gdje odlaze mladi medicinari?
Maturanti pulske Medicinske škole: "U našoj profesiji se vidi tko stvarno živi taj posao. Pacijenti to osjete, osjete svi"
Uz bezbrižnost mladenaštva, naši sugovornici složili su se da njihov poziv na poseban način budi poriv za pomaganjem drugima. Na ulici, u društvu, bilo gdje. Svaki dan. Ipak, ističu da postoji mogućnost i da postanu manje senzibilni na stvari koje su drugima šokantne. No, i u tome im pomaže empatija i prva reakcija - pružiti pomoć. Kažu, drugačije je to razmišljanje, zrelost, odgovornost
David Krajcar, Petra Bjelica, Adna Trbalić, Hana Udovičić i Aldin Huremović
Znamo li sa samo 14 godina života, kako naš obrazovni sustav od nas i očekuje, u kojem će smjeru ići naša buduća karijera, je li škola koju smo upisali pravi izbor i čeka li nas nakon završetka školovanja posao iz snova? Većina će na ovo pitanje odgovoriti negativno. Međutim, ima i onih koji i puno ranije točno znaju što žele raditi i gdje. Njima je zanimanje ne posao, već zvanje; štoviše, ostvarenje sna. Među takvim strukama je nesumnjivo i medicinska.
A upravo je to struka o kojoj se u Istri, ali i diljem zemlje intenzivno govori tjednima, iako problem odljeva medicinskog kadra, koji je trenutno među glavnim problemima na nacionalnoj razini, postoji već godinama. Što mlade ljude uopće motivira na upisivanje smjera medicinske sestre i tehničara te planiraju li ostati u struci, upitali smo petero učenika 5. a razreda Medicinske škole Pula.
Ili medicina ili ništa
Hana Udovičić je kroz cijelu osnovnu školu bila odlična učenica. Srednjoškolski izbor su joj, kaže, bili gimnazija i medicinska škola. "Kako nakon gimnazije nemam zvanje, nego moram nastaviti fakultetsko obrazovanje, razmišljala sam da bi bilo pametno upisati medicinsku školu jer po završetku imam struku, a ako želim, mogu upisati i fakultet", prisjeća se Hana svojih razmišljanja krajem osnovne škole. I roditelji su joj, napominje, sugerirali da je dobro imati struku s kojom se odmah može zaposliti. Kaže da joj je tada period od četiri godine zvučao predug, a sada joj je i ovih pet prošlo prebrzo.
Percepcija medicinske struke joj se, navodi, danas razlikuje od one koju je imala prilikom upisa u prvi razred. "Tada nisam imala pretjerana očekivanja, a sada sam zrelija i vidim puno prednosti i nedostataka. Jedan od nedostataka onima koji žele nastaviti daljnje obrazovanje je što imamo samo dvije godine općeobrazovne predmete", istaknula je Hana dodavši da se zbog toga učenici moraju sami pripremati za maturu i upis na fakultet. Njezine ambicije idu u smjeru Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu, i to između dva smjera: edukacijski rehabilitator ili socijalni pedagog.
"Ako to ne uspijem upisati, onda ću upisati sestrinstvo u Rijeci", kaže Hana. Na upit zašto ne u Puli, odgovara da se želi maknuti iz grada te nakon trogodišnjeg studija nastaviti i magisterij u Rijeci.
"Moj motiv upisa nije bio kao Hanin. Ja sam oduvijek htio raditi u bolnici i kao maleni dječak, kad sam dobio jednokratne rukavice, bio sam oduševljen što ih imam. To me uvijek povezivalo i vraćalo u bolnicu", s posebnim žarom priča Aldin Huremović koji potvrđuje da je rad u bolnici njegov dječački san. "Ja sam jednostavno htio baviti se medicinom, što god ona bila za mene tada, kad sam već s 10, 11 godina razmišljao o tome što ću biti", govori. Aldin ističe da mu je Medicinska škola bila prvi izbor. "Rekao sam: 'Ako ne upišem to, neću ništa upisati'; to je već sa 14 godina bio moj prvi plan", kaže.
Aldin napominje da je sa svojom generacijom prošao tri faze svog srednjoškolskog obrazovanja. "Prvo smo bili u starom Pučkom učilištu, koja je bila derutna zgrada, ali smo je mi uredili i potrudili smo se da nam bude što ugodnije. Kasnije smo prešli na staru kirurgiju, gdje nam je također bilo lijepo, jer smo uvijek bili blizu, a kad smo došli u novu školu, bio je to ogroman prostor, svi na nekom drugom kraju učionice", govori ističući da su sve tri faze lijepe i povezuju ih kao generaciju.
Šok na odjelu
Huremović potvrđuje da je jedva čekao da prođu prve dvije godine i da u trećem razredu krene praksa. "Ja sam jedva čekao, baš jako, a onda nas je uhvatila pandemija", kaže dodajući da su cijelu treću godinu bili u praktikumima, a još više mu se svidio dolazak na odjel.
