Među 150 starih fotografskih aparata u muzejiću Galerije Makina posebno mjesto zauzima njemački Voigtlander s početka 1930-ih godina. Izložen je onakav kakav je preuzet iz Zagreba: s patinom vremena, zamućenim tražilom i slojem prašine koja se na njemu gomilala još otkako je početkom Drugog svjetskog rata posljednji put upotrijebljen. Dopremljen je u finoj kožnoj futroli s purpurnom podstavom i ono što ga razlikuje od ostalih eksponata jest popratno dirljivo pismo i fotografije darovateljice, gospođe Ingrid Černi iz Zagreba.

Zvone telefoni

- Poštovani, fotoaparat Vordlanger moja mama koristila je od 1937. do početka 2. svjetskog rata za snimanje svoje kćerke (mene). Iako je bila ing. tehnologije nije imala interesa za fotografiju. U prilogu vam šaljem 3 fotografije. Slikala me svaki mjesec. Želim vam puno posjetitelja u vašoj galeriji, Pula je to zaslužila, napisala je Černi.

Voditelj Makine Hassan Abdelghani ukazao nam je da je gospođa, očito omaškom, na početku pisma pogrešno napisala naziv marke, a riječ je o vrlo kvalitetnom fotoaparatu kupljenom u Zagrebu. U to vrijeme to je bila vrlo skupa marka, iako ne najskuplja. To je kvalitetan fotoaparat, za ono vrijeme - mercedes, kaže Hassan. Sve je, podsjeća, krenulo nakon nedavno objavljene reportaže o njegovom malom muzeju fotografskih aparata u našem listu.

- Odmah nakon toga su me kontaktirali s HTV-a i snimili prilog o mom muzeju. Drugi je dan to bilo u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska", jednoj od najgledanijih u Hrvata, a navečer i u Dnevniku Trećeg programa HRT-a. Od tada mi počinju zvoniti telefoni: ljudi me nalaze na internetu, žele donirati galeriji Makina neke svoje stare fotoaparate, od naših sugrađana, Puležana, do ljudi nama potpuno nepoznatih. Recimo, jedan gospodin iz Rijeke mi je poslao dva fotoaparata iz 70-ih godina preko mog prijatelja. Međutim, najljepše što mi se dogodilo jest da sam uoči Uskrsa dobio poziv iz Zagreba od gospođe Ingrid Černi. Poziv je upućen s fiksnog telefonskog broja, što je jako bitno. Ispričala mi je da ju je njezina majka fotografirala kad je bila mala, i to jednom mjesečno, i da mi želi donirati taj fotografski aparat. Nisam znao ništa o njoj, ali sam po glasu osjetio da je gospođa starija. Rekla je da će joj biti čast da aparat - koji stoji svih tih godina na njezinoj polici, koji nije upotrebljavala od početka Drugog svjetskog rata i uspomena je na njezinu majku - završi u mom muzeju. Jako je pozdravila ideju skupljanja starih fotografskih aparata i nije joj bilo žao dati uspomenu na majku, pripovijeda Hassan.

Uskršnji paket

Paket je stigao odmah nakon Uskrsa. U njemu je bio stari njemački fotoaparat u super stanju, s originalnom kožnom futrolom, prekrasnim pismom i fotografijama, kaže Hassan. Na prvoj se nalazi beba, a na poleđini je brižljivo zapisano: "Ingrid, 10. III 1938., 2 mjeseca, 22 dana". Na poleđini druge fotografije zapisano je: "Ingrid, mama, 31. VII 1939., 1 godina, 8 mjeseci". Mjesec dana uoči početka najkrvavijeg rata u povijesti, trenutak sreće otisnut na papiru: preplanula majka širokog osmijeha na nekoj plaži u kupaćem kostimu drži golišavu djevojčicu u krilu.

Na trećoj fotografiji vidimo nešto stariju djevojčicu kako nasmiješena sjedi na zidiću. Njezina je majka napisala: "Ingrid, 15. VIII 1941., 2 godine, 8 mjeseci". Rubovi fotografija nazubljeni su posebnom spravicom, koju Hassan spremno vadi iz svog muzeja i demonstrira na koji su se način oblikovale fotke.

Zanimljivo je da je majka mjesece bilježila rimskim brojevima, naravno bez točke, što je i temeljna razlika između rimskih i arapskih brojeva, jer rimski "I" znači isto što i arapski "1." Moderni pravopisci uz rimske brojeve stavljaju točku, za što biste prije nekoliko desetljeća iz hrvatskog jezika dobili jedinicu veliku kao kuća.

Na fotografijama poput ovih redovito su zapisivana i imena protagonista: sjećanja blijede već nakon prvog potomstva i zato su morala biti pretočena na papir.

- Želim istaknuti gestu koju je ta gospođa napravila. Najgluplja stvar je gledati aparat kao predmet, njegovu vrijednost u novcu. Svaki fotografski aparat ima svoju priču. Ja sad znam jednu priču do Drugog svjetskog rata, nakon toga ne znam. Kad je stiglo to pismo koje me ganulo i moram priznati da sam pustio suzu radosnicu i suzu oduševljenja, odmah sam pronašao taj telefonski broj s kojeg me zvala i više puta sam je pokušao zvati, na desetke puta, ali nitko mi se ne javlja na taj broj, veli Hassan.

Harmonika objektiv

Mimo emocionalne priče, strogo tehnički gledano, zapravo je spektakularno da većina starinskih fotoaparata izloženih u Makini, pa tako i ovaj, u potpunosti funkcioniraju. Voigtlanderom se može fotografirati kao i prije gotovo stotinu godina. U potpunosti je obložen kvalitetnom kožom, dimenzije okvira su šest puta sedam centimetara. Tolika je, dakle, dimenzija negativa, objašnjava Hassan. I dandanas, što imate veći zapis, to je fotografija kvalitetnija, objašnjava.

Voigtlanderovo tražilo ne nalazi se sa stražnje strane, kao kod novijih naprava, već je smješteno odmah kod objektiva, kroz njega se gleda odozgo i ima oblik prizme. Objektiv je također kožni i izrađen je poput harmonike, može se skraćivati i produljivati, čime se objekt fokusira, odnosno izoštrava fotografija. Tu je i malen metalni nosač kojim se podupire fotoaparat.

- Ima vrlo kvalitetan objektiv. Kako sam ga dobio, nisam ga htio dirati, čistiti. Želim ga izložiti ovakvog kakav jest, s prašinom na njemu, kaže Hassan. Ovaj dragulj dobit će posebno mjesto u galeriji, naravno, zajedno s pisamcem i fotografijama, vjerojatno u kakvoj vitrini. Fotoaparat s pričom zaslužuje pijedestal.

Povezane vijesti

• Fotografski hommage Puli
• Posveta Puli i pravi pravcati pulski roman 
• U galeriji Makina izložba "U zvuku i pokretu osmijeh" Hassana Abdelghanija