Na Beerovim pulskim fotografijama mirišemo zapuh luke ispunjene jarbolima, čujemo huk dimnjaka i brodskih sirena, po pulskoj kaldrmi škripe kola, ulice ispunjavaju dječji glasovi i prepirka žena, a nad panoramom grada odjekuje udaljeno lupanje čekića iz Arsenalu i kliktaji galebova

Ako slika vrijedi tisuću riječi, a Austrijanac Alois Beer krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Puli je snimio na tisuće fotografija, onda je jasno kakvu nam je inventar ostavio u nasljedstvo. Unatoč tome, Beer u Puli nema ni spomenika, ni ulice, a pitanje je hoće li se itko 4. lipnja uopće sjetiti službeno obilježiti 180 godina od njegova rođenja.

Napisat ćemo da je Beer rođen 1840. u Budimpešti, da je umro 1916. u Klagenfurtu, gdje mu se nalazio studio, da je od 1883. carski i kraljevski fotograf, a od 1895. fotograf ratne mornarice, da je u dugoj karijeri snimao Alpe, primorje, obišao je velik dio Europe, Egipat, Grčku, Tursku, Siriju… No time nismo rekli ništa. Ne bez podatka iz knjige „Fotografija u Istri do 1918.“ PPMI-ja da se u Beerovom katalogu iz 1910. i dopunjenog 1914. nalazi oko 1380 motiva Pule!

Zabilježeni trenuci

Ono što krasi Beerove pozitive velika je razlučivost detalja, nesvakidašnji kadrovi, čvrsti kontrasti koji dočaravaju živost luke, tržnice i palube ili s druge strane mekše nijanse sive mirnih istarskih pejzaža. I povrh svega, tu je zavidna oštrina crno-bijelog prikaza, bez obzira na brzinu uhvaćenog trenutka.

Na njegovim pulskim fotografijama mirišemo zapuh luke ispunjene jarbolima, čujemo huk dimnjaka i brodskih sirena, po pulskoj kaldrmi škripe kola, ulice ispunjavaju dječji glasovi i prepirka žena, a nad panoramom grada odjekuje udaljeno lupanje čekića iz Arsenalu i kliktaji galebova.

Pisana riječ teško će dočarati doseg i opus tog čovjeka, čija je fotografska vještina vjerojatno manje rezultat darovitosti, a više prakse. Nje je Beer i prije Pule imao napretek, od početnih portretnih fotografija preko panorama alpskih predjela koje je obilazio 1870-ih vukući sklepana kolica s aparatima, pločama, kemikalijama i pokretnom tamnom komorom.

Ljudi u kadru

Tko se jednom zadubio u Beerovu razglednicu iz pulske faze, u svakoj sljedećoj prepoznao bi njegov rukopis. Čak i kad snima panoramu ili nijemi spomenik, tu je uvijek neka naznaka drame, neki lik koji (kao) slučajno ulazi u kadar. On će na pustoj cesti sačekati biciklistu ili ženu na tovaru da baš u tom momentu otvori objektiv. A nerijetko i sam stane u prvi plan da bi ljudskom pojavom oživio scenu, bilo kao šetač na Monte Ghiru ili kao elegantno odjeveni promatrač ratne luke i Baraka sa suhozida na Monte Cane.

Tko je čovjek s bijelim hlačama pod kišobranom dok s grupom ljudi pozira pred Arenom, je li to Beer u mlađim danima ili neki pomoćnik? Ne nosi li iste hlače i dok pozira uz top kod Fort Maxa? Zar je moguće da su te bijele hlače potrajale i desetak godina kasnije na mostu u Valbandonu?

A kada nedostaje ljudskog elementa, živost slika ispunjava pokretom strojeva. Topovi mu gruvaju s brodova, a brodovi lome valove ili samo klize niz navoz. Dok ogromna dizalica podiže veliku ubojitu cijev, promatrača prolazi jeza od čelično hladne snage modernog doba koje su mornarica i vojska dovela u malu Pulu.

„Čini se da je klagenfurtski fotograf u Puli bio sveprisutan; jer nije samo Mornarica u svim svojim vidovima bila predmetom Beerove fotografske znatiželje, i grad Pula, građevine, ulice, ustanove… sve je on podrobnom pozornošću gotovo inventarizirao objektivom svoje kamere“, čitamo u katalogu izložbe „Pulske fotografije - carski i kraljevski mornarički fotograf Alois Beer (1840-1916)“ Sveučilišne knjižnice iz 2002. godine. Možda je upravo kao stranac drugačije i gledao i bilježio ovaj grad?

Zamah u karijeri, piše u tom katalogu, dala mu je davno prije pulske faze fotoreportaža o prodoru lavine u Koruškoj. Dakle, brzo je mogao shvatiti da uhvaćeni trenutak uslijed drame i običan pokret gledatelju nudi puno više od mrtve prirode. Je li zato prvi u Puli uspješno slikao brodove u pokretu, u akciji, a ne više samo dok stoje privezani u ratnoj luci? Fotografije je objavljivao i prodavao na kabinet i na stereoskopnom formatu, a za mornaričke motive morao je tražiti odobrenje K.u.K. Mornarice.

S pošasti tiskanja razglednica na samom kraju 19. i početku 20. stoljeća, i te motive nudi širokim masama na formatu svima dostupnih kartolina. Velik je opus završio na razglednicama u izdanju pulskog trgovac papirom i knjigama F. W Schrinnera, još veći objavio je u vlastitoj nakladi kao "Alois Beer, Klagenfurt". Crveni tekst pod crno-bijelom fotografijom na razglednicama tiskanim do 1905. prepoznatljiv mu je znak i garancija da će kupac za filer, dva dobiti vjeran prikaz lučkog ili vojničkog života, gradske spomenike, istarske motive, kojima će se čuditi primatelji dopisnice svugdje u svijetu.

Nedavno smo u tekstu o pulskoj tržnici spomenuli fotografiju tog zdanja s gospođicom u prvom planu - još jedan prepoznatljiv Beerov pulski motiv s početka 20. stoljeća. Ta je gospođica svoju statuu dobila na katu markata gotovo stoljeće nakon nastanka fotografije. Autor fotografije Beer takve počasti u „svom“ gradu još nema.

Povezane vijesti

• FOTO / FOTO KURTI, JEDNA OD NAJSTARIJIH RADNJI U PULI Prije 66 godina otvorio ju je Rikard Kurti, a posao su nastavili njegov sin i unuke. Stefan Kurti: Ljubav prema fotografiji ostaje, ali OD NJE VIŠE NE MOGU ŽIVJETI
• Pogledajte video pulskog fotografa i snimatelja: MOTOVUN JE SKRIVENI OTOK IGORA POPOVIĆA
• Dean Srdoč, fotograf iz Motovunskih Novaka: PRIRODA KAO FOTOGRAFSKA INSPIRACIJA