Nema kod njih stresa tijekom utakmice i svi se smiju dok igraju, neovisno gubili ili pobjeđivali. Kad smo jednom prilikom lošije odigrale i upisale poraz, očekivala sam nakon utakmice "pranje" u svlačionici, a ono ništa. Trener je došao, rekao da je sutra novi dan i novi trening, na kojem ćemo gledati da ispravimo pogreške koje smo radile, kaže Gavranić

 Tina Gavranić, Umažanka rođena u Kopru, sa 17 je godina stigla u Pulu, upisala treći razred srednje škole i rukometnu karijeru nastavila u dresu Arene, čije je boje branila narednih osam sezona. U tom je periodu postigla 618 pogodaka i postala drugi strijelac u prvoligaškoj povijesti pulskog kluba, a dogurala je i do reprezentacije Hrvatske. Odrađivala je okupljanja, odigrala nekoliko prijateljskih utakmica u dresu s državnim grbom i jednu službenu, 2010. godine u kvalifikacijama za prvenstvo Europe, kad je Hrvatska u Belom Manastiru svladala Litvu, a ona u pobjedu od 31:22 ugradila jedan pogodak. Kad su se 2012. godine "arenašice" zbog financijskih problema odlučile spustiti u niži rang, Tina se preselila u Rijeku te jednu sezonu nosila dres Zameta, potom jednu sezonu igrala za Podravku, a onda ju je rukometni put odveo prema Norveškoj.

- Trebala sam odmah iz Zameta otići u Norvešku, jer me tamošnji klub Molde pozvao na probu na kojoj sam zadovoljila i već smo se bili sve dogovorili. Međutim, onda je stigla ponuda Podravke i mogućnost da igram Ligu prvaka je prevagnula te sam tako još jednu godinu ostala u Hrvatskoj, započela je svoju priču Tina Gavranić. - Po okončanju te sezone ukazala mi se prilika da odem igrati na Island, da bi me onda nazvao Igor Terzić, bivši rukometaš labinskog Rudara, koji preko 25 godina živi i radi u Norveškoj. On me pozvao da dođem "gore" i odlučila sam prihvatiti, dijelom i stoga što će me u Norveškoj dočekati neku poznato lice, dok na Islandu nisam poznavala nikoga. Klub je bio drugoligaš Volda, što je treći razred norveškog rukometa, odradila sam probu, potpisala ugovor i odmah smo u prvoj sezoni ušle u viši rang.

Dolazak u zemlju čije se rukometašice mogu pohvaliti s dvije zlatne olimpijske medalje, tri naslova svjetskih i sedam naslova europskih prvakinja bio je za Tinu, kako sama priznaje, popriličan šok.

- Sve domaće cure, koje su igrale sa mnom u klubu, bile su amaterke te su radile ili studirale, ali doslovno su pucale od snage. Nema tamo sjedenja s društvom na kavi, već kad neke prijateljice žele negdje naći, onda dogovore sastanak u teretani, u koju odlaze ravno s posla. Kad sam došla u Norvešku i vidjela njihove mišiće, bilo me sramota, priznala je Tina. - Tamo je rukomet sport broj jedan, onda ide skijanje i potom slijede ostali sportovi. Norveški rukomet bazira se na trci i snazi te mogu satima trčati bez prestanka, ali zato su jako "tanki" što se tiče taktike. Bez obzira o kojem se rangu radi, nema tu neke velike razlike. Sve se svodi na brze napade, trčanje u kontru i šut po golu, nema da netko stane malo na loptu i proba se nadigravati.

Osim načina na koji ga igraju, Norvežani u odnosu na Hrvate i sasvim drugačije doživljavaju rukomet.

- Oni na rukomet ne gledaju kao na posao, već je on njima igra, zabava i uživancija. Nema tamo stresa tijekom utakmice i svi se smiju dok igraju, neovisno gubili ili pobjeđivali. Kad smo jednom prilikom lošije odigrale i upisale poraz, očekivala sam nakon utakmice "pranje" u svlačionici, a ono ništa. Trener je došao, rekao da je sutra novi dan i novi trening na kojem ćemo gledati da ispravimo pogreške koje smo radile. Nešto je to sa čime sam se prvi put susrela i baš mi je bilo neobično, istaknula je Tina. - S druge strane, Norvežani stalno govore za nas Balkance da ne znamo trenirati, odnosno da nepravilno treniramo. Stoga jedva čekamo neku pobjedu da im s njom zatvorimo usta i da te njihove teorije padnu u vodu. Baš smo guštali kad su ove godine hrvatski rukometaši svladali Norvežane u polufinalu prvenstva Europe, i to ovdje u susjedstvu, u Stockholmu.

Tina je u redovima Volde provela tek godinu i pol dana, jer je na polovici druge sezone saznala da je u drugom stanju i uslijedio je prekid igračke karijere. On će po svemu sudeći biti trajan, jer se izbivanje s parketa poprilično odužilo s obzirom da kćerka Mila Lily u rujnu puni četiri godine.

