U posljednjih nekoliko godina, tema mentalnog zdravlja djece postala je iznimno aktualna, kako u Hrvatskoj tako i globalno. Izazovi s kojima se suočavaju obrazovne i zdravstvene institucije te roditelji u pružanju podrške djeci, rastu iz dana u dan.

Situacija u pulskom školstvu, koja je u javnosti izazvala brojne polemike, dodatno je istaknula potrebu da razgovaramo o sustavnom pristupu tim problemima. O tome nam govori dr. Daniela Beaković, voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Istarske županije.

Škole traže pomoć

- Djeca u posljednjih nekoliko godina sve češće imaju teškoće vezane uz mentalno zdravlje. Međutim, ta pitanja rješavamo unutar šireg okvira pružanja podrške svoj djeci s raznim teškoćama. Kao služba za školsku i adolescentnu medicinu, obično dobivamo informacije ili znakove iz škola da s nekim djetetom možda nešto nije u redu. To je najčešći način na koji saznajemo za poteškoće, iako se ponekad roditelji sami jave s brigom vezanom uz zdravlje ili obrazovanje svog djeteta.

Te poteškoće mogu biti povezane s mentalnim zdravljem, ali to nije uvijek slučaj. Problemi se mogu odnositi na teškoće u učenju, prilagodbi ili bilo koje druge izazove. Mi rješavamo sve te situacije na sličan način, bez posebnoga izdvajanja problema mentalnog zdravlja u neku drugu kategoriju. Naravno, situacije se razlikuju po hitnosti - neke zahtijevaju bržu reakciju, dok su druge manje urgentne.

Kada dobijemo informaciju da dijete ima neki problem, dogovaramo dolazak djeteta s roditeljem u našu ambulantu. Ovi pregledi se obavljaju tijekom cijele godine, čim problem postane očit ili dobijemo informaciju o njemu. Na pregledu razgovaramo s djetetom i roditeljem kako bismo razumjeli prirodu problema. Na temelju toga procjenjujemo koja je vrsta daljnje obrade potrebna.

Ako zaključimo da je potrebna specijalistička obrada, šaljemo dijete odgovarajućim stručnjacima, bilo da je riječ o psihologu, psihijatru, dječjem psihijatru, neurologu ili nekoj drugoj ustanovi koja može pružiti potrebnu podršku. Dijete se uključuje u daljnju obradu i, prema potrebi, dobiva odgovarajući tretman kako bi se problem što bolje riješio, kaže dr. Beaković i navodi da Poreč kao resurs za bavljenje ovim situacijama ima ustanovu Zdravi grad, a Pula Službu za mentalno zdravlje u okviru Nastavnog zavoda.

Objašnjava da se potom na temelju obrade i nalaza specijalista razgovara s roditeljima i djetetom (ovisno o djetetovoj dobi) kako bi im se predložila odgovarajuća pomoć. Ako je djetetu, primjerice, potrebna prilagodba pristupa u nastavi.

- Postoji individualizirani pristup u kojem je program isti, ali prilagođava se potrebama djeteta. Primjera radi, to znači da, ako mu je teško sjediti 7 sati, onda će mu se dopustiti da taj zadnji sat možda ne bude prisutan, ako mu je loša koncentracija, onda će ga se ocjenjivati samo prvi sat, ako mu je lakše usmeno odgovarati, onda mu se pismeni zadaci neće uzeti u obzir, nego samo usmeni ili suprotno, već prema tome što tom djetetu treba, govori Beaković.

Individualni pristup

Osim individualiziranog pristupa, moguće je i prilagoditi sadržaj programa što podrazumijeva smanjenje obima gradiva kako bi se djetetu omogućilo da savlada ključne elemente bez prevelikog opterećenja.

- Na primjer, ako cijeli razred uči napamet pjesmicu od osam kitica, on će naučiti dvije kitice ili će mu se, pak, skratiti lektira, odnosno umanjiti sadržaj, već prema tome što tom djetetu treba. Sve se to provodi prema pravilnicima o djeci s teškoćama, a prvi korak je rad školskog povjerenstva. Školsko povjerenstvo detaljno razmatra situaciju svakog pojedinog djeteta. Mi, kao liječnici školske medicine, sudjelujemo u tim povjerenstvima.

