Zadnje sate iz palijativne zdravstvene njege, 40-ak studenata završne, treće godine preddiplomskog stručnog studija sestrinstva pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli imali su u Povijesnom i pomorskom muzeju na Kaštelu. Zvuči nespojivo - muzej i palijativna skrb, ali Nada Tadić, voditeljica kolegija za palijativnu zdravstvenu njegu na studiju sestrinstva, osmislila je zanimljiva scenska uprizorenja o problemu komunikacije medicinskog osoblja s palijativnim pacijentima, o čemu je kasnije otvorena rasprava sa studentima.

Umjesto prakse u bolnici

- Nakon mog osvrta na palijativnu zdravstvenu njegu i bit komunikacije medicinskog osoblja s pacijentima, glumci su izveli četiri priče i izmjenjivali se u ulogama liječnika, medicinske sestre, pacijenta i člana njegove obitelji. Bio je to dio praktične nastave u sklopu kolegija palijativne i zdravstvene njege budući da su ovogodišnji studenti ostali zakinuti za praksu u bolnici. Znamo da je epidemija korone onemogućila susrete studenata s pacijentima na našim bolničkim odjelima, kaže magistrica sestrinstva Nada Tadić, predavačica na studiju sestrinstva i koordinatorica za palijativnu skrb u pulskoj Općoj bolnici.

Ističe da je komunikacija s pacijentima srž palijative, njege palijativnog pacijenta. "Ako je pravilno upotrebljavamo, onda je to terapijska komunikacija, ali može biti i vrlo neučinkovita, čak i vrlo štetna. Često kod takvih bolesnika jedino što možemo je pričati, komunicirati s njima, s obitelji, i to je vrsta terapije", kaže Tadić.

Za scensku radionicu na Kaštelu dobila je potporu ravnatelja Povijesnog i pomorskog muzeja Istre Gracijana Kešca koji im je ustupio prostor, a volonterski su se pridružili članovi udruge Nemerik, poznati pulski glumac Šandor Slacki, Nives Cukon kojoj je ovo bio prvi nastup na pozornici te Ian Tataj, profesor povijesti iz Rijeke, zatim snimatelj Zoran Burazerović koji je dvosatni program zabilježio kamerom te Dejan Martić, bivši student i sadašnji kolega, koji će to obraditi i napraviti edukacijski video-materijal za objavu na stranicama Sveučilišta i edukaciju studenata.

- Svi su oni besplatno odradili svoj dio posla, uložili svoje vrijeme i trud u ovaj projekt. Na kraju četvrte priče pročitana je autentična ispovijest jedne majke koja se susrela sa smrti svog djeteta. Pismo je to koje nam otkriva što su stvarne potrebe pacijenta, potrebe njegovatelja i koje su rupe u našem zdravstvenom sustavu, i to kroz sve emotivne korake koje prolazi svaki čovjek koji se susretne s teškim bolestima i gubitkom voljene osobe. Pročitane su i poruke palijativnih bolesnika o tome na koji način medicinsko osoblje, ali i svi mi kao pojedinci, znači i nemedicinske struke, možemo tim bolesnicima pružiti utjehu i fizičku pomoć. Zapravo, nude nam odgovore na mnoga pitanja koja nas muče u takvim situacijama kada najčešće, u strahu jer ne znamo kako, zatvaramo vrata pred tim ljudima ne znajući kako postupiti. To je bit komunikacije. To su najteže situacije, kaže Tadić.

Nema copy paste varijante

Palijativni su bolesnici oni koji su oboljeli od neizlječive bolesti s evidentnim smrtnim ishodom, a palijativna skrb odnosi se i na pacijenta i na članove njegove obitelji, odnosno njegovatelja. U takvim situacijama ni profesionalci nemaju na sve odgovore. Komunikacija je vještina koja se mora učiti, ali je to i kreativan proces. Znaš osnove, ali nema copy paste varijante, jer je svaki pacijent, svaka obitelj, svaka okolnost unikatna i moraš se prilagođavati konkretnim uvjetima, ističe naša sugovornica.

Kaže da se palijativa pogrešno povezuje sa starim ljudima i onkološkim bolesnicima, ali palijativnih pacijenata ima na svim odjelima i u svim uzrastima, od djece nadalje. Postoje progresivne respiratorne bolesti, multipla skleroza koja može dovesti do potpune nepokretnosti, kardiološke bolesti, nefrološke bolesti kada su pacijenti ovisni o dijalizi te niz drugih teških kroničnih oboljenja.

Četiri scenske priče koje je Tadić osmislila tematski prate trenutak priopćavanja loše vijesti, podršku bolesniku, podršku obitelji te važnost planiranja otpusta palijativnog bolesnika iz bolnice, odnosno procjenjivanja kapaciteta njegovatelja.

- Medicinsko osoblje u razgovoru mora objasniti članovima obitelji o kakvoj je bolesti riječ, kakvo je stanje pacijenta, što on može a što ne može, što se očekuje, kako će se njegov stupanj samostalnosti smanjivati, kakvu će pomoć trebati. Moramo procijeniti što može obitelj, koji su njihovi resursi u odnosu na potrebe pacijenta, ponuditi pomoć koju zdravstveni sustav pruža. Ako ne, onda mjesto skrbi neće biti kuća, nego stacionar ili socijalna ustanova. Neke obitelji se odlučuju na angažman neke druge osobe, ako im to omogućava njihova platežna moć. Ovim predavanjem i scenskim prikazima htjela sam približiti studentima kako kao susjedi i prijatelji ili zdravstveni djelatnici mogu pridonijeti tim bolesnicima i obitelji, kako s njima komunicirati. A komunikacija može biti i šutnja, dodir, slušati nekoga da priča, da ti plače. Palijativa je dug, sustavni proces, podrazumijeva priopćavanje loše vijesti, praćenje pacijenta tijekom liječenja do njegove smrti i potom obitelj u žalovanju, kazuje Tadić.

Volonteri u palijativi

Svoje studente potiče i da se priključe Ligi protiv raka i njihovim volonterima palijativne skrbi kao nezdravstveni djelatnici. Mogu palijativnom pacijentu čitati knjigu, biti sat vremena uz njega da se njegovatelj odmakne i odmori, mogu ga izvesti u kolicima malo na sunce, sve što može bolesnika učiniti zadovoljnim. A to čini zadovoljnim i volontera, a to su bili i svi angažirani u ovoj neobičnoj radionici profesorice Tadić koja se nada da je ovo prva u nizu sličnih radionica za studente.

Povezane vijesti

• Ministarstvo poboljšava palijativnu skrb za branitelje
• U 2016. novi sustav palijativne skrbi
• U Istri dva mobilna palijativna tima koja vode liječnici specijalisti