"Glavni grad nesvrstane Republike Sudan postao je danas peti grad pobratim Pule, kulturnog i gospodarskog centra Istre. Povelja o bratimljenju između dva grada potpisana je večeras u pulskom hotelu Brioni, a potpisali su je guverner Sjevernih provincija Sudana i gradonačelnik Port Sudana g. Karamalla El Awad i predsjednik Skupštine općine Pula prof. Josip Lazarić.

Tim svečanim činom okrunjena je višegodišnja plodna prijateljska i ekonomska suradnja između Pule i Port Sudana u okviru koje je u Puli izgrađena kompletna trgovačka mornarica Sudana i obučen sav mornarički kadar."

Peti grad pobratim

Vijest o bratimljenju dvaju gradova, objavljenu 23. travnja 1974. u Glasu Istre, potpisuje naš pokojni kolega David Marijan Fištrović i u tome ne bi bilo ništa čudno da u Gradu, 47 godina poslije, o bratimljenju pojma nemaju. Štoviše, tvrde da se to uopće nije dogodilo, a Fištrovićev izvještaj pročelnik Ureda Grada Aleksandar Matić komentira sljedećim riječima: "Grad Pula ne može komentirati novinski članak o događaju koji se zbio prije gotovo pedeset godina."

Fištrović članak završava zaključkom da je riječ o petom gradu pobratimu Pule, a prije Port Sudana to su postali Imola, Graz, Liberec i Trier. U tekstu se, doduše, potkrala greška jer je Kartum, a ne Port Sudan, i tada bio glavni grad Sudana. Pula je, piše Fištrović, prvi jugoslavenski grad koji se pobratimio s nekim gradom s afričkog kontinenta. Bratimljenje s Port Sudanom predstavlja najkonkretnije oživotvorenje rezolucije četvrte konferencije nesvrstanih o potrebi čvršće povezanosti između nesvrstanih gradova i zemalja, zaključuje na kraju teksta.

Zanimljivo je da u Gradu opovrgavaju i da je Pula zbratimljena s češkim Liberecom!

Tvrde da povelja o bratimljenju s afričkim gradom nikad nije potpisana. Pulski povjesničar Nikša Minić, koji istražuje ovu temu, tvrdi da je do bratimljenja s Port Sudanom ipak došlo, što potkrepljuje brojnom dokumentacijom. Vraćajući se u povijesni kontekst koji je doveo do bratimljenja, podsjeća da je u razdoblju Hladnog rata, kojim je dominirao sukob Zapadnog i Istočnog bloka, Jugoslavija nastojala kroz Pokret nesvrstanih ponuditi zemljama u razvoju oblik suradnje koji neće tražiti priklanjanje jednom od blokova.

- Budući da su nove afričke države zazirale od bivših kolonizatora poput Francuske i Velike Britanije, a Sovjetski Savez smatrale hegemonom svoje vrste, jugoslavensko je rukovodstvo prepoznalo priliku za sudjelovanje u razvojnim projektima i proširenje trgovine na sasvim novo tržište. Suradnja sa zemljama u razvoju odvijala se na području gospodarstva, zdravstva, obrazovanja, kulture, građevinarstva te ostalih privrednih grana. Poslije stjecanja neovisnosti 1956. Sudan postaje jedna od zemalja u razvoju s kojom je Jugoslavija surađivala na gospodarskoj, vojnoj, zdravstvenoj i znanstveno-tehničkoj razini te razmjenjivala posjete delegacija najviše državne razine, navodi Minić.

Uljanikovi stipendisti

Povjesničar podsjeća da je važan nositelj jugoslavensko-sudanske suradnje bilo brodogradilište Uljanik koje je u razdoblju između 1962. i 1974. godine isporučilo šest teretnih brodova za Sudan Shipping Line Ltd., mješovito poduzeće osnovano 1960. godine s osnovnim kapitalom od 400.000 sudanskih funti, od čega je jednu polovinu uložila Jugobanka, a drugu sudanska administracija.

