OMILJENI SVEĆENIK

Obilježen zlatni jubilej vlč. Milana Mužine: Bilo je katolika, pravoslavaca, muslimana, neopredijeljenih, ali svi smo se susretali

| Autor: Zoran Oljača
(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)


Zlatni jubilej svog svećeničkog ređenja velečasni Milan Mužina, župnik u crkvi sv. Pavla na pulskom Vidikovcu, proslavio je zlatnom misom na koju se odazvao velik broj vjernika, prijatelja i rodbine, ali i brojni njegovi bivši ministranti. Zlatna misa, u crkvi sv. Pavla, održana je točno 11. kolovoza, a crkva je bila pretijesna za toliki broj ljudi.

Za one koji nisu uspjeli ući, praćenje mise organizirano je preko video ekrana postavljenog ispred crkve. Svečano euharistijsko slavlje predvodio je zlatomisnik zajedno s okupljenim župnicima susjednih župa. Bila je to prilika i za prisjećanje svog života i pola stoljeća svoje svećeničke službe.

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)Čestitka za zlatni jubilej vlč. Milana Mužine (Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Duhovni poziv

- Imam puno službi. Župnik sam tu u sv. Pavlu, druga mi je služba što sam dekan Dekanata zadužen za sve svećenike u Biskupiji Porečkoj i Pulskoj. Duhovnik sam osoba lišenih slobode, odnosno zatvorski svećenik, što znači da jednom mjesečno odlazim u zatvor u Kranjčevićevu u Puli, ali obiđem i Kaznionicu u Valturi.

Osim toga, duhovnik sam Katoličkog liječničkog društva, duhovnik sam Udruge Svetoga Vinka u kojoj je grupa ljudi koja se brine za bolesne, nemoćne i siromašne, delegat sam za pastoral pomoraca i povjerenik za Ekumenizam, odnosno susrećem se sa pravoslavnim vjernicima. I na kraju, ravnatelj sam Svećeničkog Doma Betanija koji se nalazi u ovoj župi, iza naše crkve, započeo je svoju priču prečasni Milan Mužina.

Velečasni Mužina rodio se u selu Mužini u župi Žminj 16. rujna 1949. godine. Tu je završio i osnovnu školu, a potom je upisao učiteljsku školu misleći da će biti učitelj.

- No, nakon što sam krajem 1966. godine doživio duhovni poziv, upisao sam Teološki fakultet u Rijeci gdje sam diplomirao 1974. godine. Iste godine 22. srpnja zaređen sam za svećenika u rodnom Žminju. Mladu misu imao sam u rodnoj župi prije 50 godina. Za svoj zlatni jubilej svećeničkog ređenja dobio sam brojne čestitke i darove vjernika, prijatelja i rodbine, a čestitka je stigla i iz Vatikana, priča nam Mužina.

Na kraju misnog slavlja svi svećenici, župljani i brojni gosti druženje su nastavili na zajedničkom domjenku ispred crkve sv. Pavla.

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Od glumca do svećenika

- Eto, svećenik sam već punih 50 godina. Na mojoj zlatnoj misi jedan od najzanimljivijih susreta bio mi je taj što su se tu okupili moji bivši ministranti svih župa, a skupilo ih se 25. Neki od njih su već i djedovi, a neki očevi. Kako sam rođen u selu Mužini tu sam pohađao svoja prva četiri razreda osnovnoškolskog obrazovanja. Potom sam nastavio u osnovnoj školi u Žminju. Krenuo sam zatim u Pulu ne bih li upisao učiteljsku školu.

Budući da dolazim iz žminjske katoličke obitelji, moja pokojna nona, mamina mama, rekla joj je da je može biti sram jer se tome protivila. Mama joj je odgovorila da se ne zna što će biti na kraju. Tako je i bilo. U drugom razredu učiteljske škole, kada sam stanovao na Kaštanjeru, 6. studenog 1965. godine otac mi je donio mlijeko jer sam u pulskom Kazalištu imao inauguraciju za glumca. Međutim, otac mi je rekao kako se morao vratiti kući jer je u prometnoj nesreći poginuo svećenik iz Modrušani, Pavao Modrušan, pa je mama poručila da moram doći doma.

Dakle, propala mi je inauguracija u kazalištu i ništa od glume. Otišao sam doma jer smo svi skupa morali na sprovod u Modrušane. U povorci za poginulog svećenika nosio sam vijenac i u 2 sata i 15 minuta poslije podne, u nedjelju 7. studenog 1965. čuo sam glas koji me upitao zašto ga ti ne bi zamijenio. U trenutku kada sam u grob bacio zemlju rekao sam: "ja ću te zamijeniti", ispričao nam je Mužina.

Idući se dan, kaže, vratio u Pulu ali je te godine vodio unutarnju borbu. A, iako, kaže, to baš i nije priželjkivao, nakon završetka drugog razreda krenuo je svom župniku u Žminj.

- Župnik je bio pokojni Marsel Krebel. Rekao sam mu kako sam na jesen odlučio krenuti u sjemenište. O svemu sam obavijestio i roditelje. Majci je bilo drago, ali ocu baš i ne. Te jeseni otišao sam u Pazin, u treći razred, i mogu reći da mi je sve to organizirao župnik. Na kraju četvrtog razreda, još u drugom polugodištu, stigao mi je poziv za odsluženje vojnog roka u Beograd. To je bilo 22. veljače 1968. godine.

Nakon odsluženja vojnog roka vratio sam se i 1974. godine upisao Teološki fakultet u Rijeci na kojem sam potom i diplomirao. Tema mi je bila moralna politička situacija u Istri za vrijeme biskupa Jurja Dobrile. Za taj sam se diplomski rad koristio arhivom novina Naša sloga, prvom novinom na hrvatskom jeziku u Istri. Nakon diplome, za svećenika sam u Žminju zaređen 22. srpnja 1974. godine. Svoju prvu mladu misu imao sam te godine 11. kolovoza, rekao je vlč. Mužina.

