DIRLJIVA ISPOVIJEST PULJANKE LJUBICE ŽIVULIĆ: Ostvarila sam američki san, ali srce me uvijek VUČE U ISTRU

Volim Ameriku, ali voljela bih da sam mogla ostati u Europi, bliže kući. Zahvalna sam Americi jer mi je omogućila da realiziram neke svoje snove. Ali da baš mogu birati, izabrala bih za svoj dom - Istru! Srce uvijek vuče ovdje. No nije mi žao da sam otišla jer sam imala prilike pomoći svojima. Ma ja bih se sutra vratila u Istru i ne bi se više vraćala nazad da nemam kćerku i četvero unučadi, kaže Ljubica Živulić

Ovo je priča o Ljubici Živulić, mladoj i hrabroj ženi koja na početku 70-ih godina prošlog stoljeća na rubu punoljetnosti napušta sigurnost obiteljskog doma u Puli i kreće u nepoznato. U težnji za boljim životom migracijski ured u Trstu šalje je u Ameriku. Nakon gotovo 50 godina života u toj zemlji sve više se vraća rodnom gradu. S puno emocija, počesto i na rubu suza, ali čvrsta i odlučna, ispričala nam je svoju životnu američku priču, na trenutke tešku, ali opet lijepu. Ovo je dirljiva ispovijest istarske Amerikanke ili američke Istrijanke koja ima dva doma: Ameriku u kojoj se realizirala i ostvarila, te Istru za koju joj srce tuče. Zato si je ispunila želju i napravila kamenu kuću u Šišanu, gdje s majkom provodi sve više vremena.

U Ameriku je krenula s Verude, iz Bazovičke ulice kraj merkata, a konačno se skrasila u Southington, malenom gradiću, manjem od Pule, na sat vremena vožnje od New Yorka, u koji ode svakog mjeseca u šoping, na malo zabave, ali s puno opreza zbog prijetećeg terorizma.

"U New York sam došla 1971. s jedva 18 godina. No prije toga sam pobjegla iz Jugoslavije u Trst. Tamo sam smještena u jedan migracijski kamp. Uzeli su nam pasoše i poslali nas na dno Italije, na sam jug, kraj Napolija, u poseban kamp punih šest mjeseci. Radila sam ponešto, čekajući priliku da odem negdje u Europi. Nisam htjela otići nigdje dalje zbog roditelja i rodbine. Otkad sam bila dijete, s nepunih 13, 14 godina znala sam da ću otići i pokušati ostvariti bolji život. Prije svega kako bih pomogla mami koja je bila čistačica i tati koji je bio varioc u Uljaniku. Mama Ana je iz Ceri, a tata Mate iz Pohmani kraj Žminja. Nismo bili gladni, ali je bilo teško. Uvijek sam govorila, i to mi je bio imperativ, da moram otići odavde i nešto postići kako bih im pomogla. To me tjeralo naprijed. Pritom, bila sam mlada i hrabra. Nakon šest mjeseci u Napoliju ponuđena mi je opcija Amerike, Kanade i Australije. Za mene je to bio veliki šok. Htjela sam po svaku cijenu ostati u Europi, no rekli su mi da za Njemačku i Švedsku nema šanse. Treba čekati čak i do dvije godine, što je bilo neprihvatljivo i riskantno. A opet, o Australiji koju su mi nudili znala sam tako malo… Najviše da je predaleko. Kanada? Asocijacija mi je bila velika hladnoća. I tako sam se odlučila za Ameriku.

Ured za migraciju u Italiji poslao me avionom direktno u New York. Bože, kad se sjetim, imala sam 18 godina! Srećom, u New Yorku me kao ekonomskog migranta prihvatila katolička organizacija. Smještena sam u jedan jako loš hotel. To je bilo moje prvo suočavanje s američkom realnom pričom. Znate, tamo dolari ne padaju s neba, ne skupljate ih po cesti. Ako želite ostvariti svoj američki san o kojem svi sanjaju, morate dobro zasukati rukave i raditi i raditi. Nema stajanja, nema odmora. Ja sam radila 10, 12 sati na dan, sedam dana tjedno, da bih danas stigla tu gdje jesam i da mogu zaključiti - moj američki san se ispunio!