- Osnivanje mješovitih poduzeća poput ovog predstavljao je oblik nove vrste poslovanja sa zemljama u razvoju zbog razvoja tržišta i neučinkovitosti prijašnjih oblika poslovanja. Osim izgradnje brodova, Uljanik je stipendirao obrazovanje sudanskog pomorskog kadra, a istovremeno je pedesetak jugoslavenskih pomorskih stručnjaka radilo u sudanskom poduzeću. Na taj je način Jugoslavija posredstvom Uljanika uspjela izgraditi kompletnu sudansku trgovačku mornaricu. O važnosti ovih projekata svjedoči činjenica da je sudanski vođa Jafar Nimeiri u lipnju 1970. posjetio Pulu i obišao Uljanikove proizvodne pogone u trenutku izgradnje teretnih brodova "Omdurman" i "Nyala", pripovijeda Minić.

Podsjeća da je početkom 1971. dužnost veleposlanika Jugoslavije u Sudanu preuzeo Istranin Ljubo Drndić koji je za svog mandata u Sudanu do 1975. bio iznimno posvećen jačanju veza između dviju zemalja, osobito povezivanju Pule i Port Sudana. Drndić je, zajedno s bratom Antom, utemeljio Glas Istre 1943. i bio njegov drugi urednik.

- Na njegovu je inicijativu veleposlanstvo SFRJ u Kartumu poslalo prijedlog Skupštini općine Pula da prihvati bratimljenje s Port Sudanom, argumentirajući to već ostvarenim uspjesima Uljanika koji otvaraju povoljne mogućnosti za daljnji razvoj suradnje te sprječavanje blokovskih prodora i jačanje politike nesvrstavanja na Crvenom moru koje je bilo od izuzetnog strateškog značaja. Drndić je ujedno smatrao da bi Pula mogla biti nositelj znatno povećanog izvoza s Kvarnera te uvoza za Jugoslaviju interesantnih artikala. Također je smatrao da bi Pula na taj način mogla dati značajan doprinos u uključivanju SR Hrvatske u vanjsku politiku.

(Ne)potpisane povelje

- Skupština općine Pula donijela je nakon razmatranja Drndićevog prijedloga odluku o bratimljenju Pule i Port Sudana na zajedničkoj sjednici svih vijeća 24. prosinca 1971., a Povelja o bratimljenju potpisana je 23. travnja 1974. u hotelu Brioni. Kao simbol bratimljenja, guverneru provincije Crveno more Karamalliju el Awadu bio je predan Zlatni ključ grada Pule. Ovim je činom Pula postala prvi jugoslavenski i hrvatski grad koji se pobratimio s nekim gradom s afričkog kontinenta, a ovo postignuće Ljube Drndića može se smatrati krunom njegovog veleposlaničkog mandata u Sudanu, podcrtava Minić.

Dokumente koji to potvrđuju pronašao je, veli, u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

- Dodatne dokumente pronašao sam uz pomoć ljubaznih djelatnika gradske uprave u njihovoj arhivi. Bili su iznenađeni mojim upitom o bratimljenju Pule i Port Sudana te su posumnjali u njegovu realizaciju. Nakon što su pronašli primjerak Povelje o bratimljenju, kao argument da se bratimljenje nije dogodilo istaknuli su da objema poveljama nedostaju potpisi. Međutim, moj je zaključak da se bratimljenje zaista dogodilo, a temeljim ga na sljedećim činjenicama koje sam pronašao u arhivskim dokumentima: Karamalla el Awad i Josip Lazarić, čija imena stoje na Povelji, u svojim su govorima na konstituirajućoj sjednici svih vijeća Skupštine općine Pula 24. travnja 1974. jasno napomenuli da je Povelja potpisana. Iako se u dokumentima koji opisuju uzvratni posjet u ožujku 1975. spominje da je u Puli potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji, a ne Povelja o bratimljenju, u istima se spominje da će istarska delegacija otputovati u pobratimljeni Port Sudan. Predvodnik delegacije Josip Kolić se nakon uzvratne posjete "bratskom Port Sudanu" zahvalio El Awadu na gostoprimstvu, a Ljubi Drndiću na njegovom angažmanu oko realizacije "bratimljenja naših dvaju gradova", objašnjava povjesničar.