Tijekom sastanaka povjerenstva razgovara se o cjelokupnoj problematici, a svaki član daje svoje mišljenje o tome što bi za dijete bilo najbolje. Nakon što svi članovi povjerenstva iznesu svoje stavove, donosi se zaključak u obliku prijedloga o prilagođenom obliku školovanja. Prijedlog školskog povjerenstva zatim se prosljeđuje povjerenstvu upravnog odjela, tijelu na višoj razini koje razmatra prijedloge iz više škola.

Mi, liječnici školske medicine, također sudjelujemo u radu povjerenstva upravnog odjela. Tamo se prijedlozi potvrđuju, vraćaju na doradu ili se traže dodatna mišljenja, ako dokumentacija nije dovoljna ili se prijedlogu škole ne može u potpunosti udovoljiti. Kada povjerenstvo upravnog odjela donese konačno mišljenje, na temelju njega izdaje se rješenje.

To rješenje uključuje oblik prilagođenog školovanja, a, prema pravilniku, može sadržavati i odobrenje za asistenta u nastavi, ako dijete na to ima pravo. Apeliram na to da se prije donošenja bilo kakvih odluka uvijek razgovara s roditeljima. Potrebno im je objasniti što njihovu djetetu treba, zašto mu to treba, što će time dobiti i koja je dobrobit za dijete. Važno je da roditelji shvate kako se sve radi u interesu djeteta, objašnjava liječnica.

Uloga asistenata

Upitana o ulozi asistenta u nastavi, govori da bi asistent trebao prepoznati trenutke kada dijete mijenja raspoloženje ili kada mu je teško ostati mirno tijekom nastave. Njegova zadaća je, navodi, signalizirati te promjene i intervenirati - bilo da dijete izvede van iz učionice, usmjeri njegovu pažnju na zadatak ili pruži podršku prema specifičnim potrebama zbog kojih je angažiran.

Sve to mora biti jasno definirano kroz dokumentaciju koja objašnjava razlog potrebe za asistentom, njegove zadatke i trajanje radnog vremena s djetetom. Prema njenim riječima, praktični dio posla uključuje podršku koja može varirati, od pridržavanja alata poput ravnala, do smirivanja djeteta u trenucima napetosti ili preusmjeravanja pažnje djeteta s kratkim rasponom koncentracije na ono što je važno.

Ističe i da kvaliteta pomoći često ovisi o samom asistentu - tko je on, kakvo iskustvo i znanje ima, te je li "kliknuo" s djetetom i njegovim roditeljima. Ako asistent nema potrebne kvalifikacije ili iskustvo, primjerice ako dolazi iz potpuno druge struke, možda neće znati adekvatno reagirati u specifičnim situacijama. Zato je, veli, ključno da roditelji, asistent i stručna služba škole surađuju i redovito komuniciraju. Važnu ulogu ima i stručna služba koja je dio povjerenstva škole i povjerenstva upravnog odjela.

- Stručna služba je tu u svakom momentu da prati i rad asistenta i provedbe samog čitavog plana i oblika školovanja, jer to, naravno, nikad, kao što je život takav, ne ide glatko, uvijek može biti problema. Prema tome, stručna služba je ta koja je u svakom momentu prisutna i vidi gdje su poteškoće, možda nešto nije preneseno kako treba, možda netko nije shvatio o čemu se radi, možda nekome treba pomoć, znači tu su defektolozi, psiholozi, pedagozi koji naravno uskaču i vide zajedno s roditeljima o čemu se radi i gdje treba pomoći bilo roditelju, bilo djetetu ili asistentu. Dakle, nešto u što trebaju biti uključeni svi, od roditelja do stručne službe i asistenta, ističe Beaković.

Zanima nas i događa li se ponekad da roditelji previše prepuštaju odgoj svoje djece školama.