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)Naš novinar Zoran Oljača u razgovoru s vlč. Milanom Mužinom (Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Svećenički put

Uslijedio je, potom, biskupov dekret kojeg mu je dao tadašnji generalni vikar Antun Bogetić prema kojem je, kao pomoćni svećenik ili župnik, poslan u Umag. To je bilo 15. prosinca 1974. godine.

- Generalni vikar Bogetić, koji je kasnije postao biskup, stigao je potom kod mene u Umag uz riječi kako se svećenik u Monaričkoj crkvi, Gospi od Mora u Puli, razbolio te da ga moram privremeno zamijeniti. Taj je svećenik nažalost umro i ja sam u Puli ostao idućih sedam godina. Na Vidikovcu se tada počela graditi crkva sv. Pavla i rečeno mi je preko, sada pokojnog biskupa Dragutina Nežića, da će me preseliti iz Gospe od Mora što meni nije odgovaralo.

Međutim, morao sam prihvatiti dekret biskupa. Konačno, u crkvu na Vidikovac stigao sam 15. rujna 1981. godine. Tu je prva misa za ponoćku održana te 1981. godine. Moram reći da je na početku zamisao bila da se u tu novu župu preseli Biskupija, ali kasnije se od toga odustalo, priča nam Mužina.

Crkva, župni ured i svećenički Dom, prisjeća se, građeni su u fazama. No, da nije uvijek sve onako kako si zamislimo, svjedoči i sam Mužina i kaže da je 1983. godine tu za župnika stigao msgr. Marsel Krebel, a njega su preselili u Pićan.

- Vlakom sam se uputio u Pazin i krenuo pješice u Pićan. Crkva i župa dovršeni su 1985. godine i tu sam proveo idućih 15 godina. Moji župljani s Vidikovca, moram reći, došli su me posjetiti u Pićan i donijeli mi cvijeće. U Pićnu sam se također zbiližio sa svojim župljanima, no došla je 1998. godina i rečeno mi je da me premještaju ili u Pulu ili i njenu okolicu. I tako sam stigao u Fažanu, sam s majkom, 27. srpnja 1998. godine. U Fažani mi je bio jedan jako lijep period. Mnogi su se svećenici bojali doći u Fažanu zbog obližnjih Brijuna.

Znate, još u doba Jugoslavije pitali su me jesam li imao kakvih problema. Odgovorio sam da nisam jer ja ne propovijedam politiku, propovijedam Evanđelje. Nikada se nisam bojao. U Fažani smo bili svi isti. Bilo je katolika, pravoslavaca, muslimana, neopredijeljenih, ali svi smo se susretali i pitali jedni druge za zdravlje, nastavio je vlč. Mužina i dodao kako je potom opet došlo vrijeme da se vrati u crkvu sv. Pavla na pulskom Vidikovcu.

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)Kapelica unutar Svećeničkog doma Betanija u Puli (Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Povratak na Vidikovac

- Umro je msgr. Krebel i rečeno mi je da je on sam kazao kako ga jedino ja mogu zamijeniti u sv. Pavlu. Dakle, nakon toliko godina vratio sam se na Vidikovac gdje su mi, po dolasku, rekli kako su se neki sve te godine molili da se vratim. Od tada je, eto, prošlo 16 godina. Ne mogu izdvojiti niti jednu župu jer svugdje sam bio dobro prihvaćen i svugdje mi je bilo lijepo.

Ovdje na Vidikovcu imam 1.349 obitelji pa vi računajte koliko je to ljudi. Tako da ova župa broji oko četiri ili pet tisuća duša, rekao je vlč. Mužina. U prilog tomu da je vlč. Mužina omiljeni svećenik govori činjenica da pun humora i humorističnih dosjetki. Naime, tijekom našeg razgovora ispričao nam je jednu anegdotu.

- Bilo je 2009. godine. Išao sam u obilazak domova radi blagoslova. Pozvonio sam i najprije mi se nitko nije javio. Ponovno sam pozvonio i s balkona čuo glas koji me pita što želim. Odgovorio sam da sam župnik i da sam u godišnjem obilasku zbog blagoslova kuća. Gospodin me upitao odakle mi ta zamisao.

Pa, odgovorio sam da ga imam na spisku. Upitao me tko ga je stavio na spisak, a ja sam mu odgovorio da ne znam tko, ali da znam tko će ga sa spiska skinuti, ispričao nam je na kraju ovu anegdotu jedan od omiljenih istarskih svećenika prečasni Milan Mužina.  

(Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)Jedna od soba u kojima borave svećenici (Snimio Duško Marušić Čiči/Glas Istre)

Svećenički dom Betanija

Govoreći o svećeničkom domu Betanija, istaknuo je da je, nakon uređenja crkve 1991. godine, uređen i obližnji svećenički Dom.

- U njemu ima 18 mjesta, ali je najviše dosad odjednom bilo 15 korisnika. Osim domaćice, u njemu rade dvije kuharice i jedna njegovateljica, a o zdravlju naših korisnika brine se jedna liječnica iz Fažane. Pomažu nam, pored Zlatnih ruku, i naše časne sestre koje su nekad radile u bolnici. Ujutro od 7.30 do 8 sati dijeli se doručak.

Ručak je u 12.30, a večera u 18 sati. Neki se umirovljeni svećenici ne žele skrasiti u naš Dom, ali kada dođu onda shvate da su u hotelu s pet zvjezdica. Naši umirovljeni svećenici ne moraju brinuti ni o čemu. Sve im je na raspolaganju.    

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter