DOBROTVORI
ROBERT SAVIĆ, BIVŠI ULJANIKOVAC, TRENUTNO JE NEZAPOSLEN, ALI JE NASTAVIO DAVATI KRV. Učinio je to ravno 100 puta, a njegova obitelj preko 200! Nije mu jasno zašto krv koju daruju Istrani ide u Rijeku…
Robert Savić prošlog je četvrtka na odjelu pulske transfuziologije darovao krv stoti put! Jedan je od bivših Uljanikovih radnika koji je krv, zajedno s brojim radnicima ovoga brodogradilišta, davao redovito, svaka tri mjeseca. Trenutno je nezaposlen, na birou, no krv daruje i dalje.
- Mnogi od nas, bivši uljanikovci, i dalje smo dobrovoljni darivatelji, bez obzira što više nemamo beneficija slobodnih dana. Krv smo ranije, a to činimo i sada, darovali jer je to humani, plemeniti čin. Činimo to radi drugih, priča nam Robert. Prisjeća se kako je krv prvi put dao kad je napunio 18 godina, a otišao na darivanje s, danas pokojnim, ocem. Krv se tada još davala u staroj bolnici, a njega je primila, sjeća se živo i dan danas, doktorica Arne Slivar o kojoj ima samo riječi hvale.
Obiteljska tradicija
Na pitanje što ga je ponukalo da daruje krv, veli kako je to zapravo bila obiteljska tradicija. Krv je darovao njegov otac, to je činio dok je mogao i njegov brat, ali i nećak. Sve u svemu, ova je obitelj do sada krv darovala više od 200 puta!
- Financijski ne mogu pomoći ljudima, ali ovako mogu. Izgubiš pola sata, a nekome možeš spasiti život. Zbog toga sam sretan, zadovoljan, ponosan. Znam da mogu dati nešto što se, još uvijek, ne može stvoriti na umjetan način i da je moja krv zapravo nezamjenjiva, priča nam Robert, napominjući da postoje i pozitivne zdravstvene strane darivanja - od redovite kontrole krvi do "čišćenja" krvotoka.
Robert uređuje Facebook stranicu "Dobrovoljni davaoci krvi Istre-DDK Istre" pa s nama dijeli zapažanja kako primjećuje da je dobrovoljnih darivatelja ipak sve manje. Više od pola njih radilo je s njim u Uljaniku, koji je bilo veliki kolektiv, i kada se on ugasio pao je broj darivatelja. Ne zato što su oni odustali od darivanja krvi, već zato što su otišli trbuhom za kruhom i više ne žive u Puli, priča nam Robert.
Krv odlazi u Rijeku
- Krv se, otkako je taj posao preuzela Rijeka, daruje četvrtkom dok se do tada krv mogla dati svakoga dana, osim utorka. Mnogi su darivatelji bili, i još uvijek su nezadovoljni, time da krv odlazi u Rijeku pa se po potrebi vraća, a neki su radi revolta čak prestali davati krv, priznaje nam Robert, dodajući da mnogi darivatelji krv daruju godinama, ali je problematičan pomladak.
- Dugogodišnji darivatelji su sve stariji, ne možemo od toga pobjeći i, ukoliko se za darivanje ne zainteresiraju nove, mlade generacije, uskoro ćemo imati "rupu" koju ćemo teško pokrpati. Krvi bi moglo nedostajati. Sad je vrijeme da se počne razmišljati i govoriti o tome, kako ne bi bilo kasno, upozorava Robert, napominjući da se svi koji su zainteresirani za ovu humanitarnu aktivnost mogu javiti novoosnovanom Klubu darivatelja pri gradskom Crvenom Križu, a podatke o tome kada se sastaju pronaći na Facebook stranici koju vodi.
O darivateljima se, smatra ovaj dugogodišnji humanitarac, priča samo prigodničarski, kada je njihov dan. Inače se o njima ne razmišlja puno. Sve dok nekome ne zatreba krv.
Robert smatra da bi se mladi darivatelji mogli privući popularizacijom ove aktivnosti, ali i dodatnim beneficijama te motivirati da prvi put daju krv, dok im to, kao i njemu, ne uđe pod kožu.
Problemi na poslu
- Dobrovoljni darivatelj dobije pizzu, imaju pravo na dopunsko osiguranje, no onaj dan koji im pripada zna biti problematičan, navodi Robert, dodajući da firme same odlučuju koliko će slobodno dati radniku. No, iz prakse nažalost zna da mnoge to ne daju i darivatelji imaju problema uopće izaći s posla. Čovjeku, nakon što da četiri i pol decilitra krvi, treba vremena da se odmori, dođe k sebi i taj "slobodan dan" nije izmišljen bez veze, naglašava naš sugovornik. Prisjeća se i kako su radnici Uljanika nekad dobivali slobodan dan i pol, no čak je i tu znalo biti problematičnih poslovođa koji su komplicirali.
Firme bi, smatra na kraju Robert, trebale biti fleksibilnije jer se nedostatak jednog radnika na jedan dan uvijek može "pokrpati", a dar koji oni daruju je neprocjenjiv.
- Nitko ne razmišlja o krvi dok se nešto ne desi. Prometna, operacija, bolest… Ljudi o tome ne razmišljaju ili misle kako je normalno da je krv u bolnici, stalno dostupna. No, to nije tako, ako darivatelji krv ne daruju, nje neće biti. Zato svi uvijek, kao i ja, trebaju krenuti od sebe i upitati se - što da krv sutra treba meni ili nekome mome, zaključuje naš sugovornik.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