Navodi da mnogi drugi dokumenti među arhivskom građom jasno upućuju da je bratimljenje uspješno izvršeno.

- S druge strane ne nalazimo dokumente koji bacaju sumnju na njegovu realizaciju. Stoga ne vidim prepreku da Grad Pula uvrsti Port Sudan na popis gradova pobratima. Činjenicu da se grad prvi pobratimio s jednim afričkim gradom treba istaknuti, a njezina je dodatna vrijednost da su najvažniju ulogu u tom procesu imali Uljanik zbog njegovog snažnog doprinosa u izgradnji jugoslavensko-sudanske suradnje i Ljubo Drndić, jugoslavenski diplomat i rođeni Istranin koji je osmislio i uspješno proveo inicijativu bratimljenja, zaključuje Minić.

U Gradu, pak, odgovaraju da u njihovoj arhivskoj gradi ne postoji dokument, odnosno obostrano potpisan sporazum o bratimljenju, iz kojeg je vidljivo da je izvršen sam čin bratimljenja s gradom Port Sudanom te se, zaključuju, "suradnja nije dalje razvijala zbog danas nama nepoznatih razloga".

Pula ima osam gradova pobratima i 13 prijatelja

Pula je, navode iz gradske uprave, tradicionalno otvoren grad s razvijenom međunarodnom suradnjom čiji počeci sežu unazad 50-ak godina kada su ostvareni prvi kontakti s Grazom.

- Poslije prvog uspješnog uspostavljanja veza s inozemstvom, u razdoblju od 1970-ih do polovice 1980-ih međugradske se pulske veze šire i potpisuju se povelje o bratimljenju s njemačkim gradom Trierom, austrijskim Grazom, talijanskom Imolom i Veronom te Čabrom u Hrvatskoj. Uspostavlja se prijateljska suradnja sa slovenskim Kranjem i Varaždinom. Naši gradovi pobratimi i prijatelji iz Italije i Austrije tijekom Domovinskog rata među prvima prikupljaju humanitarnu pomoć za ratne stradalnike, prognanike i izbjeglice i nesebično pomažu u ublažavanju posljedica rata.

Koncem 1990-ih, uz sveprisutne procese decentralizacije, profiliraju se potrebe gradova za svakovrsnim oblicima suradnje. Čvrste prijateljske veze i stalni kontakti održavaju se danas s već spomenutim gradovima, a 2005. počela je suradnja s japanskim Hekinanom, domaćinom Hrvatske u vrijeme održavanja Svjetske izložbe EXPO 2005. i francuskim gradom Villefranche-de-Rouergue, u kojem je postavljen spomenik Hrvatima stradalima u Drugom svjetskom ratu, s kojima su 2006. i 2008. godine potpisani sporazumi o bratimljenju. Godine 2012. potpisan je sporazum o bratimljenju sa Sarajevom, navode iz Gradske palače te zaključuju da Pula danas ima 13 gradova-prijatelja te osam pobratima.

Povezane vijesti

• GLAS ISTRE SE NA DANAŠNJI DAN 1980. BAVIO I PRIJEVOZNIČKIM PROBLEMIMA: Taksist dobio godinu dana zatvora zbog preskupih vožnji!
• NA DANAŠNJI DAN 1977. GODINE: U podmorju pronađen kvalitetni plin - samo što nije stigao
• LOKALNE AFERE U GLASU ISTRE NA DANAŠNJI DAN 1970. GODINE: Pula u novogodišnjoj noći kao Divlji zapad