PRIČA PRVA: Mladi par, suprug
dvije godine uspješno apstinira

Našoj mlađoj sugovornici suprug je dvije godine u Klubu liječenih alkoholičara "Stvaranje" iz Pule, dvije godine već uspješno apstinira, a riječ je o mladom bračnom paru, 25-30-godišnjacima, s dvoje male djece, starijem je nešto više od dvije godine.

- Dakle, suprug je na liječenju od rođenja prvog djeteta, srezali ste problem u startu?

- Ma živjeli smo mi zajedno i prije rođenja djece i već je tada znao previše popiti. Onda je jedno vrijeme bilo dobro, ali za vrijeme moje prve trudnoće opet je počeo piti. Govorio je da mu je to bio stres. Međutim, par mjeseci nakon poroda krenuo je na liječenje i evo do danas je u apstinenciji. Kada je pio, nije to bilo konstantno, svakog dana. Trudio se, bio bi kući, ali jednom mjesečno bi izašao nešto obaviti i toliko bi se napio da bi postao nasilan, više verbalno, ne prema meni nego prema svojim roditeljima s kojima smo tada živjeli. Najčešće bih ja zvala policiju i svaki put bi završio na psihijatriji. Tako sam reagirala najviše zbog njega, da mu se ne desi još nešto gore. Jednom je pao u nesvijest pa smo zvali hitnu pomoć i oni su ga odveli na psihijatriju. Nakon povratka kući bio bi povučen u sebe, ne bi izlazio, bilo bi mu žao i opet bi neko vrijeme sve bilo mirno.

U trudnoći sam odlučila da tako više ne ide i postavila uvjet: liječenje ili odlazim od njega. Par mjeseci nakon rođenja djeteta preselili smo u podstanarski stan, gdje smo sami i otad je u apstinenciji i redovno ide u Klub. Prvih godinu dana išla sam i ja s njim, ali sada već dugo nisam bila, djeca su mala, nema ih tko čuvati.

- Kakav je sada vaš odnos, imate li povjerenja u njega?

- Sada više komunicira, normalno razgovaramo, bez ljutnje i agresije. Tu i tamo mi padne na pamet sve to, ali trenutno imam povjerenja u njega. Ja sam na porodiljnom dopustu, a on je radio do prije mjesec dana, ali se nešto promijenilo u firmi pa ćemo vidjeti što dalje.

- Mladi ste, vjerojatno idete na obiteljska slavlja, druženja s prijateljima. Kako se postavi kada mu nude alkohol?

- Praktički se ni ne družimo puno. To su dvije godine korone, a i djeca su još jako mala. Na poslu bi mu kolege znale nešto popiti, on bi naručio kavu. U početku mu je to bilo teško, ali sada mislim da to puno lakše prihvaća. Postalo mu je normalnije da netko oko njega može konzumirati alkohol, a da on ne pije.

PRIČA DRUGA: U braku su 22 godine,
muž apstinira zadnje tri godine

Druga naša sugovornica je u 50-ima, u braku je 22 godine i muž je oduvijek imao problema s alkoholom.

- Ali, kako se kaže, ljubav je slijepa i ne vidiš niti jednu manu. Misliš, to je tako, mladi smo, normalno je da malo popijemo. Dok smo bili dečko i cura, nije bilo tih situacija da bi se on baš napio, tako da mi se nije mogao uključiti alarm. Najviše je tih pijanstava bilo u krugu njegove obitelji. Kad je odlučio prestati piti, rekao je da želi prekinuti to prokletstvo.

- Kakav je bio u tim pijanstvima?

- Dan nakon, valjda dok je trajao mamurluk, ne pitaj ga ništa, samo bi šutio. Pretpostavljam da ga je mučio osjećaj grižnje savjesti jer, kako sam kaže, nikad nije trpio pijane ljude, nije ni sam sebe trpio u tom stanju, ali očito ga je nešto vuklo jer i alkohol ima svoje draži. Radio je jako stresan posao, vjerojatno ga je i to mučilo. Znao bi biti svakakav, veseo i jako komunikativan, pa bi čak postao i dosadan jer bi stalno ponavljao jednu te istu priču, do toga da bi ga najmanja sitnica izbacila iz takta i počeo bi vikati, lupati vratima, da smo sin i ja morali biti tiho.

