McDonald's u Laginjinoj uskoro se zatvara, potvrđeno je iz uprave McDonalds'a Hrvatska (snimio D. ŠTIFANIĆ)
Gradom odzvanja jadikovka o McDonald'su. Vijest da će se onaj u centru zatvoriti, koja je došla usred sezone, iznenadila je i one koji ga vole i one koji ga ne vole. A ima ih podosta, i jednih i drugih. Jer, McDonald's je institucija, zapadnjački brend, sinonim za konzumerizam i brzu hranu koji smo i mi ponosno prigrlili, nadajući se da smo time postali dio Zapada.
Zatvara se McDonald's, nabacila sam poznaniku u centru grada. U jednom trenutku netko me dozvao. Nepoznata djevojka na autobusnoj čekaonici ispred Strukovne škole nije ostala imuna na tu informaciju te je priupitala je li to istina. Bila je neugodno iznenađena. Rekla je da ne ide često, ali da joj je drag jer to je McDonald's, institucija.
Da je zatvaranje popularnog lanca brze hrane izazvalo pravi potres u gradu potvrdila je vlasnica trgovine u centru grada kojoj je večer prije stigla poruka: "U Puli je i McDonald's propao. Onda ćemo i mi. Bježimo".
Zatvaranje McDonald'sa je više od zatvaranja još jedne trgovine, zalogajnice. To je metafora grada. Kaže vlasnik da ne može preživjeti. Ako Mickey D, kako mu vole tepati, to omiljeno mjesto tinejdžera, ali i svojevrsni internacionalni znak raspoznavanja koji privlači sve uzraste, ne može preživjeti u nas, to znači samo jedno - centar grada je mrtav. Preživjet će onaj na zaobilaznici u kojemu se čeka po 15 minuta u automobilu kako bi se dobio željeni obrok.
Dva McDonald'sa zapravo su pravo stanje grada. Onaj u centru je na umoru i zatvara se, baš kao i bilo koja djelatnost u gradu - od butika do prijeko potrebne apoteke u Ulici Sergijevaca. U centru nema žive duše, odnosno postoje one apartmanske i privremene u nekretninama u kojima vlasnici ne žive. U grad se ide u kazalište, na periferije u šoping. U McDonald'su u centru grada nema reda, na periferiji se čeka dugo jer je komotno, jer će se pojesti negdje u autu ili kod kuće, jer će se nakon toga na brzinu obići još nekoliko trgovina i, ono što je najvažnije, jer se ima gdje parkirati. Znači li to da smo žrtvovali grad zbog parkinga, ili grad s građanima kakvog pamtimo više ne postoji? Vjerojatno ne postoji, kao ni Uljanik koji je na životu održavao djelatnosti u centru grada - od apoteke do butika.
- Kada bi Uljanik dobio plaću, taj dan bi počeo posao i tjedan dana se radilo kao ludo. Sada nema uljanikovaca, sada ti ljudi ne samo da nemaju novca, nego niti ne dolaze u grad, tako da nema ni posla, veli nam trgovac koji je, izmučen od svakodnevice, ipak želio ostati anoniman.
Grad je, uz uljanikovce, nekada popunjavala i vojska. Ni nje nema. Nema ničega što je oduvijek tvorilo identitet Pule, sada je samo neki pokušaj pabirčenja turizma bez vizije u kojemu nema ni crveno-žutog znaka raspoznavanja. Grad bez identiteta sada je ostao i bez McDonald'sa. Grad je mrtav, živio grad. Živjela tapija.