Andrej Gromiko, najdugovječniji sovjetski ministar vanjskih poslova koji je tu funkciju obnašao 28 godina, u povijesti je ostao zabilježen kao "Mister Njet", a taj je nadimak dobio zbog svojih stavova koje je iznosio tijekom sjednica Vijeća sigurnosti UN-a, odnosno reskog "ne" koje bi bilo odgovor na svako od ponuđenih mu pitanja. Takvog smo se odgovora, ali ne na ruskom, nego na španjolskom jeziku i ne na obalama East Rivera, nego uz Jadransko more, naslušali posljednjih mjesec dana. Autor im je novi direktor Istre 1961 Mikel Lauzurica Evolet, čiji bi nam "ne" na svaki naš upit vezan uz razgovor s nekim igračem, nebitno s kojim, ni kriv ni dužan bio primoran prenijeti klupski glasnogovornik, maksimalno korektan Marko Percan.

Da je Evolet nepovjerljivi Bask mogli smo se uvjeriti već prvog dana ljetnih priprema "zeleno-žutih", kad je po "Drosini" bježao od novinara kao vrag od tamjana, dok je na pokušaj fotografiranja reagirao poput osoba koje se sprovode u Remetinec. Tu popriličnu dozu tajanstvenosti dojučerašnji menadžer Rudeša opravdao je činjenicom da ne želi izlaziti u javnost ni s kakvim izjavama dok Grupacija Baskonia-Alaves službeno ne postane vlasnik pulskog prvoligaša te obećao da će se stvari promijeniti nakon što sve formalne procedure budu odrađene.

Povjerovali smo u to, kao i u obećanje da će se s igračima moći razgovarati nakon što se s njima potpišu ugovori te budu službeno predstavljeni javnosti, no pokazalo se da smo bili "klasa optimist". Istina, izredale su se konferencije za novinare na kojima su se novi vlasnici srdačno rukovali s pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem, iznijeli svoje planove za budućnost, predstavili sami sebe i nekolicinu igrača, ali na tome se stalo. U mjesec dana sve što nam je izvan tih presica bilo dozvoljeno je jedan jedini razgovor, onaj teško iskamčeni s Goranom Rocom po povratku s mini-priprema u Slovenj Gradecu, a da i drugi mediji imaju sličnih problema mogli smo se uvjeriti nakon što je snimatelj HNTV-a, koji je došao u Medulin da snimi prilog za najavu nove sezone, bio doslovno potjeran s treninga. 

Slažemo se s činjenicom da oni koji plaćaju imaju pravo diktirati uvjete i nije nam ni na kraj pameti nekome pametovati kako treba raditi svoj posao, ali određeno poštovanje prema sredini u koju si došao i ovdašnjoj javnosti koja te prihvatila s vjerom u bolje sutra, trebalo bi postojati. Bez njega, sve ono dobro što bi mogla donijeti promjena vlasničke strukture pulskog prvoligaša rasplinut će se u negativnim konotacijama koje ti isti vlasnici nepotrebno potenciraju. Odmah po njihovom dolasku, ljubimci pulskih tribina prekriženi su bez da im se dala šansa da se nametnu novom treneru, bez mrvu ljudskosti koje bi donio jedan telefonski poziv u kojem bi im se reklo da se na njih više ne računa, a i one koje se pozvalo na pripreme brzo se svrstalo među prekobrojne. Previše je to negativnosti u premalo vremena, a o pozitivnim stvarima, kojih nije da nema, nema tko govoriti, jer mu glavni i odgovorni u klubu to ne dopuštaju.

Razlog tolikoj zatvorenosti ne uspijevamo dokučiti, no neke bi stvari trebalo raščistiti odmah na početku, a prva i osnovna je da Istra 1961 nije Rudeš. Mogli su Španjolci u zagrebačkom predgrađu voditi na takav način klub koji, izuzev onih desetak Rudeš Boysa te djevojaka i uže rodbine aktualnih igrača, nikog ne zanima, ali takva im politika u Puli neće proći. Istra 1961 je klub koji ima tradiciju i navijače koji ga prate, a ti navijači bi voljeli saznati ponešto mimo suhoparnih informacija koje se izrecitiraju na presicama. Najmanje što oni žele je da, pet dana pred početak nove sezone, ne znaju nabrojati imena petorice igrača koji će u nedjelju istrčati protiv "farmaceuta", a kamoli da ih prepoznaju ako negdje u gradu slučajno na njih nabasaju. (Ivica CEROVAC)