Hrvatska će u nedjelju igrati novu predstavu. Možda uloge ostanu iste. Možda nam pisac ponovno pripremi neku svoju spačku, možda scenarij bude još dramatičniji (iako je to teško zamisliti). Glavno da ishod ostane isti. Da Hrvatska pobijedi. I postane prvak svijeta

Izgarali su, ali ne i izgorjeli. Padali, ali se uvijek iznova dizali. Gubili, ali na koncu uvijek pobjeđivali. To im je postala kao neka karma, kao neka suluda fikcija pisca koji uživa u pretjeranom dramatiziranju. Uhvatio je taj pisac baš hrvatsku nogometnu reprezentaciju na zub pa sada piše dramu koju će generacije spominjati. I ne da nam da dišemo, da se opustimo, da zavaljeni u fotelji svako toliko napnemo pokoji mišić na nozi, kao da želimo predriblati prašinu. Ne, moramo stajati na nogama. Od početka do kraja svake utakmice. I skakati. I vikati. Možda čak i jače od Drage Ćosića (iako je to gotovo nemoguće). I iz pesimizma prelaziti u euforiju. Takva je to drama.

Nije moglo drugačije ni protiv Engleske. Pisac nas je ovaj put malo poštedio. Nismo dogurali do jedanaesteraca. Barem to. Komentiraju ljudi dan nakon utakmice da još uvijek ne mogu vjerovati, da im nije jasno kako, kako je Hrvatska u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu, kako su hrvatski nogometaši uspjeli doći do takvog uspjeha, do vrha vrhova. Ponekad su izgledali kao da pate, kao da ne mogu doći do zraka, do mrvice energije koja bi ih i dalje tjerala da potrče. I onda ugledaš Perišića koji u sto i nekoj minuti protiv Engleske trči kao da je utakmica tek počela, a u drugom trenutku šepa, drži se za zadnju ložu, pa opet u trk i tako u beskraj.

Alkemičareve čarolije

Dali su sve od sebe i iz sebe. Iscijedili su sve što su u tom trenutku imali, i emotivno i fizički. Bili su kao u bunilu, svjesni vjerojatno samo prostora oko sebe. Da ih je netko u tom trenutku zaustavio i pitao je li ovo četvrtfinalni ili polufinalni dvoboj, vjerojatno ne bi znali. Izgledali su kao da ih za ruke vuče neki nevidljivi luđak i tjera ih da trče, skaču, driblaju, dodaju, pucaju, daju golove. Jer nitko normalan ih ne bi mogao natjerati na takvo što.

Englezi se s takvim protivnikom nisu znali nositi. Bio im je nedokučiv, toliko nevjerojatan da su možda pomislili da se bore s višim silama, s alkemičarskim čarolijama. Jer kako si drugačije mogu objasniti ono hrvatsko ludilo na travnjaku, ono odbijanje lopte od Perišićeve glave iza njihove obrane u 109 minuti, Mandžukićev prolazak iza engleskog braniča Johna Stonesa, udarac u desni kut…

Njihova karma

Uvijek djeluje nestvarno, bajkovito kada mali pobijedi većega, jačega. Još je ta nestvarnost nestvarnija u ovom svijetu globalnog kapitala, gdje su veći i jači još krupniji i snažniji. I još nestvarnija kada se dogodi u nogometu, toj mašineriji novca i moći kojoj, doduše, pripadaju i hrvatski nogometaši. Ali koga sada briga za tu socijalno-geografsku komponentu, o tome plaćaju li hrvatski nogometaši porez u ovoj zemlji ili tamo gdje igraju. Ne razgovara se sada o tome. Jer to izlazi iz sfere ekstaze u koju upadaju navijači nakon svake pobjede reprezentacije, kao u kakav balon ispunjen dušikovim oksidom. Nema sada ni priča o teškoj ekonomskoj situaciji u zemlji, jer jednostavno ta priča nema nikakve dodirne točke s nogometom, tim sportom koji je od radničkog postao bogataški. Upravo su na tu kartu igrali Englezi u polufinalu, na bogatstvo i moć, na veličinu. Zaboravili su pritom da su upravo time stvorili razne modriće, da su ih kupovali, prodavali, zarađivali na njima, a ovi su ih na koncu stajali finala. To je njihova karma. I onda se pitaju kako desetljećima ne mogu do nogometnog vrha. Sami su skrojili takav scenarij.

Hrvatska će, pak, u nedjelju igrati novu predstavu. Možda uloge ostanu iste. Možda nam pisac ponovno pripremi neku svoju spačku, možda scenarij bude još dramatičniji (iako je to teško zamisliti). Glavno da ishod ostane isti. Da Hrvatska pobijedi. I postane prvak svijeta.

Povezane vijesti

• Davor Mandić gost Bojana Žižovića
• Riječka književnica Tea Tulić u Rojcu
• Bitno mi je da tekst prvo profunkcionira na papiru