"U zemlji apsurda zakon je ka Burda", stihovi su popularnog splitskog banda TBF koji nažalost ni punih 15 godina od svog nastanka, te nekoliko garnitura koje se u međuvremenu u toj ulozi zakonodavca izmijenile, ni najmanje ne gube na svojoj svježini i aktualnosti. Jer brojni su zakon koji su proteklih godina doneseni i koji se i dalje donose, a u kojima je dobrim namjerama popločan onaj put koji vodi do nekakvog polovičnog ili čak apsurdnog rješenja.

A kako se drugačije nego dobrom može okarakterizirati namjera i želja zakonodavca da kroz zadnje izmjene Zakona o porezu na dohodak omogući jedinicama lokalne samouprave da sami odrede visinu turističkog paušala koji će po krevetu plaćati njihovi privatni turistički iznajmljivači, te tako direktno utječu na visinu tog poreznog prihoda. Prihoda koji bi grad ili općina mogli i trebali upotrijebiti za podizanje razine komunalnog uređenja, ali i unaprjeđenje kvalitete čitave destinacije. Na prvu, ono što bi se reklo "win, win" situacija u kojem privatni turistički iznajmljivači jedinicama lokalne samouprave na čijem području se nalaze njihovi kapaciteti osigurava prihode koji će tim gradovima i općinama omogućiti nužna ulaganja u infrastrukturu. Ta ulaganja će i jednima i drugima omogućiti nove prihode i u teoriji zatvara se taj nekakav savršeni krug kolanja novca i boljitak svih koji su u njega uključeni. I sve bi bilo savršeno da nema onog "ali", a to "ali u pravilu je ono mjesto u hrvatskim zakonima u kojima su škare njihovim "krojačima" zbog kojekakvih razloga morale malo otići u neku stranu nakon čega ni konačno rješenje koje se dobilo više ne odgovara u potpunosti cilju za koji se taj zakon krojio. U slučaju turističkih paušala osnovni cilj zakonodavca da gradovi i općine sami upravljaju visinom tog poreza koji će se prikupiti zahvaljujući djelatnosti koja se odvija na tom području opstruirana je jednostavnom činjenicom da se on tretira kao porez na dohodak te zbog toga po zakonu nije vezan za mjesto gdje se djelatnost odvija, već za mjesto prebivališta onoga tko tu djelatnost obavlja. Konkretnije svaka odluka po tom pitanju koje su neke sredine već donijele, a neke se do kraja siječnja tek spremaju donijeti, odnosi se samo na lokalce, tj. isključivo na one iznajmljivače koji imaju i turističke krevete i prebivalište u jedinici lokalne samouprave koja tu odluku donosi.

Susjedni iznajmljivač koji ima prebivalište u primjerice Rijeci, Sisku ili Zagrebu platit će onoliki iznos paušala koliki budu odredila predstavnička tijela u tim gradovima u kojima će u konačnici taj novac i završiti kao proračunski prihod umjesto da završi u kasi općine ili grada na čijem je području zarađen. To se doduše dešavalo i do sada, no radilo se o daleko manjim iznosima, dok se sada u ruke gradovima i općinama daje potencijalno financijski puno ozbiljniji alat zbog kojeg bi iznajmljivači s istog područja mogli imati različiti tržišni položaj. Jer lako je zamisliti da bi se u situaciji kad bi neka jedinica lokalne samouprave odlučila značajnije podebljati svoje prihode po ovoj stavci vrlo lako mogao dogoditi fiktivni "egzodus" i promjena prebivališta onih s većim brojem kreveta u neku sredinu s manjim paušalom i stvaranje svojevrsnih poreznih oaza kakvu je primjerice godinama, zbog najnižih cijena osiguranja, brojnim velikim firmama nudila daruvaraska registracija.

Povezane vijesti

• Jovanović: Oporba uz pomoć medija spriječila srozavanje digniteta Sabora
• Nestašica stambenog prostora važnija od slobode pružanja usluga - sudski savjetnik
• Pandemija podrezala krila Airbnb-ju u europskim turističkim mekama