- Ključna uloga u odgoju uvijek leži na roditelju. Međutim, roditelj ponekad može postati nesiguran radi li ispravnu stvar, iako mu je cilj uvijek zaštititi dijete i biti što bolji roditelj. Vjerujem da svaki roditelj ima potrebu biti dobar roditelj, ali to ne znači da uvijek i zna. U najboljem interesu djeteta radim najbolje što znam, ali nekad naravno mogu i pogriješiti. Mislim da je loše kritizirati roditeljstvo jer mi znamo da je roditeljstvo jedan težak proces, ali je to najznačajnija naša uloga, barem ja tako vidim.

Prema tome, svi se mi trudimo, ali to ne znači da možemo i da znamo u svakom momentu napraviti najbolje. Roditeljstvo se naravno može učiti. Ukoliko postoji dobar kontakt s bilo kojim entitetom koji se bavi mojim djetetom, onda ću ja prihvatiti dobronamjeran savjet tog entiteta koji god to bio i možda mogu promijeniti način kako se bavim svojim djetetom. Ali ako dobijem kritiku od bilo koga, onda naravno to neću prihvatiti, ističe naša sugovornica.

Nasilje je u porastu

Jedan od najvidljivijih problema u školama danas je porast nasilja među djecom. Kako to primjećuje Beaković, ono se povećava sa smanjenjem empatije.

- Pa općenito nasilje je nekako u porastu. Iako ne možemo reći da ga nekad nije bilo, naravno. Nasilje je sveprisutno, ima ga i među odraslima, samo što smo mi osjetljiviji na nasilje među djecom. Naravno, i trebamo biti osjetljivi. Što imamo manje empatije, tu se onda povećava nasilje i među odraslima i među djecom.

Staru poslovicu da su "djeca ogledalo odraslih" itekako sada možemo primijeniti. Nasilje, kompletno u svijetu, u životu, među nama se reflektira ao i nasilje među djecom. Mi samo gledamo svoje ogledalo među djecom, konstatira liječnica.

I dalje u našoj zajednici postoji određena stigma koja se vezuje uz temu mentalnog zdravlja.

- Cijelo društvo naginje nekakvim mentalnim poteškoćama. To su poteškoće koje imaju zdravi, normalni ljudi, pa onda i normalna djeca. U tom kontekstu primijetili smo porast mentalnih teškoća. Radim u toj službi od 1998. godine i naravno da vidim porast broja mentalnih teškoća.

Razlozi su vjerojatno višestruki; utjecaj društva, način života, brzina života, brzina promjena u našim životima i okolini. Puno toga može utjecati na to. Možda čak i to što je nekad, a možda i danas, još uvijek stigma kad kažemo da imamo mentalnih poteškoća, govori Beaković i dodaje da je roditelju često teško prihvatiti da njegovo dijete treba otići psihologu.

- I ne samo u našem društvu, nego svugdje. Puno lakše ću reći "vodim dijete ortopedu jer mu je s koljenom nešto", nego "vodim dijete psihologu jer ima mentalnih problema". Još uvijek to postoji, ali moramo se učiti da je to dio svih nas, kaže.

Igračka se puno lakše pokvari, nego popravi

Jedan od najvećih izazova sustava podrške mentalnom zdravlju djece u Hrvatskoj je nedostatak kapaciteta za terapijski rad.

- Mi još uvijek imamo dovoljno kapaciteta u sustavu da detektiramo poteškoće. Imamo dječje psihologe, dječje psihijatre i druge stručnjake koji mogu obaviti dijagnostiku. Međutim, nakon toga nemamo dovoljno resursa za terapiju. To je činjenica. Zašto? Zato što se igračka puno lakše pokvari, nego popravi.

Nešto ćemo detektirati da nije kako treba relativno brzo, ali onda ta terapija i suport koji treba takvom djetetu, bilo da je nasilnik ili žrtva, i roditeljima, bez obzira na situaciju, traje puno duže i resursi su oskudni, zaključuje sugovornica i naglašava da nedostaje kadra i u zdravstvu i školstvu.