Španjolci su se iznenadili što postoji netko tko dolazi svaki dan dobrovoljno i trčkara po stadionu, pomaže, a ne traži ništa zauzvrat. Nije im bilo jasno. Prvo su mislili da je zaposlen, a onda, kad su saznali da nije, napravili su najbolji mogući potez. Stvarno su nas sve ugodno iznenadili. Iako je on to odavno zaslužio. Šalimo se da je zapravo sve te godine bio na malo duljem probnom roku, kaže bivši trener NK Istre 1961 Darko Raić Sudar

Godinama je na pulskom gradskom stadionu skupljao lopte, čunjeve, pomagao igračima i trenerima. Na svoju ruku, samoinicijativno i besplatno. Čekao je igrače da se vrate s gostujuće utakmice do kasno u noć. Esada Bajramovića Kobru, dobrog duha nogometnog kluba Istre 1961, znaju svi koji su, profesionalno ili rekreativno, u posljednjih nekoliko godina kročili nogom na stadion Aldo Drosina. Odnedavno je, zahvaljujući novim, španjolskim vlasnicima stalni zaposlenik NK Istre.

- Upoznao sam ga prije nego što je počeo dolaziti na stadion u vrijeme treninga i pomagati. Dok je Pamić još bio trener. Ima tome sedam, osam godina. Kobra i njegova dva prijatelja, Evelino i Edo, čekali su nas ovdje na stadionu nakon svakog gostovanja, kad bi dolazili s puta. U pet, šest ujutro. Nije nam bilo jasno kako bi znali u koje vrijeme dolazimo. A oni bi zapravo izračunali otprilike, znali su gdje gostujemo, koliko traje tekma, koliko nam treba do Pule. Znali su čekati i cijelu noć. Nije bilo jednog jedinog gostovanja, a da nas oni nisu dočekali. Zvali smo ih odbor za doček, priča Darko Raić Sudar, bivši trener NK Istre.

Zavoljeli ga igrači

Kobra je s prijateljima kasnije počeo dolaziti i na treninge. Ako je nedostajalo igrača, ubacivali su se i popunjavali pozicije. Najviše na golu, prisjeća se Raić Sudar. Ostala dvojica su se raspršila, nestala. Prestali su dolaziti. Ali Kobra je ostao. S vremenom je počeo skupljati lopte. Pitao ih je može li dolaziti svaki dan pomagati s rekvizitima. Na taj je način uključen, integriran u pulsko nogometno društvo. Igrači su ga odmah zavoljeli. On je skroman i nikada ništa ne pita. Mada, tkogod može, pomaže mu. Igrači i ostali zaposlenici mu poklone odjeću, obuću, a ponekad mu i financijski pomognu.

Španjolci, koji su preuzeli klub, zaposlili su ga u srpnju prošle godine. Kad su mu rekli da će ga primiti u radni odnos, nije mogao vjerovati. Mislio je da je u pitanju neka šala. Lijepa je to priča, govori Sudar Raić. Svakako hvalevrijedna priča o integriranju u zajednicu osobe koja dosad zbog svojih specifičnosti nije imala stalno zaposlenje. Mogli su ga pustiti da tu trčkara, pomaže besplatno, ali nisu, ističe. Ponudili su mu ugovor, a Kobra je s oduševljenjem prihvatio. (Chiara BILIĆ)