"Najprije smo bili prestravljeni kad smo trebali ići, jer nikada nismo bili u bolnici. Bili smo šokirani prvim kontaktom s djelatnicima, bolesnicima, pitali smo se hoćemo li sve to moći. Najprije smo stajali na hodniku Neurologije, prestravljeni, a onda smo se polako počeli uhodavati. Odjelne sestre su nam pokazale što i kako", prisjeća se Aldin dodajući da mu se to toliko svidjelo da je nastavio i volontirati u bolnici.
"Sad će četvrta godina mog volontiranja, i zimi i ljeti u slobodno vrijeme, jer uvijek sam tražio više i tražim više. Otvorila mi se mogućnost medicine, to sam htio, to i dalje želim, pripreme teku. Stavio sam kao izbore i Rijeku, i Osijek, i Split, ali treba se puno pripremati", sa žarom govori Aldin dodajući da je mukotrpan put do ostvarenja želja.
"Htio bih napomenuti da mi je ova škola pružila mogućnost da pokrenemo dodatnu grupu, u okviru škole, gdje smo imali laboratorije koji su bili prazni. Htio sam da oni budu iskorišteni, pa smo jedna učenica i ja cijelo ljeto pisali plan i program s mentoricom, doktoricom Rocek-Čerinom, osnovali tu dodatnu grupu koja je prošla na Vijeću i dobili smo određeni iznos za opremanje laboratorija, dogovorili suradnju s bolnicom i sada vodimo Hema Lab, laboratorij koji se bavi hematologijom, histologijom i mikrobiologijom", zaključuje Aldin.
Ovi učenici sudjeluju u raznim projektima, od kojih osobito ističu Erasmus plus. "Ove godine smo bili u Portugalu, Litvi i Turskoj i zahvalni smo profesorima koji to organiziraju, jer nam omogućuju da širimo vidike, učimo, upoznajemo druge kulture i ljude", dodaje Hana.
Adna Trbalić kratko i jasno objašnjava svoje motive upisivanja medicinske škole, na koju ju je potaknuo i brat, inače fizioterapeut. "Nisam se vidjela ni u jednoj drugoj školi osim ove", govori Adna dodajući da je zapravo medicinska škola puno učinila za nju učinivši je poboljšanom verzijom sebe.
"Ogromna je razlika između mene danas i onda kada sam upisivala. Jedva se sjećam sebe iz prvog razreda. Narasla sam kao osoba, čak i u razgovoru s prijateljima vidim koliko imam znanja o medicini. Sve škole traju četiri godine, samo ova pet, pa su naši prijatelji iz osnovne škole već na fakultetu, ali sada, kada na petoj godini imamo Erasmus iskustvo, putovanja, upoznavanje svijeta, novih ljudi, to mi je uljepšalo sve", sa zadovoljstvom ističe Adna.
Njezin je plan nakon srednje škole upisati smjer više medicinske sestre u Rijeci ili Zagrebu. "To mi je jedina opcija i nadam se da će proći sve O.K. Ako ne upadnem, plan mi je ići van raditi, vjerojatno u Irsku. Ako ni to ne bude opcija, ostala bih ovdje, ali bih na hitnu. Tamo sam bila na praksi; odlična ekipa, odličan posao. Neki više vole mirnije odjele, ali to nije za mene, ovdje je stalno nešto novo", ističe Adna koja ima i vrlo važnu poruku za generacije koje će tek postati srednjoškolci.
"Ne bih ovu školu preporučila onima koji nisu sigurni da to zaista žele, jer uzima gotovo svo naše vrijeme. Mi praktički živimo u ovoj školi, praksa je izrazito zahtjevna, puno naučiš, ali isto tako i puno daješ sebe. I u tome leži cijela naša profesija. Vidi se tko to živi. Pacijenti osjete, osjete učenici, studenti koji dođu na odjel, osjete svi", zaključuje Adna.
Kasna praksa
Ovi učenici složni su u tome da s 14 godina ne samo da nisu mogli znati što da očekuju od škole, već i što će škola očekivati od njih. Tek u trećem razredu, kažu, vidjeli su što ova profesija nosi. Zazivaju reformu školstva koja bi već u prvom razredu pred učenike stavila praksu, koja bi ih na vrijeme pripremila na živi kontakt s pacijentom. Kao nedostatak u školovanju ističu rigidnost sustava. "I da shvatiš nakon dvije godine da ti se struka ne sviđa ili da je ne želiš raditi - moraš, jer je sustav takav", kaže Petra Bjelica.
Čime je bila motivirana za upis u Medicinsku školu, brzo se prisjetila. "Sjedneš i razmišljaš. Ako želiš nešto bolje, onda dolaze u obzir Gimnazija, Medicinska, Ekonomska… Iskreno, nisam ni znala da ima Medicinska škola u Puli, ali mi ju je spomenula prijateljica koja je htjela upisati za primalju ili medicinsku sestru", priznaje Petra kojoj je to tada zvučalo zanimljivo.
"Svi su mi govorili 'Nemoj', ali ja sam govorila - idem. Mogu reći za sebe da sam očekivala da će sve u bolnici izgledati kao kad gledaš na televiziji: ti ćeš doći i spašavati živote, ali nije to kao u filmovima ili serijama. Da, spašavaš živote, ali doživiš šok. Barem je tako meni bilo", priča Petra.
Iako kaže da će dalje u životu ići za nečim nevezanim za medicinu, zahvalna je za znanja za koja tvrdi da joj ne bi dala nijedna druga škola. "Ovo ništa ne bi moglo zamijeniti. Ni sad ne znam što točno želim, ali znam da ne želim da bude vezano za medicinu. Želim proširiti znanja u nekom drugom smjeru. Smatram da ima negdje nešto više za mene nego da radim 12 sati smjene svaki dan", dodaje Petra.
Ipak, ističe nešto što medicinare izdvaja od ostalih učenika bilo koje srednje škole. "Mi koji smo išli u medicinsku školu brže se razvijamo nego drugi, brže sazrijevamo. Kad smo bili treći dan odjelu, jedan je pacijent umro. To je većini bilo prvi put da smo se susreli sa smrću. Iako nam ta osoba nije bila u rodu, nije nam bilo svejedno. Pomislila sam tada: 'Mi imamo 16, 17 godina… Netko sjedi u Gimnaziji, nema pojma što se događa, a mi smo tu i moramo proživljavati to što proživljavamo'. To je ta druga strana koja nas očvrsne i zbog koje sazrijevamo puno brže od vršnjaka. To je, uz znanje, ono zbog čega nikad neću zažaliti što sam upisala ovu školu, ali ne želim se sada obavezati za jedan posao na cijeli život", kaže Petra.
"I da odustanem od faksa i da mi se nešto desi u glavi, uvijek se mogu vratiti ovom poslu. Uvijek će se tražiti sestre i ovo znanje neću zaboraviti, jer će biti korisno i u svakodnevnom životu", zaključuje.
David Krajcar priznaje da je htio upisati smjer Fizioterapeut, ali nona, koja je bila medicinska sestra, potaknula ga je da upiše smjer Medicinska sestra/tehničar, čak i ako se kasnije bude htio prebaciti za fizioterapeuta.
"Na kraju se nisam prebacio, ostao sam ovdje i nije mi žao, jer mi je lijepo, makar bilo pet godina. Volim ovaj razred i ovu školu", iskren je David, a njegove riječi raznježile su sve prisutne. Gotovo uglas govore da David sačuva govor za maturalnu večer, ali da svakako napišem da su jedni drugima privrženi.
Na posao na ORL
Davidovi planovi za budućnost? "Mislim da sam ja možda jedini koji bi išao raditi nakon škole, jer ne bih na faks", direktan je, na iznenađenje svih. Na pitanje je li siguran da tu vijest možemo podijeliti u javnosti, da roditelji ne saznaju iz Glasa Istre, odgovara da oni to već znaju.
"Bio sam na ljetnoj i zimskoj praksi na 'Uho, grlo, nos' i rekao sam da tamo dolazim raditi, jer tamo je super i ekipa je dobra", govori David. Ipak, kaže da bi u budućnosti volio pokrenuti vlastiti biznis izvan medicine, vezan uz automobile.
"Prijatelji me znaju zezati zašto sam još uvijek u školi, jer oni su svi već završili, ili trogodišnju, ili četverogodišnju. Ja im kažem da mi je tu odlično; tu sam s prijateljima, bezbrižan sam, postojim, dobro je došla ova peta godina", kaže David i ističe da uzima ono najbolje od svojih 19 godina.
"Htio sam reći zbog čega mi se još sviđa peta godina. Osim druženja s prijateljima, potrefilo mi se da idem na maturalnu zabavu s curom koja je četvrti razred, ide za fizioterapeuta. Lijepo se posložilo", zaključuje David.
Uz bezbrižnost mladenaštva, moji sugovornici složili su se da njihov poziv na poseban način budi poriv za pomaganjem drugima. Na ulici, u društvu, bilo gdje. Svaki dan. Ipak, ističu da postoji mogućnost i da postanu manje senzibilni na stvari koje su drugima šokantne. No, i u tome im pomaže empatija i prva reakcija - pružiti pomoć. Kažu: drugačije je to razmišljanje, zrelost, odgovornost.
Od ukupno 21 učenika koji će za manje od dva mjeseca završiti pulsku srednju medicinsku školu, petero njih podijelilo je svoja iskustva, ali - možda još važnije - planove za budućnost. No, u konačnici, na koji god put da ih život odvede, jedno je sigurno: ovi mladi ljudi u sebi nose poziv pomoći drugome. I to je već dovoljno da ovaj svijet učine boljim mjestom.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
