ŽIVOTNA PRIČA NEKADAŠNJEG ČLANA ATOMSKOG SKLONIŠTA
RUDOLF GRUM je otišao iz Herculanee i sad uživa u zasluženoj mirovini: HTIO SAM NEŠTO DATI OVOM GRADU I NADAM SE DA JESAM!
Da sam znao da je tako lijepo ne bih niti išao u školu, išao bih odmah u mirovinu (Milivoj MIJOŠEK)
Skromno priznaje da je bio radoholičar, maksimalno posvećen poslu. Jednostavno je volio raditi. Budio se u četiri i pol ujutro. Kao šef je bio strog, ali i pravedan. Uvijek je nastojao biti prisutan na terenu. Kad bi se nešto dogodilo, odmah bi reagirao, nije se čekalo sutra. Zvali su ga u bilo koje doba dana i noći. Svi su imali njegov broj telefona, zvonio je bez prestanka. Od prosinca uživa u zasluženoj mirovini
- Kad sam izletio na binu, dvorana je skočila na noge. Te tri minute na pjesmi "Pomorac sam majko"… to je bila strava! Nakon nas je nastupala ljubljanska grupa Buldožer. Oni su tada već bili zvučno ime. Publika je međutim počela vikati: "Hoćemo Atomsko! Hoćemo Rudija!", živopisno prepričava Rudolf Grum nastup poznatog pulskog rock benda Atomsko sklonište na festivalu Boom u Novom Sadu.
Gruma mnogi pamte upravo kao člana te nekad mega-popularne grupe. No, taj dio njegovog života već je dugo vremena, priča, stvar prošlosti. Doduše lijepe prošlosti, nezaboravne mladosti, ali sada samo crtice koje se katkad rado prisjeti. To su, govori, bei tempi pasati. Jer Puležani Gruma dobro poznaju po još nečemu. Rođeni Puležan donedavno je bio poslovođa gradskog komunalnog poduzeća, omiljen šef odjela za čistoću Herculanee. Čovjek je to koji je pola svog radnog vijeka nastojao svoju voljenu Pulu održati čistom i urednom. A upravo je Pula, grad u kojem je Grum kuhan i pečen, vrijeme i mjesto radnje gotovo svake njegove priče.
Nesuđeni urar
- Uvijek Pula. Htio sam nešto dati ovom gradu i nadam se da jesam, iskren je Grum odmah na početku.
Nesuđeni urar je u Puli rođen 1958. godine. Nakon što je završio osmogodišnju školu Tone Peruško, želja mu je bila postati sam svoj majstor. Htio je izučiti zanat urara. Ali poslije profesionalnog testiranja za srednju školu, razrednica ga nagovara da zbog dobro uspjeha nastavi školovanje. Dugo se, govori, lomio. Oduvijek je htio biti zanatlija. No, na kraju ipak upisuje Tehničku školu, a potom i studij strojarstva i brodogradnje koji Rijeka u to vrijeme otvara u Puli. U međuvremenu, pak, detaljno opisuje Grum to razdoblje, na scenu stupa Atomsko Sklonište. I to nas vraća na početak. Na 1977. godinu i Boom Festival. Tamo su nastupali svi rockeri Jugoslavije. U publici je bilo oko sedam tisuća ljudi. A Atomci nisu znali kakva će biti reakcija na njihov nastup. Prvih pet pjesama nisu naišle na oduševljenje, bili su izviždani. Grum priznaje da ga je bilo čak i pomalo strah izaći na binu. No, šesta pjesma je došla na red i on je izletio pred publiku. Ostao je, prepričava, šokiran. Nije mu bilo jasno otkud Novi Sad zna njegovo ime. Nakon nekog vremena, poslije nastupa, iza bine se pojavio njegov prijatelj Stole koji je tamo studirao glumu. On je bio taj koji je publici otkrio ime. Bila je to, zaključuje Grum, era Atomskog skloništa.
U to se vrijeme, međutim ,Grum već zaposlio u brodogradilištu Uljanik. I bio je to cijeli kaos. Atomsko, škola, posao…
- Nikad mi nije bio cilj nastupati. Napustio sam Atomsko i posvetio se poslu. U Uljaniku sam prvo radio u kasarni kao konstruktor, a kasnije sam bio inženjer u pogonu. To mi je puno značilo jer sam bio uključen u direktnu proizvodnju. Prije toga je rad bio suhoparan, ali u pogonu uživo vidite što se događa, gdje su greške, što se ispravlja.
Iz Uljanika u Herculaneu
Tamo je radio 15 godina. Igrom slučaja došlo je do nekih trzavica, već se tada, kaže, osjećalo da propast nije daleko. I baš ga je u tim trenutcima ondašnji direktor Herculanee Radovan Cvek pozvao na razgovor za posao i dao mi priliku za novi radni početak.
Od 10. lipnja 1996. godine, sjeća se točno datuma, radio je u Herculanei. Pune 22 godine. Prvi dio, pod Cvekom, pamti kao izuzetno lijepo, korektno razdoblje. A onda je došao novi direktor.
- I idemo dalje, da ne pričamo sad o tome… Herculanea mi je dala preko dva desetljeća lijepog života. Ali evo, da se ogradim, prvi dio je bio ljepši, poslije je bivalo sve gore i gore. Imao sam oproštajnu feštu koju ću pamtiti, predivan govor najbližeg suradnika. To mi puno znači. Ono ružno pustit ću iza sebe. I dan danas se čujem s tim ljudima i pomoći ću ako i kako god mogu, ali ne svakome, govori.
- Ne svakome?, pitamo ga.
- Dat ću ti srce i dušu, ali ako me jednom izigraš, povrijediš, onda ćeš se morati puno potruditi da me uvjeriš da nisi tako mislio, pojašnjava Grum koji sebe opisuje jednom riječju - karakter.
- Bivša suradnica u Herculanei često bi mi znala reći "Jebem te u karakter!", veli Grum.
Skromno priznaje da je bio radoholičar, maksimalno posvećen poslu. Jednostavno je volio raditi. Budio se u četiri i pol ujutro. Kao šef je bio strog, ali i pravedan. A uvijek je nastojao biti prisutan na terenu. Kad bi se nešto dogodilo, odmah bi reagirao, nije se čekalo sutra. Zvali su ga u bilo koje doba dana i noći. Svi su imali njegov broj telefona, zvonio je bez prestanka. Sada, točnije od prosinca prošle godine, uživa u zasluženoj mirovini. I kaže da mu nije dosadno. Ujutro ode na Valkane, otpliva svoju normu i ode doma. Lud je za križaljkama, rješava sudoku, a i dan danas na gramofonu sluša, što drugo nego rock. Još uvijek gušta u starim stvarima grupe Smak, Time, Drugi način, Leb i sol, pa i svog Atomskog skloništa. To ga i dalje žari i pali. Iako su, kaže, došla neka druga vremena. Ni Pula nije što je nekad bila.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
}
