teška vremena za pulsku tržnicu
Zakupci: "Da nema penzića, pitanje je za koga bismo radili"
(Snimio Milivoj Mijošek / Glas Istre)
Tržnica umire, govori nam onako usput i nastavlja sa svojim poslom djelatnica jednog ugostiteljskog objekta u centru grada. Jer, kako govoriti o centru, a ne dotaći se žile kucavice grada - pulske tržnice.
Da nema penzića pitanje je za koga bismo radili, potiho nam govori jedan od posjetitelja na katu pulske tržnice dok se zaustavljamo kako bi saznali nešto više. Iako se teško oteti dojmu da na tom katu sve odiše domaćinskom, prijateljskom i veselom atmosferom, čime je dolazak na ovo mjesto jedno ugodno iskustvo, teško je ne primijetiti da neki prostori već dugo vremena zjape prazni, a osim ugostiteljskih objekata koji se žilavo bore da izdrže i najizazovnija vremena, čini se da su neki (mnogi?!) ipak posustali.
- Ovdje sam svaki dan. Katastrofa je to što se događa. Prije, dok je to sve bilo pod jednom firmom, Tržnicom, još je nekako išlo. Sad kad je pet firmi ovdje, sve je lošije, govori nam jedan od gostiju koji smatra da jako dobro poznaje prilike, budući da je već godinama stalni posjetitelj ovog pulskog mjesta.
- Najamnine nisu skupe, ali režije su problematične jer ih zakupci plaćaju kao zajedničke. Plaćamo hlađenje i grijanje koje mi ovdje nemamo. Tako je oduvijek, otkrivaju nam neki od »boraca«, zakupci koji još uvijek odolijevaju svim promjenama.
Ni subota nije kao nekad
Ne žele puno o svemu što ih tišti. Doduše, pitamo ih to dok poslužuju strpljive goste pa je i razumljivo da nemaju vremena za »otvaranje duše«. Sve djeluje uhodano i svakodnevno, ali prostor ipak djeluje ispražnjeno. Novih zakupaca nema, a stari nekako guraju.
Neko se vrijeme naplaćivalo i korištenje zahoda, veli nam jedan gost. Kako je poznato građanima Pule, ovi specifični lokali nemaju niti su imali uasebne zahode, već se na katu koristi samo jedan.
- Ne naplaćuje se više, nadovezuje se djelatnica, da ne bi bilo zabune, ni ne podigavši pogled prema nama, zabavljena svojim poslom.
Izgleda kako je dinamika kata u tim sporadičnim izmjenama postojećih pravila, koje nekad ni sami gosti ne stižu ispratiti, ali u svemu postoji neko duboko razumijevanje između djelatnika i klijentele. U ovome su zajedno.
Zašto su prostori prazni i je li razlog u neatraktivnosti tržnice za neke nove zakupce, uvjetima najma ili nečem drugom, na to nam svi upitani pomirljivo sliježu ramenima, potpuno neverbalno, ali tužno očima konstatirajući da neke neminovne pojave oni ne mogu ni razumjeti ni objasniti.
- Samo penzioneri dolaze. Više nema ni pravila je li to subota ili neki drugi dan, otkrivaju nam kada ih pitamo je li subota i dalje najudarniji dan kao što je to bilo nekada.
Ali penzioneri su i danas razlog da je na katu uvijek živo. Ne zamaraju se previše naši najstariji zašto tržnica nije više vrelo događanja kao što je bila nekada. I zašto, ako se osvrnu oko sebe, mlađi posjetitelji često izazovu znatiželju, kao da im ovdje nije mjesto.
Dnevni boravak umirovljenika
Ali izgleda kako je sve to na katu tržnice »pod normalno« pa i »zalutali« putnici, koji samo na trenutak privuku pažnju. Penzionerima je ovo ugodan dnevni boravak, a da je tome tako može se čuti po žamoru koji stvaraju istovremeni razgovori, smijehu koji se čuje sa stolova - prijatelja na kav, koji su još jučer zasigurno pretresli sve aktualnosti; kako one gradske, državne, tako i sve one svjetske probleme koji tište »malog čovjeka«.
Riječ je o klijenteli koja je vrlo zahvalna, stalna i disciplinirana. Kad se penzioner navikne na neko mjesto, ostaje mu lojalan bez ikakve dileme. Osim toga, ovo je mjesto njihova susreta, a zahvaljujući toj disciplini, kat tržnice opstaje. Međutim, povoljne cijene - »puno jeftinije«, kako nam diskretno došaptavaju gosti, zasigurno su jedan od važnijih razloga njihovog izbora mjesta.
- Zato sve još uvijek funkcionira. Da dignu cijene, mogli bi svi odmah zatvoriti, konstatira jedan od njih, bez imalo sumnje u ono što govori.
Jer, praznih je prostora na katu osam ili devet, vele nam, a tako je i preko više od godine dana. Neki su prostori prazni i nekoliko godina i to kao da je činjenica koja nikog više ne iznenađuje. Treba li to nekoga zabrinjavati, na to nema odgovora. Sudeći prema licima onih koji ovdje provode i više sati dnevno, čini se da je to izvan nečijeg poznatog utjecaja.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