- Kada ste shvatili da imate velik problem? Kako ste reagirali?

- Skužila sam vrlo brzo, a onda je izbio malo veći incident kada je naš sin bio mali. Išli smo na more, suprug je bio jako pripit i ja sam završila sa slomljenim nosom. Nakon toga jedno vrijeme nismo živjeli zajedno, onda mi je obećao da više neće piti, da moramo svi biti na okupu. Nikad nisam sumnjala u to da nas on voli, našeg sina i mene, ali je život s njim bilo jako teško podnositi. Nisam znala hoćemo li taj mjesec moći platiti struju ili će sve potrošiti u kafiću. Bio je to konstantan stres. U trenutku kada bi mi došla voda do grla i kad bih pomislila da ga više ne želim vidjeti, promijenio bi se i postao kao mali medo, jako dobar, dobroćudan. Kao da bi shvatio da je prevršio svaku mjeru i primirio bi se. I tako je to trajalo. Kada vam sada ovo pričam, kao da prepričavam nečiji tuđi život jer ja kao osoba kakva sam danas ne bih uopće dozvolila tih 20 godina mučenja i življenja u takvoj neizvjesnosti, da ne znaš kakav će doći doma i kakav će biti ujutro. Nisi mogao računati na njega, zapravo kao da ga nije ni bilo.

- Kako se to odrazilo na vašeg sina?

- Najviše mi je bilo žao našeg sina što mu otac nije bio prisutan u važnim trenucima, kad kreće u školu, kada treba ići po njega na neke aktivnosti. Vodila sam ga kad god sam mogla, ali sam radila i dvokratno, do kasno, i morao je neke stvari sam odraditi. Zato je jako rano postao samostalan, odgovoran i ozbiljan. Dobro je u svemu tome što danas, kao odrastao čovjek, kaže da ne osjeća traumu radi toga. Zapravo, muža je i dovelo do odluke da prestane piti jedna njihova velika svađa. Skoro su se potukli, sin je tada bio maturant, i muž je rekao ili ćemo sina izbaciti iz kuće ili odlazim ja. Rekla sam izbacit ćemo tebe. I otišao je živjeti sam, nakon nekog vremena prijavio se u dnevnu bolnicu. Da kucnem u drvo, evo ne pije već treću godinu.

- Kakav je sada vaš odnos?

- Moj muž je jako temperamentan, voli dominirati, njegova mora biti zadnja, ali se možeš s njim dogovoriti. Inače je tvrd i ne pokazuje previše emocije, ali sada ne strahujem kakav će biti kada dođe doma. A najvažnije mi je da se sada on i sin jako dobro slažu. Pričaju o svemu, rade skupa, pomažu si. A jedno vrijeme nakon one svađe nisu uopće razgovarali, to je mužu bilo jako strašno, a sin je govorio ne treba mi takav otac, ne želim ga više ikad vidjeti.

- Jeste li svi zajedno išli na obiteljsku terapiju?

- Sin nije išao s nama. Kada mi je muž rekao da se prijavio na liječenje, nisam mu vjerovala, nećeš ti meni nakon 20 godina prodavati te priče. Pristala sam ići s njim u dnevnu bolnicu, ali sam rekla da ću tamo samo šutjeti. Kada sam ipak morala prepričavati čitavu tu našu situaciju, bilo mi je užasno teško. Znalo bi mi biti još dva dana slabo nakon tih prisjećanja. Ali sada sam zahvalna jer sam tamo shvatila da je to bolest i kolikogod mi je bilo teško, da se nemam pravo ljutiti, da mogu razumjeti i prihvatiti. Stekla sam puno razumijevanja za te ljude i shvatila koliko im je teško. Ja ne pijem, alkohol mi smeta i mislila sam da je to samo odluka, neću više piti i ne piješ. Ali nije tako jednostavno. Ljudi koji imaju problema s alkoholom, trebaju svu našu ljubav i podršku da bi riješili taj svoj problem. Prije sam samo odmahivala rukom, mislila kako si glup. Kad bih vidjela pijanca na ulici, mislila bih budala, gledala sam na to s visoka. Tek u dnevnoj bolnici i Klubu shvatila sam da to nije samo tako. Ti ljudi trebaju puno raditi na sebi i treba im puno podrške.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu