bi i Istra 1961 trebala pokrenuti inicijativu odavanja dužnog poštovanja liku i djelu Ivana Bezjaka i Branka Bubića, koji su u proteklih 50-tak godina imali izuzetno važnu, pozitivnu ulogu u nogometnoj Puli. Je li to imenovanje Akademije, pomoćnog igrališta, turnir ili nešto drugo, stvar je ideja i kreativnosti. Uz uključenje navijača i ljubitelja nogometa, jer njihov glas najjače odaje snagu nečijeg djela.
Sve gore navedeno povezuje i priču o mladima. Za koje su deklarativno svi. Dok nije bilo bazena, uzimalo se to kao primjer nebrige o mnoštvu djece. Ne samo zbog plivanja, vaterpola, nego i zbog općeg zdravlja mladih, rehabilitacijskih procesa i zapostavljene važnosti obuke neplivača. Danas imamo bazene. Problem jest što je rješenje tog problema proizvelo drugi problem drugog sporta i druge mladeži. One nogometne. Za sport koji, može se to razumjeti, ima ljudi koji ga ne vole. Jer imaju animozitet prema njegovoj popularnosti. Ona nije nastala kao odluka, nogometna je popularnost odraz volje masa.
Zbog gradnje bazena, NK Uljanik ostao je bez pomoćnog terena. Koji je, bitno je naglasiti, bio neuvjetan, malih dimenzija i očajne podloge. Kao što je neuvjetan (male dimenzije) pomoćni teren "Drosine". Kao što je neuvjetan (male dimenzije i očajna podloga) pomoćni teren Valkana. Opći animozitet prema nogometu proizveo je takvo stanje da niti jedno pomoćno igralište u Puli "nije normalno", a jedno je nestalo.
Za kompenzaciju toga određeno je uređenje onog na Valkanama. I kada se krenulo konkretizirati rješavanje, zaplela se stvarnost svih animoziteta, političkih, društvenih, zakonskih, aktivističkih, građanskih, poduzetničkih i, naravno, osobnih. U tom festivalu animoziteta, teško je stvoriti ozračje normalnih dijaloga. I posljedičnih argumentiranih promišljanja i logičnih rješavanja. Svatko ima svoju ideju i stavove. I kada ih slušate, zapravo se čini kao da su svi stavovi uvjerljivi, sami za sebe. U svojoj domeni. U kontekstu sportskog terena oni su suprotstavljeni. Za rješenje prihvatljivo zajednici nužni su dobra volja i kompromisi. Za njih su potrebni normalni dijalozi. Bez kojih nema ni temeljitijih argumentacija i posljedično jednostavnijih prepoznavanja rješenja. Sa svime što je sada imamo samo animozitete, koji su kao gusta magla zbog koje se ne vide zdravorezonski izlazi.
Uvjeren sam da svi suprotstavljeni akteri i ove društvene priče imaju istovrsni ljudski senzibilitet za djecu i njihove potrebe. Razlikuju ih, naravno, pristupi kako će ih tretirati, odnosno koje su im polazne točke. U svemu tome najmanje se (ili uopće ne) čuje glas upravo djece i mladih na koje se ovaj slučaj odnosi. Gledamo li stvari s točke sporta, onda je logično uređenje jednog "normalnog" igrališta doživljavati pozitivno. Ono će koristiti djeci, stručnom radu, ali i odgajanju mladih. Dakle, služit će zajednici, a ne isključivo nogometu. Kao dvorane i bazeni, kao kazališta i pionirski domovi, kao sve lokacije gdje će mladi razvijati vještine, širiti horizonte života i duhovno se oplemenjivati.
Djeca NK Uljanika su prije svega djeca Pule. Njih 150 ili 200? Nije presudna brojka, koliko činjenica da se o njima brine te kroz nogometni sport i društveno razvija u poželjnom smjeru. Sport je vrlo moćan alat zdravom odrastanju i socijalizaciji djece. Što ćemo učiniti ako se presing tehnologija i virtualnih življenja definitivno nametne kao komotnija opcija mladima, a što istraživanja već daju naslutiti i u jasnom trendu njihova odmaka od "živog sporta"? Hoćemo li onda raspravljati do besmisla kao o glazbenim ukusima kad je već postalo posljedicom, a zaboraviti uzroke i nemarnost u stvaranju okruženja za razvijanje (ili očuvanje) njegove primjerenije tradicije?
Brzina vremena u kojem živimo već dovoljno uskraćuje vrijeme temeljitijeg promišljanja. Animoziteti ga dodatno blokiraju. Djeca Uljanika oduvijek imaju loše uvjete rada. Posljednjih šest-sedam godina ti su uvjeti nedostojni ikakvog rada. Ljudi koji vode klub su nemoćni i zajedno s trenerima mladih i seniora zaslužuju samo priznanja što uspijevaju motivirati mlade za bavljenje nogometom i držati ih na okupu. Brojna će djeca odustati od sporta. Tko zna koliko ih neće biti uopće motivirano krenuti u takav sport. Sportaši imaju ograničen vijek trajanja, i nemaju vrijeme za gubljenje, kao što to mogu upražnjavati politika, jalove institucije, teoretičari zavjera i praktičari statusa quo, neimari animoziteta ili jahači taština. Kad jednom prođe vlak, sport(aši) teško više hvata novu priliku. Ono što je najgore, to je zaborav realnosti kako je taj okvir sporta zapravo samo jedan od okvira mladih. Svako zanemarivanje znači dodatni društveni doprinos njihovom prepuštanju drugim, rizičnijim ili manje poželjnim okvirima života. To može zvučati kao fraza, ali to je realnost koja nas okružuje. Oni koji igraju stalno na prvenstvu animoziteta i hrane podjele, zasjenjuju vizure zbilje, u kojoj smo svi gubitnici. Pogotovo mlađe generacije kojima se (p)ostavlja devastirani društveni diskurs i sustav vrijednosti.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