- U međuvremenu sam se s obitelji preselila u gradić Fosnavag, koji se nalazi na otoku Bergsoya i krenula malo trenirati u lokalnom amaterskom klubu, koji nastupa u četvrtom rangu. Bilo je to više za sebe, jednom ili dvaput tjedno, ali onda sam dobila posao na recepciji hotela, počela raditi u dvije smjene i više nisam stizala. Odem tu i tamo na trening da se malo istrčim, ali ne igram utakmice. U klubu su sretni kad dođem te su mi čak ponudili i da treniram cure, jer ovdje nasušno fale treneri pa ekipe najčešće vode roditelji. Kćerka mi je još premala da bih prihvatila tu obvezu koja uključuje i putovanja vikendom na utakmice, ali nisam za sobom zatvorila vrata i rekla sam im da ćemo popričati o tome. Ne vidim se u nekom ozbiljnom trenerskom poslu, ali voljela bih jednog dana raditi s curicama, naglasila je Tina. - Fosnavag ima tri i pol tisuće stanovnika, a prvi veći grad do nas je Alesund. Udaljen je oko sat i pol putovanja, trajektom pa potom autom, a u njemu žive dvije bivše rukometašice Arene, Nina Jukopila i Marina Bazzeo. Vidimo se često, Marina je čak bila i trenerica u klubu tu kod nas na otoku, ali onda je dobila posao u školi kao profesorica tjelesnog i bilo joj je nezgodno svaki dan putovati na treninge. Dolazi ovdje puno mladih obitelji s Balkana, sve nas je više i više.

Na pitanje žali li za nečim u svojoj rukometnoj karijeri, Tina se malo zamislila i potom odgovorila.

- "Ubit" će me doma kad to pročitaju, ali sad kad sve sumiram, žao mi je što ranije nisam otišla iz Arene, jer mislim da bih u tom slučaju više postigla u rukometu. Razlog što to nisam napravila je samo jedan, što smo uvijek bili dobra ekipa. S nekim curama igrala sam zajedno godinama, bilo je tu svega i svačega što se neće samo tako izbrisati te su se stvorila prijateljstva koja će ostati za cijeli život. Tanji sam bila i na vjenčanju, čujem se redovno s Alenkom, a ostala sam u kontaktu i s nekoliko cura koje nisu iz Istre. To je Vanja Radić koja živi u Finskoj, održava golmanske kampove, putuje po cijelom svijetu, radi s najvećim trenerima i jako je cijenjena. S Dinom Havić igrala sam čak u tri kluba, Areni, Zametu i Podravci, a čujem se i s Marijom Dukić, zaključila je Tina Gavranić.

Nikad se neću naviknuti na ovo vrijeme!

Kad smo postavili pitanje o klimi u Norveškoj, bilo je to kad da smo nad Tinu dovukli crne oblake kojih tamo, na njenu žalost, ne nedostaje.

- Nikad se neću naviknuti na ovo vrijeme! Snijega ove godine nismo imali puno, ali zato stalno pada kiša i puše vjetar. Odlučili ti mi nedavno ofarbati terasu i krenemo prvi dan, pa prekinemo zbog kiše, nastavimo drugi dan, pa opet kiša. Prava katastrofa, što drugo reći, a ne možeš niti prognozu pratiti, jer se vrijeme mijenja iz časa u čas. Prve godine u Norveškoj, sestra me došla posjetiti za Uskrs i u jednom danu doživjela je led, kišu, snijeg i sunce. Rekla je kako ne bi vjerovala da nije svojim očima vidjela, a usto nam je po ljeti skoro stalno dan, dok je po zimi skoro stalno noć. Imamo ovdje lijepe pješčane plaže, ali uzalud nam one kad je hladno. U petom smo mjesecu i vani je pet stupnjeva, što više od toga treba reći. Sunce je ovdje prava rijetkost i kad ono iziđe, poslovi staju i svi odlaze u planine, kako bi mu bili što bliže i upili njegove zrake. Svi koji ovdje žive imaju drastično pomanjkanje vitamina D i moraju ga dodatno piti, požalila se Tina.

Norvežani ne znaju za prave probleme

Osnovna škola u Norveškoj traje devet godina i djeca u njoj ne dobivaju ocjene, čiji je raspon od jedan do šest.

- One se uvode tek u srednjoj školi i onda kreće presing, jer nisu navikli da se njihovo znanje ocjenjuje. Svi bi htjeli šestice i kad to ne uspiju ostvariti, padaju u depresiju jer su rođeni sa zlatnom žlicom u ustima. Ovo je jako bogat kraj, ljudi se bave ribolovom, brodogradnjom i "brutalni" su bogataši te njihova djeca nemaju nikakvih problema u životu, pa onda izmišljaju depresije i stresove. Kad sam igrala u Voldi, jedna domaća cura je odustala od rukometa kako bi se posvetila učenju, jer nije imala sve šestice u školi i zbog toga je pala u depresiju. Na to joj je jedna Litvanka, koja je također igrala s nama, rekla da su u depresiji roditelji kad nemaju djetetu što staviti na stol da jede te da ona nema pojma što su pravi problemi, prisjetila se Tina.

Naporan rad, pa "ubijanje" za vikend

U Norveškoj se alkohol ne može, kao u Hrvatskoj, kupiti na svakom koraku. Tamo postoje posebne trgovine koje se zovu Vinmonopolet i koje prodaju samo alkohol, ima ih svaki grad te rade od ponedjeljka do petka između 10 i 15 sati, dok su subotom i nedjeljom zatvorene, pa je masovno stvaranje zaliha za vikend normalna stvar.

- Norvežani nisu alkoholičari, ali rade naporno tijekom tjedna i onda si za vikend daju oduška. U kafićima se do jedan sat iza ponoći toči sav alkohol, a potom do dva i pol samo vino i pivo. Tada se pale sva svjetla i gosti imaju još pola sata vremena da popiju to što su naručili i iziđu, jer se u tri sata sve zatvara. Onda slijede after partyji po stanovima, gdje se ide do kraja. Ljudi jednostavno ne znaju stati i kad krene padanje po cesti, to je ružno za gledati. Mi smo definitivno gospoda za njih, nije dvojila Tina.

Povezane vijesti

• Pandemija koronavirusa spriječila pulski dvoboj Arene i Zagreba u osmini finala Kupa Hrvatske NIŠTA OD REPRIZE RUKOMETNE FEŠTE IZ 2011. GODINE
• Arena predala kup utakmicu