New York i Connecticut

Početak je, naravno, bio težak. Radila sam bilo kakve poslove, prala sam tanjure, čistila zahode, nema što nisam radila. Imala sam puno teških trenutaka, ali je moja upornost presudila. Htjela sam uspjeti da pomognem svojim roditeljima. Stvarno sam radila teško, istodobno po dva, tri posla. Misao, ideja koja me vodila i zbog čega sam ustvari i otišla bila je pomoć mojima u Istri! I jesam, na kraju sam svima pomogla. Bratu i sestri kupila sam nove aute, namještaje, pomogla graditi kuće, urediti stan, što god su htjeli. Mami sam napravila kućicu do moje, tu u Šišanu. Tata mi je umro mlad. To me jako pogodilo. Tako sam htjela da vidi moj uspjeh, a on je umro. Došla sam na sprovod. Teško mi je o tome pričati… Radije ne bih…

Uglavnom, nakon pet godina dobila sam američko državljanstvo. No New York mi se nije pretjerano sviđao. Puno gužve, strke, teška borba za opstanak. U prvoj godini u New Yorku često sam odlazila u četvrt Astoriju, klub Crystal Palace, gdje su se okupljali naši ljudi i pjevači. Tamo sam upoznala jednog čovjeka iz Pule koji mi je rekao da dođem u državu Connecticut, samo sat voženje udaljen od New Yorka. Uvjerio me da je tamo super, mirno, tišina… Nije bilo druge nego pravac Connecticut. Tamo sam počela stvarati novi život. Završila sam školu za pomoćnu bolničarku i taj sam posao dosta dugo radila. Kroz neko vrijeme uštedjela sam nešto novca i kupila jednu malu trgovinu u kojoj smo radili talijanske sendviče. Istodobno sam radila i u bolnici i u dućanu. U Americi možete raditi koliko se dogovorite, i toliko vam se plaća. Htjela sam zadržati posao u bolnici radi sigurnosti, a istodobno sam radila i u svom dućanu. S vremenom, u bolnici sam bila sve manje, a u dućanu sve više. No dok sam bila u bolnici kao pomoćna bolničarka, odrađivala bih smjenu za smjenom. Svi su znali da ću doći raditi kad god me se pozove. Ipak je to bilo 25 dolara na sat, pa prekovremeno koje se bolje plaćalo, čak i 50 posto više. Grabila sam vikende i praznike koji su se još bolje plaćali. Nisam imala izbora. Moje opredjeljenje je bilo rad i samo rad. I kad si takav, kad puno radiš, malo pomalo, otvore ti se neke nove prilike. Uspjela sam prodati taj dućan za tri puta više novca!

Srednji Konzum

To je za mene bio golem uspjeh! Kupila za sam ga za 80 tisuća dolara, a prodala za 260! I onda - eto prilike za kupnju benzinske pumpe. O Bože, pomislila sam, pa što ću ja s benzinskom pumpom? Čovjek koji mi ju je prodavao već je bio bogat. Pokušaj, rekao mi je. OK, odlučila sam - idemo u to! U dućanu sam radila jako puno. Od 8 ujutro do 9 navečer. Cijeli tjedan tako. Svaki vikend. Pomislila sam da ću s benzinskom pumpom možda uspjeti sebi osigurati normalnije radno vrijeme i početi normalno živjeti. Tako je i bilo. Ja sad odem na benzinsku ujutro, odradim posao i u jedan popodne odem doma i vratim se tek predvečer. Uskoro se pojavila prilika da s poslovnim partnerom, koji je i moj životni partner, kupim još jednu benzinsku pumpu, pa još jednu, tako da ih sada imam tri. Imamo i jedan dućan, veličine kao srednji Konzum. Sad smo u procesu da ga prodamo.

Želim ovdje dolaziti i više boraviti. Dođem dva puta godišnje na dva mjeseca. Majka ima već 87 godina i želja mi je biti što više s njom. Vrijeme brzo prolazi i toga sam svjesna. Majka voli kad smo zajedno jer smo većinu života bile odvojene i sada to nadoknađujemo. OK, ona je dolazila k meni u Ameriku, ali to nije to. Tati, i to mi je jako žao, nisam mogla pružiti ono što sam toliko htjela - da dođe u Ameriku i vidi da sam uspjela. Kad sam napuštala Pulu i rekla mu da odlazim, sjećam se da je plakao i govorio mi - gdje ćeš dijete moje, ostani… Nije mu bilo drago kad sam otišla, i zato mi je žao što mu nisam pokazala Ameriku i ono što sam ostvarila. Zamislite, niti mjesec dana prije nego je umro, kao da je nešto predosjećao, rekao mi je da bi došao u Ameriku. Super, rekla sam mu. Sredit ćemo karte i sve ostalo. U međuvremenu je nažalost umro. Teško mi je nakon toliko godina pričati o tome. Odmah mi idu suze. Bio je tako divan čovjek. Dobar k'o kruh. (Robert FRANK)

OPŠIRNIJE U TISKANOM I GLAS ISTRE PDF ONLINE IZDANJU